Piše: Mile LASIĆ

„Die Geste bewegte die Welt“, suho je konstatirao čuveni njemački magazin „Der Spiegel“ 40 godina poslije, pri čemu bi ovu rečenicu bilo ispravnije prevesti kako je Brandtova gesta potresla umjesto „pokrenula  Svijet“, kako bi se doslovice mogla prevesti. „Für seinen Mut wurde der Sozialdemokrat von der Welt gefeiert - nur die Deutschen reagierten skeptisch.“, što bi trebalo značiti „za njegovu hrabrost je Socijaldemokrat slavljen u Svijetu – samo su Nijemi reagirali skeptično“, prokomentirao je jutrošnji  „Spiegel Online“.

Njemačka je, pak, dva puta u prošlom stoljeću doživjela slomove, pri čemu je tek „sveukupnost poraza“ u Drugom svjetskom ratu iskorištena za drugačiju vrstu politike i načina života. Sve što se nije moglo ostvariti silom, zlim idejama i zlom praksom, postiglo se potom – uz podršku i pomoć prijatelja – mirnim putem, politikom razuma, dobrosusjedskom suradnjom i uvezivanjem u (zapadno)evropsku obitelj naroda

Ne znam da li su i kako su moje kolege-profesori u Zemlji, Regiji i u Svijetu obilježili 40. obljetnicu geste o kojoj se govori svih proteklih 40 godina kao neponovljivoj i važnoj, zbog koje je uostalom njezin akter i dobio godinu kasnije Nobelovu nagradu za mir kao jedini Nijemac do sada, ali ja sam izabrao da studentima četvrte godine politologije dočaram atmosferu tog čina tako što sam im pročitao i prokomentirao jednu pričicu Güntera Grassa iz “Mojeg stoljeća” (Grass, G., Mein Jahrhundert, Steidl, Göttingen, 1999.). Nju sam, između drugih, točno prije 11 godina preveo s njemačkog s velikim zadovoljstvom i objavio u Slobodnoj Bosni, poprativši je nužnim politološkim tzv. kontekstualnim komentarima. To sam u biti uradio i jutros kako bih uopće mogao studentima objasniti potrebu za ovom vrstom intelektualnih ekskurzija odnosno infektiva, govoreći krležijanski. Usput kazano objasnio sam im i onaj zloguki plan o «konačnom rješenju židovskog pitanja» (njem. Endlösung der Judenfrage), dakle iskorjenjivanju njemačkih i europskih Židova, donijet 20. siječnja 1942. godine na konferenciji vodećih nacista na berlinskom jezeru Wann, otkuda i potječe zlokobni naziv “Wannseekonferenz”.
I
Na Balkanu se, nažalost, i dan danas salonski odnosi prema nacizmu, govorio sam (i) jutros mojim studentima. Balkanske nacionalne političke elite, njihovi najveći dijelovi, ili koketiraju s notornim nacističkim idejama i likovima, ili, pak, misle da se sve to njih i ne tiče. Posljedica toga je da se i dalje među pučanstvom masovno misli da su za posvemašnja stradanja samo oni drugi krivi, zli i prljavi, kakvi bi već mogli biti kad su već drugi i drugačiji. Zbog toga se, zapravo, u sjenci izostale denacifikacije balkanskih društava i odvijaju neke druge tranzicije, s obrnutim civilizacijskim predznacima. Smije se slobodno reći, vjerojatno nigdje u svijetu poslovi „krvavih tranzicija“ nisu ostavili iza sebe takve razorne tragove ne samo u mrtvim ili protjeranim ljudima i razorenim gradovima i selima, nego u urušenju ljudskih vrijednosti, stida i morala kao u zemljama bivše Jugoslavije…                                       

