Piše: Fikret MEHOVIĆ (autor je doktorant na FPN UNSA, Sigurnosne i mirovne studije)

Od 1950. migracije postaju sve izraženije oružje u hibridnom ratu. Migracije kao oružje koristi se kao instrument prisile na državnoj razini, koja se poduzima radi postizanja širokog spektra geopolitičkih i drugih vanjskopolitičkih ciljeva koji se ne mogu postići drugim sredstvima. Države i nedržavni akteri pribjegli su ovoj taktici preko 80 puta od potpisivanja Konvencije o izbjeglicama iz 1951. 

Ova konvencija je bitna jer je onima koji bježe od političkog progona dala pravo da traže azil u državama koje su potpisnice sporazuma. Vlade koje koriste migraciju kao oružje za postizanje ciljeva vanjske politike uglavnom su autokratske. 

Bjeloruski diktator, Aleksandar Lukašenko, namamio je hiljade migranata i tražitelja azila, prvenstveno Kurda iz Iraka i Sirije, kao i neke Afganistance, u svoju zemlju obećavajući im lak pristup Europskoj Uniji. Orkestrirajući televizijsku humanitarnu krizu na pragu EU-a, Lukašenko je stvorio veliku glavobolju kreatorima europske politike. Ova kriza označila je početak opasne nove ere u međunarodnoj politici moći. Konvencionalni ratovi postali su preskupi. Autokratske vlade nastoje pretvoriti migrante i tražitelje azila "u metke". EU je posebno bitna jer je željeno odredište za sve napaćene narode iz Azije i Afrike, a sama je okružena siromašnim, represivnim i nestabilnim državama. 

Vlade koje koriste migraciju kao oružje za postizanje ciljeva vanjske politike uglavnom su autokratske

Prije pedeset godina indijski ambasador pri UN-u optužio je Pakistan za "novi zločin izbjegličke agresije", nakon što je deset milijuna izbjeglica natjerano da prijeđu u Indiju iz tadašnjeg Istočnog Pakistana.

Istočna Njemačka je sredinom 1980-ih postavljala obećavajuće oglase diljem Bliskog istoka i Južne Azije da bi preko njezinog teritorija ubacila što više ljudi na Zapad. Cilj je bio izvlačenje ekonomskih i političkih ustupaka od Zapadne Njemačke.

Slabe i propale države koriste migracije kao svoje jedino oružje. Tokom 1990-ih albanska vlada je dobila pomoć u hrani, ekonomsku pomoć, pa čak i vojnu pomoć od talijanskih specijalnih snaga u zamjenu za zaustavljanje tokova albanskih migranata u Italiju.

Početkom 1980-ih, pakistanski vođa Muhammad Zia-ul-Haq pristao je zadržati tri milijona afganistanskih izbjeglica koje su tada boravile u Pakistanu, od kojih su mnogi bili saveznici Sjedinjenih Država u njihovoj borbi protiv sovjetske okupacije u Afganistanu. Glavni razlog je bio prestanak američkog protivljenja pakistanskom programu nuklearnog oružja.

EU je zaista u teškoj situaciji jer ne želi primiti izbjeglice, ali ih ne može lako ni odbiti. Ono što Europu čini osjetljivom je to što je okružena komšijama koji su u nevolji

Australija je plaćala maloj otočnoj državi Nauru i drugim udaljenim otocima u njezinoj blizini da pritvaraju potencijalne tražitelje azila i drže ih podalje od australskih obala. Međutim, te zemlje "skladišta" poslije određenog vremena počinju tražiti sve više i svoju situaciju pretvaraju u korisan alat za svoju politiku. Nauru je tražio sve veće isplate od australske vlade za ispunjavanje njezinih zahtjeva.

EU je zaista u teškoj situaciji jer ne želi primiti izbjeglice, ali ih ne može lako ni odbiti. Ono što Europu čini osjetljivom je to što je okružena komšijama koji su u nevolji. U više navrata tokom svoje vladavine libijski diktator Muammar al-Qaddafi obećao je da će Europu “pretvoriti u crnu” i “muslimansku” ako EU ne ispuni njegove različite zahtjeve za financijskom i drugim oblicima pomoći. Također turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan opetovano je prijetio da će "preplaviti" EU migrantima sa Bliskog istoka i dalje, ako Bruxelles ne popusti.

Odgovor ucjenjenih, vojno i ekonomski jačih zemalja može se izraziti i u obliku poduzimanja vojne akcije za promjenu uvjeta na terenu u zemlji koja vrši prisilu. Ali ratovi mogu biti skupi, a njihovi ishodi neizvjesni. To je se dokazalo u Libiji. Jedan od odgovora zemalja u kojima se migranti nalaze može biti i u upijanju i asimilaciji migranata u svoje društvo. Ovim bi se poluge koje se koriste protiv njih pretvorile u njihovu korist. Međutim, takvih je primjera malo. 

“Klasična razlika između rata i mira se smanjuje”, rekao je Josep Borrell, visoki predstavnik EU za vanjsku politiku. Danas sve može postati “oružje”.

Ratom u Siriji nastala je velika izbjeglička kolona koja se planski umjeravala na zemlje koje će biti sljedeće na listi promjene granica. Događaji od 7. oktobra ove godine samo su nastavak istog projekta uz upotrebu velikih vojnih snaga

Prema Uredu Visokog povjerenika UN-a za izbjeglice, trenutno u svijetu postoji malo preko 82 milijona prisilno raseljenih, dok ih je najveći broj trenutno u Turskoj, oko 12 miliona, zbog pogrešnih poteza tamošnje vlade. Turska je istovremeno i najveći eksperiment jer nijedna zemlja do sada nije primila tako veliki broj migranata koje ne može dalje poslati, a ni nazad. Ogroman broj ovih migranata čine mladi, vojnosposobni ljudi koji dolaze iz zemalja koje su decenijama u ratu i koji jedino što znaju je ratovati. Trenutno se u Turskoj nalazi skoro 500.000 mladih Afganistanaca koji su došli s ruksacima na leđima i bez porodica.

Preustroj granica na Bliskom istoku nije prestao od zvaničnog proglašenja početka “Globalnog rata protiv terora” do današnjeg dana. Ratom u Siriji nastala je velika izbjeglička kolona koja se planski umjeravala na zemlje koje će biti sljedeće na listi promjene granica. Događaji od 7. oktobra ove godine samo su nastavak istog projekta uz upotrebu velikih vojnih snaga. 

Skorašnji zračni napadi SAD na istoku Sirije direktno su povezani s tim. Dobro obučene i opremljene kurdske snage polako se spuštaju istokom Sirije prema Libanu gdje se trebaju spojiti sa izraelskim snagama kada vrijeme za to dođe.
 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad/Foto:Arhiv)