Piše: Jon BLACKWOOD, Art Montly

Nije lako biti profesionalni umjetnik ili kulturni radnik bilo gdje u današnje vrijeme, ali posebno ne u Bosni i Hercegovini. U decembru prošle godine, prošlo je 28 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma koji je donio zemlji krhki mir. Odgovornost za upravljanje kulturom i institucijama izostavljena je u Dejtonskom ustavu, a politički propust zaustavlja pokušaje formiranja koherentne kulturne politike na nivou čitave zemlje. U Bosni, u izuzetno kompliciranom političkom uređenju, nema ministra za kulturu na državnom nivou, umjesto toga postoje dva ministra za kulturu na entitetskom nivou - Federaciji BiH i Republici Srpskoj. Ispod tog nivoa postoje ministri sa odgovornošću za kulturu u svakoj od kantonalnih vlada zemlje, iako ovi kulturni zadaci često idu ruku pod ruku sa odgovornostima za sport i civilne poslove.

Štaviše, bilo kakve inicijative, koje se mogu pokrenuti u bilo kojem od ovih deset kantona, sudaraju se sa kulturnim inicijativama koje predlažu brojni političari koji rade na nivou gradskih ili opštinskih vijeća. Sve to stvara administrativnu noćnu moru, gdje mozaik konkurentnih kulturnih politika i inicijativa - ukoliko uopće postoje - djeluju ad hoc širom teritorija ove još uvijek nefunkcionalne države. Debata o nesigurnosti umjetnika u posljednje vrijeme u Velikoj Britaniji već godinama je stvarnost koja umjetnicima u Bosni i Hercegovini otežava život.

Unatoč tome, umjetnost se i dalje stvara, i dalje vrlo dobro obrazovani umjetnici izlaze se stvaraju u umjetničkim akademijama u zemlji, izložbe i okrugli stolovi i dalje se održavaju, uz različite nivoe javnog angažmana i interesa. Vidljiva je bila i smjena generacija krajem 2023, posebno u glavnom gradu, Sarajevu. Mnogi su umjetnici širom bivše Jugoslavije reagovali s tugom na smrt Aleksandra Saše Bukvića (1949–2023). Diplomant Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, Saša Bukvić bio je umjetnik i aktivista koji je bio duboko angažiran u suvremenoj umjetnosti sve do kraja svog života; kao osnivački član kasne avangardne formacije „Zvono“ od 1982. do 1992. godine, kasnije je vodio galeriju istog imena na različitim lokacijama u Sarajevu. Saša Bukvić je u tim godinama intenzivno radio sa performativnim umjetnikom Jusufom Hadžifejzovićem (rođen 1956), koji je vodio izuzetnu galeriju Charlama smještenu u sarajevskom trgovačkom centru Skenderija. Taj centar, izgrađen krajem 1960-ih godina, sada je prilično zapušten, kupci su prešli na novije i modernije tržne centre po gradu. Hadžifejzović je početkom 2010-ih godina pokrenuo festival savremene umjetnosti u Skenderiji, nazvan Sub Dokumenta, ali odnosi između menadžmenta Skenderije i savremenih umjetnika odavno su postali hladni i puni nerazumijevanja. U trenutku pisanja ovog teksta, kada Saše Bukvića više nema i sa teško bolesnim Hadžifejzovićem, čini se da je Charlama preuzeta od strane vlasnika trgovačkog centra.

Srećom, umjetnički centar KRAK u Bihaću nedavno se ponudio da preuzme upravljanje i skladištenje značajne kolekcije savremene umjetnosti Charlame, ali neizvjesno je da li će se ona ikada više vratiti u Sarajevo. Dinamičan odnos između Saše Bukvića i Hadžifejzovića tema je recentnog i dirljivog dokumentarnog filma, „Posljednja YU Dokumenta“, reditelja Jasmina Durakovića. U filmu, ova dva umjetnika se sreću sa generacijom prethodnih jugoslovenskih umjetnika i kritičara iz kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih godina, sjećajući se značaja kanonskih izložbi 'YU Dokumenta' održanih u Skenderiji 1987. i 1989. godine. Film pokazuje dubinu i dosegnuće ovih izložbi i kako su one bile producirane s entuzijazmom, optimizmom i vrlo malo novca.