Njemačka je, pak, dva puta u prošlom stoljeću doživjela slomove, pri čemu je tek „sveukupnost poraza“ u Drugom svjetskom ratu iskorištena za drugačiju vrstu politike i načina života. Sve što se nije moglo ostvariti silom, zlim idejama i zlom praksom, postiglo se potom – uz podršku i pomoć prijatelja – mirnim putem, politikom razuma, dobrosusjedskom suradnjom i uvezivanjem u (zapadno)evropsku obitelj naroda. U tomu je posebno značajnu ulogu igrala i politika „proboja na Istok“, odnosno izmirenje sa Sovjetima, Rusima i drugim narodima, opravdano vezana za Brandtovo ime. U zemljama bivše Jugoslavije je sveukupnost poraza običnih ljudi vidljiva na svakom mjestu, ali su na vlasti oni koji su započeli zlo, ili u njemu sudjelovali, bez sankcija, bez posljedica, ili, pak, oni koji ne misle da se bilo komu za bilo šta ozbiljno izvinjavaju ili ispričavaju. Zbog toga i funkcioniraju i dalje paralelni svjetovi, ne zna se što je istina a što laž, što je zločin, a što poštenje. S takvim se “političkim elitama” zbog svega toga do Europske unije može stići samo mimo njihove stvarne političke volje…

No, vratimo se Grassovom umjetničkom osvrtu na ljude i događaje iz 20. stoljeća u „Mojem stoljeću“, zamišljenog tako da svaka godina tog «zlog stoljeća» dobije po jednu pričicu. Iz tog Grassovog remek djela minijaturnih sličica preveo sam, inače, odmah po pojavljivanju ove zbirke novela, koju poneki kritičar naziva i romanom, najzanimljivije pričice, recimo onu pod šifrom «1938», koja govori o «carskoj kristalnoj noći», kao i pričicu «1964», koja govori o zakašnjelim frankfurtskim sudskim procesima ubojicama iz Auschwitza, pa potom i  «1970», u kojoj se radi o Brandtovom klečanju na kiši u varšavskom ghettou, et cetera. U znak poštovanja prema velikm čovjeku i gesti koja je promijenila Svijet, nudi se, dakle, i čitaeljima DEPO portala u nastavku ova Grassova minijatura u mom prijevodu …

Günter Grass: "1970."

Moje novine to nikada neće  prihvatiti. Žele imati nekakva naklapanja. Takvo što kao "uzeo svu krivnju na sebe...", ili "kancelar je iznenada pao na koljena..." ili još pretjeranije: "klečanje za Njemčku!"                                       

Radi čega, odjednom. Fino je to smišljeno. Skoro sam siguran da mu je ovaj prepredenko, njegov doušnik i posrednik, koji se u to razumije (vjerojatno se misli na Egona Bahra, experta za vanjsku politiku, dugogodišnjeg Brandtovog savjetnika i iskrenog prijatelja - primj, M. L.), u uho došapnuo ovo sramno odustajanje od prastare njemačke zemlje i prodavanje kod kuće tog čina kao dobitka. A sada čini to njegov šef, pijanac, po katolički. Kleči. Pri tom i nije religiozan. Čisti teatar. Ali, iz novinarskog kuta gledano, predstava je bila puni pogodak. Odjeknula je kao bomba. Protekla je mimo protokola. Svi su mislili bit će kao što je u takvim prilikama i uobičajeno: polaganje vijenca od karanfila, popravljanje trake na vijencu, potom dva koraka unazad, spustiti glavu, bradu ponovo gore i ukočeno pogledati u daljinu. I već se kreće dalje, uz rotirajuća plava svijetla, u pravcu zamka Vilanow, u otmjeno konačište, gdje čekaju bočice i čase za konjak. Ali ne, on je dozvolio sebi nešto drugo: ne popevši se ni na prvi stepenik, sto bi bilo jedva riskantno (aluzija na Brandtovu sklonost ka piću – prim. M.L.), nego direktno na mokar granit, bez da se pripomogne jednom ili drugom rukom, bez savijanja potkoljenice, pao je dole, zadržao pri tom sklopljene ruke, napravio tužan izraz lica kao na Veliki petak, kao da je veći katolik od Pape, sačekao jednu dugu minutu da gomila fotografa uradi njihov posao, pridigao se, ali ne na uobičajeno siguran način - prvo jednu pa onda drugu nogu - nego skokom uvis, kao da ga je danima trenirao pred ogledalom, zastao i pogledao kao da mu se osobno ukazao Duh Sveti, mimo svih nas, kao nije on morao pokazati samo Poljacima, nego i cijelom svijetu, kako se pravi teatralna isprika. Mora se priznati, bilo je to dobro napravljeno. Čak je i grozno vrijeme suučestvovalo u predstavi. Ali, ovako, slatko otkačeno, na klaviru cinizma odsvirano, neće nikada ući u moje novine, ako bi i sama naša vodeća ekipa ovoga klečećeg kancelara radije danas nego sutra voljela vidjeti kako odlazi, srušen ili s izglasanim nepovjerenjem, bilo kako, samo da nije više tu!                                              

Dakle, zasukt ću rukave još jednom, pa neka bruji na sva zvona: gdje je nekoć u Varšavi bio Ghetto, koji je u svibnju 1943. godine na besmislen i užasan način razrušen i brutalno zbrisan, klečao je sada pred jednim spomen obilježjem, na kojem svakoga, pa i ovoga vlažnoga i hladnoga prosinačkog dana, plamte vjetrom gušeni plamenovi u dva broncana svjećnjaka, usamljeni njemački kancelar, koji je odavao izraz žaljenja, žaljenja za sva nedjela počinjena u njemačko ime, pri čemu je na sebe uzeo preveliku krivnju, on, koji sam nije bio kriv, pao je, ipak, na koljena...                               

Dakle. To će svatko tiskati. Bremenoša, paćenik! Možda, uz to, kao dodatak, malo i lokalnog kolorita. Par malih uvredica. Ne možešskoditi. Na primjer, malo o iznenađenju Poljaka, jer visoki gost nije kleknuo na koljena pred Spomenikom neznanog junaka, koji je ovdje nacionalno svetilište, nego baš kod Židova. Mora se samo propitati, malo proburgijati i već se pravi Poljak pokazuje kao antisemit. Nije li bilo nedavno, prije nešto više od dvije godine, kada su poljski studenti, točno kao i studenti kod nas i u Parizu, pomislili da smiju izigravati luđake. Ali, onda je milicija, na čelu s ovdašnjim ministrom unutarnjih poslova Moczarom, izbatinjala te, kako se ovdje govorilo "cionističke provokatore". Ciljalo se na par tisuća partijskih funkcionera, profesora, književnika i drugih duhovnih veličina, većinom Židova, koji su već popakirali kofere i od tada su u Švedskoj ili u Izraelu. O tome nitko više ne govori. Ali nama natovariti svu krivnju je, čak, poželjno.  Brblja se o "katoličkom držanju koje svakog pravog Poljaka dira u srce", iako je ovaj izdajica domovine, koji se protivu nas Njemaca borio u norveškoj uniformi, doputovao ovdje u velikoj pratnji - Kruppovog menagera Beitza, par lijevoorijentiranih književnika (uključivo i Grassa – M.L.) i drugih duhovnih veličina - te na tacni servirao Polackima (pogrdno za Poljake - M.L.) našu Pomeraniju, Šleziju i Istočnu Prusku, a uz to, kao u cirkusu, klečao na koljenima.       

Je li smisleno? Neće se objaviti. Radije će moje novine šutjeti o svemu tome. Agencijska vijest i gotovo. Osim toga, što me se sve to tiče? Ja sam iz Krefelda, oličenje vesele rajnske prirode. Šta se uzbđjujem? Breslau, Sttetin, Danzing? Treba da mi je svejedno. Napisat ću nešto o tamošnjoj atmosferi: o poljskom rukoljubu, o ljepoti staroga grada, kako su ponovo izgradili zamak Vilanow i još par drugih raskošnih građevina, iako je, kada se točnije pogleda, privredna situacija mizerna... Ništa nema u izlozima... Redovi pred svakom mesnicom... Zbog toga se čitava Poljska nada milijardskom kreditu, kojeg je ovaj klečajući kancelar sigurno obećao njegovim komunističkim prijateljima. Ovaj emigrant! Kako mi ide na nerve. Ne zbog toga što je kopile... Takvo što se može dogoriti… Ali, inače... Njegovo usiljeno držanje... I to kako je klečao na kiši... Odvratno... Kako ga mrzim. Ali, začudit će se kad se vrati kući. Poderat će oni i njega i njegove "istočne ugovore". Ne samo u mojim novinama.  Ali, ono je bilo majstorski napravljeno, jednostavno tako na koljena.

Mostar, 07. prosinca 2010. godine