U Pozorištu mladih Sarajevo intenzivno teku probe za novu premijeru, praizvedbu teksta  „Ne daj se, generacijo“ autora Alena Muratovića. Projekat se realizuje u koprodukciji Udruženja Moje Pozorište i Pozorišta mladih iz Sarajeva. Predstava je autorski rad Maria Drmaća i Alena Muratovića koji će se takođe naći i u glavnim ulogama.

Praizvedba teksta Ne daj se generacijo svoju premijeru doživjet će 08.03. sa početkom u 20h. Reprizna igranja predviđena su za 09.03. i 29.03.

Radnja prati priču o dvije prijateljice koje su nerazdvojene dugi niz godina. Tekst u osnovici tretira temu prijateljstva. Svakodnevnica i preživljavanje uz stereotipne, nametnute forme osobama treće dobi. Želja za iskorakom, neprihvatanjem standardizovanih obrazaca junakinje ove priče odvodi na novo i nepoznato putovanje. Odbijanjem konvecionalnosti dolaze do iskustava koje ih mijenjaju i život čine uzbudljivijim. Upuštaju se u avanture koje im omogućavaju iznenađenja. Otkrivaju život za kakav su mislili da je iza njih.

Mario Drmać i Alen Muratović predstavljaju nam se u ženskim likovima Bebe i Ruže. Ističu da im je istraživanje ženskih karaktera provokativno i intrigantno. Također ističu da su u prošlosti imali iskustvo u radu sa ženskim likovima u predstavi „Kokoška“ Nikolaja Koljade, i da je to jedna od polaznih tačaka za rad na ovom projektu. 

„Ispitivati nešto dijametralno drugačije od sebe je uvijek izuzetno zanimljivo za glumačku umjetnost. Ovim tekstom i radom na samoj ulozi htio sam probati shvatiti i razumjeti majke, supruge, prijateljice. A i sebe. Oduvijek sam fasciniran ženskim spolom. Mišljena sam da su žene odlučna bića, hrabra, potpuna i stvarna. Sve ono što često nedostaje muškarcima. Nisam za isključivost bilo koje vrste, ali ženama bih dao prednost u ovakvim kategorijama.  Kada to kažem mislim na njihov pogled i tretiranje samog života i odnosa prema njemu. Mislim da osobe ženskog spola imaju zrelost koja je naravno data i muškom spolu, ali da su mnogo ranije svjesne toga u odnosu na muškarca. Sa druge strane ranjivost i bol koja prirodom samog života dolazi također su po mom mišljenju kod žena izraženiji. Mišljenja sam da kroz ovaj proces barem malo mogu prići shvatanju žene i prirode njenog postojanja.“ – Rekao je Alen Muratović, koji ističe i da je predstava Ne daj se generacijo okarakterisana je kao tragikomedija, žanr koji ga najviše zanima u teatru jer je najbliži onome što sam život nosi. Predstava.

„Živimo u nekom brzom vremenu, dani godine, stvari i ljudi kao da jure, vrijeme gdje najmanje imamo vremena iskreno za sebe. I kad na trenutak zastanemo, razmišljamo o narednom potezu ili pokušamo riješiti neki problem, često naše misli odlutaju u duboku mladost i prisjetimo se nekih stvari kako su naši stariji prijatelji, obitelj, savjetovali nas i pronalazili rješenja. To su sile mladosti kojima sam se divio i izgledali su mi neuništivo. Puni duha, humora, ljepote, borbenosti i iskrenog prijateljstva. Oni su bili kao „legende“ koje su pričale svoje neustrašive priče sa bezbroj putovanja, bezbroj duhovitih dešavanja pa makar i lagali. To su činili najbolje i oprošteno im je. Generacije koje su zaslužne u mom odgoju poput čitanke ili dobre knjige. Zaslužni za moj odabrani put, sijenka na mom životnom putovanju. Gdje su oni sada? Kao da u ovom ludom vremenu sve ih je manje i manje. Upravo su likovi predstave“Ne daj se generacijo“ Ruža i Beba crtice moje mladosti. U ta dva lika kao da su satkane i uheklane sve osobe iz moga djetinjstva. Neko kome sam se divio i oduševljavao i ko je davao podstrek.Svako bi poželio ovakvog prijatelja poput Bebe i Ruže. I to je ono za čim ciljano idemo. Da se zapitamo kuda jurimo i koliko imamo iskreno vremena za prijatelja i kome se požaliti u najtežim trenutcima. U ovim godinama Često razmišljam kako upravo takvih generacija, skupova, druženja ima sve manje i manje. I mnogo nedostaju. Roditelji su nam pričali priče o njihovim „legendama“ osobama koje su im životni put pokazali, generacije roditelja prenosili su priče na nas, a mi glumci ove predstave želimo ovom „brzom svijetu“ prenijeti jedan trenutak prijateljstva i radosti za životom i stvarima i željama za koje nikad nije kasno. Uskočite u kostim, stupite na scenu. Dočeka vas partner, kolega glumac a u vama se probudi čitav jedan proživljeni svijet mladosti i stvori se radost igre poput djeteta. Zar nije to čar glumca na sceni?“ – rekao je Mario Drmać

Ostatak autorskog tima čine: Adisa Vatreš Selimović - scenografija i kostimografija.  Hamdija Salihbegović i Nedžad Merdanović - muzika, Nirvana Žiško - dizajn plakata, Imrana Kapetanović - fotografija, Maja Talović - šminka i maska.

(DEPO PORTAL/jk)