Ključni problem u suvremenoj Bosni i Hercegovini je nedostatak institucionalne memorije. Malo mladih umjetnika je svjesno rada Saše Bukvića i Hadžifejzovića, a kamoli „YU Dokumenta“. Organizacije koje su podupirale suvremene tendencije u Sarajevu prije deset godina, poput Pierre Courtinovog duplex100m2, koji je bio aktivan od 2004. do 2018. godine, i Sarajevskog centra za suvremenu umjetnost koji je vodila Dunja Blažević od 1996. do njene penzije 2013. godine, sada su samo blijede uspomene. Nove organizacije su od tada nastale, ali vode se vrlo drugim principima i donose odluke bazirane na informacijama o trenutnim okolnostima umjesto da crpe iz pouka prošlosti.

KRAK, možda najinspirativnije umjetničko mjesto u zemlji u ovom trenutku, ne nalazi se u Sarajevu već u Bihaću, blizu sjeverozapadne granice s Hrvatskom. Bihać je bio žarište u nedavnoj migrantskoj "krizi", jer se migranti, koji bježe iz sukoba na Bliskom Istoku, često nađu zarobljeni tamo, spriječeni da pređu naoružanu, bodljikavu granicu prema EU preko Hrvatske. Ovo je bio problem s kojim se bavio Mladen Miljanović, koji je predstavljao Bosnu i Hercegovinu na Bijenalu u Veneciji 2013. godine, u svom relacijskom djelu „Didactic Wall“, 2019. godine. Rad je bio produciran u Bihaću od strane Centra za suvremenu kulturu KRAK, koji nudi otvoren i misaono-provokativan program s međunarodnim suvremenim profilom. Smješten je na prostoru bivše jugoslavenske tekstilne tvornice i nedavne izložbe u tom prostoru uključuju prezentacije Šejle Kamerić i Albana Muje. KRAK također pomaže u pružanju obuke na radnom mjestu za mlade kulturne radnike, te je domaćin godišnje nagrade „Zvono“ za najboljeg mladog umjetnika mlađeg od 35 godina.

Ova nagrada pruža rijedak i vitalan most između mladih umjetnika Bosne i Hercegovine i međunarodnog svijeta umjetnosti, pri čemu pobjednik dobiva rezidenciju u New Yorku. KRAK je važan dio mreže nastajućih prostora koji su možda više usmjereni na nove načine poslovanja nego kulturne modele iz prošlosti. Blisko surađujući s drugim nastajućim prostorima, poput sarajevske galarije Manifesto, KRAK traži da surađuje umjesto da se natječe s drugim umjetničkim prostorima širom Bosne. Adna Muslija, koja je suosnivačica galerije suvremene umjetnosti Manifesto, kurirala je najnoviju izložbu „Zvono“ u KRAK-u u jesen 2023. godine, dok KRAK također blisko surađuje s Claudiom Zini i njenim impresivnim dugoročnim angažmanom u bosanskoj vizualnoj kulturi putem Kuma International, koji je osnovan 2018. Godine, kao sredstvo za povezivanje s suvremenim umjetnicima i kreatorima koji se bave temama postkonfliktnog perioda. Još jedan zanimljiv, nedavno formiran prostor je VAGON u Banja Luci, koji finansiraju lokalne vlasti grada i kojim upravlja performativna umjetnica Isidora Branković, zajedno s timom mladih umjetnika koji imaju za cilj pružiti platformu i prostor za razumijevanje i dijalog o suvremenoj umjetnosti.

