U ovom rijetkom sunčanom danu u jednoj ravnoj evropskoj zemlji zavodi me miris zavičaja. Jal’ je roštilj, jal’ je peka. Idem dalje i njuškam kao dobar pas tragač. I nos me dovede do neke turske radnje, tačnije malog kioska. Razočarano ne gledam ni u roštilj, ni u peku, nego u doner. Okreće se, čini mi se, prepečeno meso na vrtuljku što polagano osvaja i naše krajeve. Ali, eto nije džaba mirisalo, nije uzalud sve jači vjetar raznosio najljepši parfem naše Bosne. Vrati me i u proteklo ljeto, kada mi peka umalo nije prisjela.

Dakle, mislio sam tada kakva su ovo vremena došla?! Pozovu te u glanc novu vikendicu. Pred ulaznim vratima dočeka sjajni mercedes i perivoji najljepšeg cvijeća. Iza tamno zelene žive ograde nebesko plavetnilo bazena. A iza reda luksuznih ligeštula i krošnji palmi pukao pogled na sunčani Hvar.

Čini ti se kao da si na Havajima, Sejšelima, u blještavilu neprimjernom Balkanu i našim džepovima. I umjesto da se opijen bogatstvom, što te okružuje, diviš svakom segmentu holivudske slike, ti zastaneš začaran pred najobičnijom pekom što je grle razigrani plamenovi u poslijepodnevu nekog dana avgusta.

Uh, ovo je super! Je li poklopac od gusa? Kakva je tepsija, gdje je kovan poklopac? Zasipaš domaćina što, kao paun važno na jedinstvenoj izložbi njegove moći, vodi od jednog do drugog dragulja obiteljskog gnijezda, koji najbolje ilustruju da se nije uzalud klanjalo i ulizivalo božanstvima nacionalnim. Da bi se od radnika prijeratne teške industrije prekvalificirao u jednog od najtežih poratnih tajkuna.

Strijelja te oštri pogled sa neskrivenim čuđenjem kako si u raju Jadrana mogao da pitaš takve gluposti. U trenu domaćin zaključuje s kakvim primitivnim papkom posla ima. Ali ja nastavljam sa svojom igrom. Pun mi je kofer ovih novih tajkuna što cvjetaju i orgazme doživljavaju dok plebs, obična radnička sirotinja ponekada zaluta na imanja elite sadašnjeg drp kapitalizma u svih šest republika bivše zemlje.

Radosno poskakujem oko vrelog sača, s rafalima znatiželjnih pitanja nekog dječaka, a ne matorog sijedog brka. Vidim da često koristite ovu peku. Da li ložite samo drva ili i drveni ćumur? Čujem usiljeni odgovor da ide sa kombinacijom drveta i uglja. Super, samo nemojte korisiti brikete. To je smrt za peku. Lupam što mi padne na pamet. Tajkun se jedva suzdržava da me ne pošalje znate već gdje.

 
A, što vas toliko zanima obični, stari sač? Uzbuđeno odgovaram - samo peka donosi toplinu, romantiku, merak u akšame. Samo njen miris vraća u djetinjstvo i dane za koje ste mislili da su zauvijek prošli. Kad čujete kako cvrči ispod poklopca, znate da se rađa novi najljepši poklon za naša usta, stomake, ukuse.

Nego, može li viski sa ledom ili hladni šampanjac, sa sve manje ljubaznosti prekida me već izludjeli tajkunčić.

Hvala, sad bi najbolje legla jedna mehka i nekakva visočka stelja od zarebnice.
Jer, znate kada peče peka, ja sam gladan do vijeka.

Oprostite, zvoni telefon. Više se nije vratio, a i ja nisam dočekao da podignu poklopac peke. Izgubio sam apetit već na samom ulasku u ovaj lažni sjaj uspješnih divljih kapitalista našeg podneblja. 

Mislim, super nam je ko nam je krema društva. Čuj, viski s ledom i hladan šampanjac uz peku uzdisaja i sač nezaborava?!

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook