Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira dešavanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES analizira aktualna događanja nakon Hamasovoh napada na Izrael 7.oktobra 2023.godine. 

Iz opširne analize „Izrael - Hamas 2023: Kako će izgledati pojas Gaze dan nakon rata?“ objavljujemo najzanimljivije dijelove.

Palestinski militantni pokret Hamas u subotu, 7.oktobra 2023., pokrenuo je iznenadni napad na Izrael, koji je do sada doveo do ubistava više od 1.400 Izraelaca, ranjavanja oko 3.000 te zarobljavanja oko 240 vojnika i civila. Prvog dana napada Izrael je proglasio ratno stanje, pozvao rezervne snage na pripremu za kopnenu intervenciju i pokrenuo opsežnu kampanju bombardiranja pojasa Gaze, koja je rezultirala više od 10.000 smrtnih žrtava.

Nema sumnje da je operacija koju je pokrenuo Hamas veoma nevjerojatna i da je potresla Izrael na način koji podsjeća na oktobarski rat 1973. godine, kojeg su  Egipat i Sirija pokrenuli prije tačno pola vijeka. Sasvim je jasno da je Hamas simbolično izabrao datum ove godišnjice, kako bi započeo svoju operaciju spektakularnim prelaskom sigurnosne ograde oko pojasa Gaze, sličnu historijskom prelasku egipatske vojske preko Sueskog kanala za zauzimanje okupiranog Sinaja. Operacija Hamasa desila se je na jevrejski praznik Sukot, koji pada u subotu, kao što su arapske snage iskoristile vjerski praznik Jom Kipur prije pedeset godina.

Hamasovi borci prešli su poznatu „neprohodnu ogradu“, koja je opremljena senzorima, kamerama, i ostalom opremom za nadzor i opasana je podzemnim metalnim zidom dubine nekoliko metara. Sigurnosni zid dug je 65 kilometara, počinje od granice s Egiptom, okružuje pojas Gaze i proteže se do mora i smatra se „draguljem“ visoke tehnologije, koji je trebao osigurati hermetičku opsadu Gaze.

Nema sumnje da je operacija koju je pokrenuo Hamas veoma nevjerojatna i da je potresla Izrael na način koji podsjeća na oktobarski rat 1973. godine, kojeg su  Egipat i Sirija pokrenuli prije tačno pola vijeka

Rat koji je Hamas započeo protiv Izraela nije sličan nijednom od svih dosadašnjih ratova, koje je ovaj pokret vodio protiv Izraela 2008., 2012., 2014., 2019., 2021., 2022.godine, ni po veličini ni po stepenu iznenađenja.

Što se tiče iznenađenja, nije se očekivalo da će Hamas pokrenuti rat protiv Izraela, koji je tvrdio još od oktobarskog rata 1973. godine, da se to više nikada neće ponoviti, ali to se je ponovilo, ne od strane regularne vojske, već od vojne organizacije čije naoružanje i obavještajne sposobnosti ne dosežu do nivoa redovnih državnih vojnih formacija. To je težak poraz za Izrael, bez obzira na ishod ove konfrontacije u narednom periodu.

Što se tiče veličine, Hamas je razvio svoje napade koristeći neočekivane vojne kapacitete na svim nivoima: na kopnu, na moru i zraku. Ovo je drugačiji razvoj događaja od prethodnih napada, koji su bili ograničeni na (ne)selektivno lansiranje improviziranih raketa prema izraelskim gradovima i naseljima.

U izraelskim procjenama dominira komparacija između neuspjeha u ovom ratu i neuspjeha u oktobarskom ratu 1973. godine Međutim, izraelski analitičari su istakli da, dok je neuspjeh 1973. godine nastao kao posljedica pojedinih grešaka vođa u vojnom establishmentu, trenutni neuspjeh odražava neuspjeh cjelokupnog vojnog i sigurnosnog sistema. Također, Izrael se 1973. godine suočio sa dvije najmoćnije arapske vojske tj. Egipta i Sirije, dok se u posljednjim događajima suočava sa militantnom grupom kao nedržavnim akterom, prema procjenama, brojnosti od tridesetak hiljada pripadnika.
 

Izraelska politika

Ono čemu je danas Izrael izložen i čemu želi da se kreće, slično je onome čemu su Sjedinjene Američke Države bile izložene nakon terorističkih napada 11.septembra 2001.godine, kada je bio uništen simbol ekonomske moći SAD u New Yorku.

Ovaj rat bi mogao biti politički kraj izraelskog premijera Benjamina Netanyahua (Likud), bez obzira na njegove moguće ishode

Izraelu je danas potreban rat više nego ikada, nakon Hamasovog napada, kako bi povratio povjerenje Izraelaca u sigurnost i stabilnost, te uvjerenje da je Izrael jedina država i utočište jevrejskog naroda. Ugledni izraelsko-američki pisac i novinar Yossi Klein Halevy, sa The Shalom Hartman Institute, smatra da je Izrael “postao najopasnija zemlja u svijetu za Jevreje[2]“.

Ovaj rat bi mogao biti politički kraj izraelskog premijera Benjamina Netanyahua (Likud), bez obzira na njegove moguće ishode. Izraelska istražna komisija Agranat comission[3] objavila je svoj izvještaj o ratu 1973.godine u tri dijela. Privremeni izvještaj, objavljen 1. aprila 1974. godine pozvao je na smjenu određenog broja visokih oficira IDF-a i izazvao je takve kontroverze da je tadašnja izraelska premijerka Golda Meir bila prisiljena da podnese ostavku. Očekuje se da će biti formirana slična komisija nakon završetka rata koji je u toku, kao što je uobičajeno u Izraelu nakon većine njegovih ratova.

Izraelska opozicija će u dogledno vrijeme dobiti veliki zamah u izraelskom društvu, koristeći upozorenja, koja je izdala protiv politike desničarske vlade koju predvodi Netanyahu, što će dovesti u pitanje opstanak njegove vlade po završetku ovog rata.

Vođa opozicije i tada odlazeći izraelski premijer Yair Lapid na primopredaji dužnosti  29. decembra 2022. godine rekao je obraćajući se novoj vladi premijera Benjamina Netanyahua: „Predajemo vam državu u vrlo dobrom stanju. Pokušajte da je ne uništite“, te je dodao da “njegova vlada je postigla sporazum s Libanom o demarkaciji morskih granica, prekinula je sklapanje nuklearnog sporazuma s Teheranom, postavila temelje za međusobno priznanje sa Saudijskom Arabijom[4]“.

Hamas je uspio svojim iznenadnim i neviđenim napadom, namećući se kao glavna figura u postojećoj jednačini koja diktira političku i vojnu agendu sukoba

Sekularna orijentacija opozicije u Izraelu dobit će novi zamah, posebno, jer poziva na prestanak političkog utjecaja vjerskih stranaka[5], kako se Izrael ne bi suočio s ponovljenim iznenadnim ratovima, koji se protiv njega pokreću baš za vrijeme vjerskih praznika. Te vjerske stranke nameću stanje skoro potpunog zaustavljanja života u državi.

 
Stav Palestinske samouprave na Zapadnoj obali

Rat između Pojasa Gaze i Izraela, koji je u toku, pokazao je da Palestinske vlasti predvođene predsjednikom Mahmoudom Abbasom više nemaju nikakav utjecaj na razvoj događaja. S druge strane Hamas je uspio svojim iznenadnim i neviđenim napadom, namećući se kao glavna figura u postojećoj jednačini koja diktira političku i vojnu agendu sukoba.

Predsjednik Abbas osudio je ono što je nazvao „praksom ubistava počinjenim nad civilima“ na izraelskoj i palestinskoj strani, pozivajući pokrete Hamas i Islamski džihad da oslobode Izraelce koji su zarobljeni tokom operacije. Također, naglasio je da politika i akcije Hamasa ne predstavljaju palestinski narod, jer je Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) jedini legitimni predstavnik palestinskog naroda. 

Vremenom je status Palestinske samouprave proizašle iz sporazuma iz Osla 1993.godine izgubio na značaju i utjecaju. Palestinska strana, koja je trebala raditi na uspostavljanju palestinske države do danas je suspendirana, zbog nepopustljivosti Izraela u pregovorima, kao i zbog palestinske unutrašnje podjele. U Gazi je Hamas nasilno protjerao palestinsku vlast 2007.godine. Mahmoud Abbas je predsjednik Palestinske samouprave više od 18 godina, a mandat mu je istekao 2009. godine, ali je nastavio obavljati funkciju bez održavanja izbora, koje su zahtijevale političke frakcije i veliki dio Palestinaca. Palestinske vlasti nemaju kontrolu nad Gazom i Hamasom, niti utjecaj na Izrael, tako da u ovoj fazi događanja nemaju nikakvu ulogu.

 
Ruska politika prema konfliktu

Ruski službeni stav o izraelsko-palestinskom sukobu: Rusija ima jasnu i stabilnu strategiju za Bliski istok. Sa izuzetkom sirijske krize, nastojala je biti na istoj distanci od svih sporova i sukoba u regiji. Odnos Moskve do Hamasa je proteklih godina bio pozitivan, Rusija je, za razliku od Sjedinjenih Država, Velike Britanije i nekih drugih evropskih zemalja, odbila da Hamas okvalificira kao terorističku organizaciju.

Palestinske vlasti nemaju kontrolu nad Gazom i Hamasom, niti utjecaj na Izrael, tako da u ovoj fazi događanja nemaju nikakvu ulogu

Historijski gledano, Vladimir Putin je bio jedan od prvih koji je čestitao Hamasu i njegovim liderima na pobjedi na parlamentarnim izborima 2006.godine. Početkom Hamasove operacije 7. oktobra, Rusija je zadržala svoj prethodni pristup, ali je pokušala politički investirati u ovu krizu. Putin je okrivio američku subverzivnu politiku na Bliskom istoku i smatrao je glavnim uzrokom ove krize. Ruski predsjednik i njegov ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov pozvali su na uravnotežen pristup rješavanju sukoba i osudili civilne žrtve na obje strane.

Zapravo, pored strategije neutralnosti prema ovom sukobu, Rusija pokušava da skrene pažnju sa svog rata protiv Ukrajine. Rusi su u ratu u Gazi pronašli povoljnu priliku da se oslobode zapadnih medija i propagandne kampanje protiv njih. S druge strane, Rusija je mobilizirala sve svoje meke ratne alate i svoje medije, kako bi prikazala pad utjecaja Sjedinjenih Država, njihovu slabost i njihovu nerazumnu politiku rasplamsavanja vojnih sukoba. Također pokušava uvjeriti svijet da Sjedinjene Države nisu u stanju zaštititi svoje najbliže saveznike, a tu misli prvenstveno na Izrael.

Ruski mediji govore da je zapadno oružje namijenjeno Ukrajini poslano u Izrael. Ovaj narativ ima za cilj da eliminira svaku arapsku simpatiju prema Ukrajini sa porukom da se Ukrajina može smatrati saveznikom u ratu protiv palestinskog naroda.

Rat protiv Ukrajine doveo je do relativnog gubitka uloge Rusije na Bliskom istoku i na Kavkazu. Njen utjecaj u Siriji je opao u korist Irana, zbog smanjenja broja vojnih snaga koje tamo učestvuju te povlačenju sistema protivvazdušne odbrane i ratnih aviona iz Sirije za potrebe na ukrajinskom frontu. Brzo zauzimanje oblasti Nagorno Karabaha od strane Azerbejdžana također je pokazalo krhkost rusko-armenskog saveza i napetost u ovim odnosima, zbog neutralnog stava Rusije prema ovoj krizi.

Rusija je mobilizirala sve svoje meke ratne alate i svoje medije, kako bi prikazala pad utjecaja Sjedinjenih Država, njihovu slabost i njihovu nerazumnu politiku rasplamsavanja vojnih sukoba

Na osnovu svega navedenog, Rusija danas percipira izraelsko-palestinski sukob kao odgovarajuću priliku da skrene pažnju sa ukrajinske krize i još jednu priliku za povratak ruske uloge u regiji Bliskog istoka. Moskva radi na prikazivanju američke uloge kao jednog od sabotera i ratnih huškača te nesposobne da stvori priliku za mir. Upravo sve to radi Rusija koja predvodi diplomatske napore u Ujedinjenim nacijama s jedne strane, dok na drugoj strani prima vođe pokreta Hamas u Moskvi.

 
Kineska politika prema konfliktu

Kina ulaže svoju političku težinu kako bi smirila implikacije rata na širu regiju Bliskog istoka. Sjedinjene Države su zatražile od nje da iskoristi svoj utjecaj kako bi spriječila širenje sukoba u trenutku kada je uloga Pekinga u regiji ojačana nakon historijskog sporazuma, koji je okončao diplomatski spor između dva regionalna rivala Irana i Saudijske Arabije 2023. godine.

Washington se nada da će prijateljstvo Kine i Irana, koji podržavaju Hamas, doprinijeti smirivanju sukoba, dok Teheran upozorava na moguće preventivne mjere protiv Izraela koji izvodi kopneni napad na pojas Gaze. Strahuje se i od mogućnosti napada libanskog Hezbollaha, kojeg podržava i Iran da otvori drugi opasniji front protiv Izraela. 

Dobri odnosi Kine sa Palestincima, Iranom, Saudijskom Arabijom, Izraelom je nešto što bi se moglo iskoristiti u pokušaju smirivanja situacije. U slučaju Izraela i Hamasa, Peking pokušava pokrenuti ono što su drugi imali poteškoća da pokrenu i da održava dobre odnose dugo vremena sa svim sukobljenim stranama.

Rat je prilika za Kinu da se ukaže na ono što je Peking dugo insistirao na „zapadno licemjerje u pogledu međunarodnog prava i ljudskih prava“

Peking je kroz historiju uvijek simpatizirao Palestince i podržavao Palestinsku oslobodilačku organizaciju kao legitimnog predstavnika palestinskog naroda, a ne Hamas. Kina se početkom ovog sukoba suzdržavala od eksplicitne osude Hamasa.

Rat je prilika za Kinu da se ukaže na ono što je Peking dugo insistirao na „zapadno licemjerje u pogledu međunarodnog prava i ljudskih prava“.

Utjecaj Pekinga na sukob između Izraela i Hamasa vjerojatno će biti mnogo slabiji od njegove uloge u sporazumu između Saudijske Arabije i Irana, uz napomenu da su u slučaju Rijada i Teherana „Kinezi uskočili u voz koji se već kretao“.

 
Turska politika prema konfliktu

Gaza predstavlja veliko iskušenje za Tursku vanjsku politiku, jer je zaustavila sve nedavne napore Ankare da izbjegne umiješanost na Bliskom istoku i prisilila je Tursku da se vrati u regiju. Smatralo se da se Ankara neće miješati u regionalne konflikte Bliskog istoka nakon što se činilo da je svoju pažnju usmjerila na regiju Kavkaza i nadajući se da će geopolitički profitirati od velike pobjede, koju je ostvario njen saveznik Azerbejdžan nad rivalom Armenijom u spornom regiji Nagorno Karabah. Činilo se da Turska istražuje mogućnosti da proširi svoj utjecaj u crnomorskom bazenu u svijetlu slabljenja utjecaja Rusije zbog rata u Ukrajini.

Rat u Gazi je poremetio turske računice oko normalizacije odnosa sa Izraelom, čak je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan planirao posjetiti Izrael, kako bi potpisali velike energetske ugovore. U međuvremenu, poslije majskih izbora u Turskoj 2023. godine, Erdogan je usporedno smanjivao svoje srdačne odnose sa Hamasom, a jačao sa Izraelom. Sada je morao da zbog velikog pritiska turske javnosti zauzme odlučniji stav. 

Turska je morala zauzeti čvrst stav kako bi zadržala svoju vjerodostojnost kao saveznik palestinskog naroda i zadržala svoju duhovnu poziciju unutar arapskog i islamskog svijeta

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je 25. oktobra 2023. izjavio: „Hamas nije teroristička organizacija, to je nacionalno-oslobodilački pokret, koji brani svoju zemlju“ i najavio u govoru pred masom predstavnika vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP) da je on otkazao svoje planove da posjeti Izrael zbog njegovog nehumanog rata.

Opcije, koje su Turskoj ostale na raspolaganju postale su ograničene i bit će još ograničenije zbog djelovanja njenog historijskog rivala Irana, koji ima mnogo veći utjecaj na Hamas, a time i na ishod ovog sukoba. Tako da Turska nema mogućnosti da bude medijator, jer niti Izrael niti Hamas ne vjeruju u njenu ulogu.

Hamas, podržan od Teherana, dobro je znao za posljedice napada ove veličine koji bi Turcima i arapskim zemljama otežao normalizaciju odnosa s Izraelom, uz napomenu da su Hamas i Iran postigli mnogo veći uspjeh nego što su se nadali, jer su primorali regionalne igrače, ne samo da se distanciraju od Izraela, već i da zauzmu oštar stav prema njemu.

Malo je vjerojatno da će Turska spriječiti Izrael da izvede vojnu operaciju s ciljem protjerivanja Hamasa iz Gaze, pa će stoga biti prisiljena zauzeti oštriji diplomatski stav prema Izraelu i Sjedinjenim Državama, a to bi pogoršalo geopolitičku težinu Ankare na Mediteranu, posebno u Siriji, gdje ima prisutne svoje trupe.

Turska je morala zauzeti čvrst stav kako bi zadržala svoju vjerodostojnost kao saveznik palestinskog naroda i zadržala svoju duhovnu poziciju unutar arapskog i islamskog svijeta.

Dileme sa kojima se suočava Turska politika u ovoj složenoj geopolitičkoj situaciji vjerojatno će premašiti njene diplomatske mogućnosti.
 

Budućnost pojasa Gaze?

Najvažnije strateške debate o izraelskoj nacionalnoj sigurnosti odvijaju se tokom ovog rata su: Koji su ciljevi rata? Ili kako će izgledati pojas Gaze dan nakon rata?

Postavlja se pitanje: ko će voditi pojas Gaze dan nakon rata? Postoji nekoliko opcija: Prva, da Izrael direktno upravlja pojasom (kao što upravlja zonom C unutar Zapadne obale). Druga opcija je da arapske zemlje (Egipat, možda i Katar) upravljaju Gazom sve do povratka organa Palestinske samouprave u Gazu (bila je istjerana poslije građanskog rata 2007.), što je malo vjerojatno dan nakon završetka rata, jer se može stvoriti percepcija da će palestinske vlasti simbolički ući u pojas Gaze „na izraelskim tenkovima“.

Najvažnije strateške debate o izraelskoj nacionalnoj sigurnosti odvijaju se tokom ovog rata su: Koji su ciljevi rata? Ili kako će izgledati pojas Gaze dan nakon rata

Izrael mora početi razmišljati već „sada, a ne sutra“ o popuni moguće praznine poslije poraza Hamasa. Pitanje vladavine Gazom je jedna od najvažnijih strateških grešaka koje su proizašle iz Netanyahuove politike od 2009. godine do danas. Neprestano je podržavao palestinsku podjelu. To je bila uspješna politika jedno vrijeme, ali je u sebi nosila svoju suprotnost.

Ovakva izraelska politika imala je za cilj zaustavljanje mirovnog procesa i odgađanje bilo kakvog pregovaračkog projekta, pod izgovorom da je palestinska strana podijeljena i da nema ko da predstavlja cijeli palestinski narod. Stoga je izraelska pretpostavka bila zasnovana na principu „umirivanja“ pokreta Hamas i ostavljajući mu priliku da ojača svoj utjecaj u pojasu Gaze, što efektivno doprinosi slabljenju palestinskih vlasti. Ova jepolitika rezultirala da je tokom proteklih 15 godina Hamas sve više jačao, dok su palestinske vlasti sve više slabile.

Američki The Washington Institute for Near East Policy predlaže uspostavljanje „prelazne administracije za upravljanje pojasom Gaze“ kako bi palestinske vlasti mogle preuzeti tu ulogu postepeno, najmanje tri godine nakon završetka rata[6].

Autori ovog projekta smatraju da nova administracija mora biti prelazni organ samouprave u periodu od tri godine prije povratka Palestinske samouprave. Autori ove vizije ne spominju da li će taj prelazni period trajati još nekoliko decenija, jer šta se dogodilo sa Sporazumom iz Osla koji je bio prelazni okvir u ograničenom periodu (1993-1999), ali status quo još traje i bez pomaka u njegovoj realizaciji.

Ovakva izraelska politika imala je za cilj zaustavljanje mirovnog procesa i odgađanje bilo kakvog pregovaračkog projekta, pod izgovorom da je palestinska strana podijeljena i da nema ko da predstavlja cijeli palestinski narod

Ne postoji neka jasna strategija za Izrael da uništi Hamas. Izrael shvaća da je Hamas ideologija koja ima veliku društvenu bazu među stanovnicima pojasa Gaze, a prema izraelskom komentatoru Channel 13 News, Zvi Yehezkeli smatra da Hamas nije samo „grupa maskiranih militanata“ već je to organizacija koja ima široku popularnosti ne samo u Gazi, već i na Zapadnoj obali te unutar Izraela, susjednih zemalja i drugim zemljama svijeta[7].

Geopolitički analitičari gledaju na historiju kao na „ponavljanje“ i da je u svim dosadašnjim rundama ratova ili palestinskih ustanaka (Intifada), koji su iscrpljivali Izrael, vojni poraz Izraela bio praćen njegovom političkom pobjedom. Prema Davidu Ignatiusu, uglednom političkom analitičaru Washington Posta, nakon poraza Izraela u ratu 1973. godine, uspio je ostvariti političku pobjedu kroz sporazume iz Camp Davida s Egiptom 1979. godine, i tako je uspio potpisati mirovni sporazum sa svojim velikim susjedom. Isto tako nestabilnost u Izraelu tokom prve Intifade 1987. bila je praćena važnom političkom pobjedom potpisivanjem sporazuma iz Osla sa Palestinskom oslobodilačkom organizacijom 1995. godine, tako da je palestinska oružana borba postala politička na diplomatskom polju.

Hamasova operacija i izraelski odgovor predstavljati će stratešku prekretnicu ne samo u izraelskim odnosima s Hamasom i pojasom Gaze, već i u izraelskom pristupu palestinskom pitanju u cjelini. Izrael vjeruje da ovaj rat nije samo protiv Hamasa, već protiv svih strana osovine koje su mu neprijateljske (Hezbollah, Iran i njegove milicije u Siriji, Iraku, Jemenu itd.), koje konstantno prate vojne sposobnosti Izraela i njegove slabosti.

Izrael je krenuo u razorni rat u pojasu Gaze kako bi obnovio sistem odvraćanja „Deterrence theory“. Na međunarodnom i unutrašnjem planu, svih ovih godina, niko nikada nije odgovarao za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na Bliskom istoku, tako će po svemu sudeći ostati i nakon ovog rata. 

Stvari nisu tako jednostavne, jer je pojas Gaze najgušće naseljeno područje na svijetu sa oko 2,3 miliona Palestinaca. Iskustva su kroz historiju dokazala da su urbani ratovi teži za najjače vojske...

Izrael također smatra da njegov regionalni položaj proizlazi iz njegove vojne snage i odvraćanja, te neće dozvoliti da se ova pozicija pogorša, jer nastavak poraza znači da druge arapske zemlje nisu voljne da zaključe sporazume o normalizaciji s njim, već ujedno znači dalju prijetnju njegovom postojanju.

Sve ovo može izgledati kao dodatni poticaj i opravdanje Izraelu za kopnenu invaziju na pojas Gaze, kako bi eliminirao Hamasov otpor. Ali stvari nisu tako jednostavne, jer je pojas Gaze najgušće naseljeno područje na svijetu sa oko 2,3 miliona Palestinaca.

Iskustva su kroz historiju dokazala da su urbani ratovi teži za najjače vojske, a to se pokazalo počev od ruskog Staljingrada (današnji Volgograd) 1942. godine tokom Drugog svjetskog rata pa sve do Falluje 2004. i Mosula 2017. u Iraku te bitke za Mariupol 2022. u Ukrajini.

Poraz koji je Izrael pretrpio 7.oktobra 2023. godine mora biti nadahnuće i poticaj za povratak za pregovarački stol za postizanje konačnog mirovnog sporazuma, kako bi izraelski i palestinski narod živjeli jedni uz druge. To bi bila još jedna historijska pobjeda Izraela, usprkos gorčini sadašnjeg vojnog poraza.

(DEPO PORTAL/ad)