Prošlogodišnju Zvono nagradu osvojio je Bojan Stojčić, umjetnik koji se kreće između Sarajeva i Berlina. Stojčićev rad je poetski, osoban i, u projektu poput „36 Prijedloga za javni spomenik“(2023), duhovit. Sudbina različitih jugoslavenskih spomenika - ogromnih, antifašističkih betonskih spomenika iz socijalističkog perioda, koji su postali popularni na društvenim mrežama, je i ponavljajuća tema u umjetnosti bivšeg jugoslavenskog prostora u posljednjih nekoliko godina. Stojčićeve skulpture, napravljene od svakodnevnih plastičnih predmeta, ironično komentiraju ovaj trend.

Umjetnik iz Trebinja, Igor Bošnjak, također je intenzivno fokusiran na sudbinu ovih spomenika u svom nedavnom video radu. Prikazivanje širom Europe protekle godine - u Edinburghu, Ateni i Berlinu, među ostalim mjestima, sa njim raste Bošnjakova reputacija. Taktički balansirajući između utemeljenih činjenica i futurističke fantazije, njegov animirani film „Sentience“ (2021), reimaginira spomenike kao međunarodne svemirske letjelice, možda se referirajući na moć ideja koje su stvorile njihov originalni oblik i njihov futuristički potencijal.

Još jedno ključno pitanje za bosanskohercegovačku umjetnost je dijaspora i odljev mozgova koji pogađa zemlju. Kontakti sa umjetničkim školama širom Europe, dovode do pada rekrutacije studenata, pri čemu broj novih prijava za studiranje u BiH znatno opada. U mom intervjuu s njim krajem prošle godine, Bošnjak je opisao hitnu potrebu bosanskih umjetnika da razviju međunarodne mreže kako bi preživjeli trenutne teškoće zemlje. To je strategija sa uspješnim pričama iz BiH datira od 1990-ih godina prošlog stoljeća.

Umjetnik koji se direktno bavi pitanjima dijaspore je Mladen Bundalo, koji je izvorno iz Prijedora, ali već mnogo godina živi u Belgiji. U posljednje vrijeme, Bundalo, cerebralni i izazovni instalacijski umjetnik i filmski autor, fokusira se i na ljudsko iskustvo i na troškove napuštanja doma iz ekonomskih razloga, i na nošenje sa duboko usađenim kulturnim pretpostavkama, dok pokušavate izgraditi profesionalni život u potpuno novom kontekstu. To je tema njegovog najnovijeg filmskog instalacije, "Svaki put kad odeš, ponovno se rodiš" (2022), koji se pojavio na njegovoj samostalnoj izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti Republike Srpske u Banja Luci u jesen 2023. godine. Rad je programski utemeljen na njegovom nagrađivanom dugometražnom filmu "Nenad", (2020). Fokusira se s strastvenom suptilnošću na trenutke kada je pojedinačni subjekt suočen s pretjeranom potrebom za boljim životom i posljedicama koje proizlaze iz te odluke.

I drugi, poput Bundala, preselili su se u inostranstvo kako bi nastavili raditi. Na primjer, Mila Panić i Saša Tatić sada rade iz Berlina, Selma Selman živi u Amsterdamu, Lana Čmajčanin u Beču. Dijasporična želja za povratkom kući vratila je druge kako bi se suočili s izazovom održavanja profila suvremene umjetnosti iz svog rodnog grada, kao što je to učinila umjetnica u relacijama Aida Šehović, koja se nedavno vratila u Sarajevo iz New Yorka. Postoji snažna potreba da se animira dinamizam u bosanskohercegovačkoj umjetnosti kroz interakciju između onih koji se nalaze u zemlji i moćne međunarodne dijaspore Bosne i Hercegovine ka produkciji i globalnoj raspravi o suvremenoj umjetnosti.

Nema sumnje da će ova složena, opčinjavajuća i fascinantna zemlja i dalje proizvoditi umjetnost i umjetnike koje ljudi žele vidjeti i biti uključeni u njoj.

Jon Blackwood je vanjski profesor na „Gray School of Art“ (Aberdeen) i djeluje između Aberdeena, Sarajeva i Skoplja.

(DEPO Portal/ak)