Piše: Ivan VUKOJA

Fenomen Lagumdžijinog SDP-a

Premda je star više od četiri godine „fenomen Komšić“ tek nakon ovogodišnjih listopadskih izbora zauzima središnje mjesto u komentarima i analizama društveno-političke stvarnosti  Bosne i Hercegovine. O „fenomenu Komšić“ pisao sam do sada u više navrata. Prvi put 2006. godine, neposredno nakon izbora, na Internet portalu Puls demokratije, a zatim u nekoliko tekstova u časopisu "Status". Osnovna teza koja se provlačila kroz te tekstove bila je kako je izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda legalan, ali da pri tom nije niti legitiman niti moralan čin. Već tada sam tvrdio da je na djelu izborna prijevara i manipulacija, da taj događaj potkopava same temelje predstavničke demokracije i da će njegovi učinci voditi prema daljnjoj dezintegraciji i destabilizaciji društvenog i političkog stanja u Bosni i Hercegovini. Nakon proteklih izbora i rezultata koji su na njima ostvareni, te još više nakon postizbornih reakcija čelnih ljudi SDP-a i njihovih simpatizera na javnoj i medijskoj sceni BiH „fenomen Komšić“ sve više postaje „fenomen Lagumdžijinog SDP-a“.

Poneseni i do kraja raskrinkani izbornim rezultatima 2010. godine, i čelništvo SDP-a i njegovi javni i medijski obožavatelji i promotori sve manje se obaziru na „hrvatsku dimenziju“ člana Predsjedništva i sve otvorenije naglašavaju kako je Željko Komšić apsolutni pobjednik ovih izbora i kako je on predsjednik (svih) građana

Naime, nakon izbora 2006. godine i Željko Komšić i SDP su povremeno pokušavali zadobiti makar naknadni privid legitimiteta izjavama kako Željko Komšić jest Hrvat, kako su ga velikim dijelom birali i Hrvati i kako će on u Predsjedništvu predstavljati i Hrvate i sve građane Bosne i Hercegovine. Poneseni i do kraja raskrinkani izbornim rezultatima 2010. godine, i čelništvo SDP-a i njegovi javni i medijski obožavatelji i promotori sve manje se obaziru na „hrvatsku dimenziju“ člana Predsjedništva i sve otvorenije naglašavaju kako je Željko Komšić apsolutni pobjednik ovih izbora i kako je on predsjednik (svih) građana. Idu i tako daleko da tvrde kako on nije samo član Predsjedništva (ono „iz reda hrvatskog naroda“ u tim krugovima više se uopće i ne spominje, a kamoli problematizira) nego i „predsjednik Države“.

Više ili manje eksplicitne izjave toga tipa mogu se svakodnevno čuti ili pročitati od Željka Komšića, Zlatka Lagumdžije i ostalih članova SDP-a. Pored toga, kroz dio „sarajevskih medija“ koji su ili pod izravnim utjecajem čelništva SDP-a ili su s SDP-om povezani ideološkim, interesnim i raznim drugim sponama, u bosanskohercegovačkoj i međunarodnoj javnosti želi se stvoriti dojam kako je SDP apsolutni pobjednik proteklih izbora, kako je njihov izborni rezultat zapravo pobjeda građanske opcije nad etnopolitikama, pobjeda antinacionalističkih snaga koje će ujediniti i spasiti zemlju od secesionista, odnosno pobjeda ne samo socijaldemokracije nego demokracije kao takve. Namjera ovoga teksta je argumentirano pokazati da te tvrdnje nisu točne i da ne odgovaraju činjenicama; da je na djelu izborna prijevara i postizborna manipulacija koja ne samo da nije moralna i legitimna, nego je i nelegalna, odnosno protuustavna; te da se na sociološko-politološkoj razini „fenomen Lagumdžijinog SDP-a“ strukturalno-politički može okarakterizirati i kao sprega antidemokratskih i totalitarnih ideoloških koncepata s jedne strane, s nacionalističkim i šovinističkim težnjama dijela „temeljne i većinske bosanskohercegovačke nacije“ s druge strane.

Izborna prijevara i postizborna manipulacija

U postizbornoj manipulaciji koju provode SDP i njemu naklonjeni mediji vješto se koristi činjenica da BiH ima složen i kompliciran izborni sustav unutar kojeg je prilično teško izmjeriti i jednoznačno odrediti izborni (ne)uspjeh pojedinih stranaka i pojedinih političkih opcija. Stoga imamo situaciju u kojoj se gotovo sve stranke koje su prešle izborni prag, po različitim kriterijima proglašavaju relativnim ili moralnim pobjednicima izbora. Ipak, „fenomen Komšić“ i „fenomen SDP“ zaslužuju posebnu pažnju, analizu i objašnjenje. Pođimo najprije od tvrdnje da je SDP (apsolutni/jedini) pobjednik izbora 2010.

Relativni pobjednik izbora je SNSD, a ne SDP

Ukoliko se cijela BiH uzme kao jedna izborna jedinica, analizom službenih rezultata izbora 2010. objavljenih na stranicama Centralne izborne komisije BiH, može se doći do sljedećih podataka... Relativni pobjednik izbora za Parlament BiH i entitetske parlamente je SNSD, a ne SDP

Ukoliko se cijela BiH uzme kao jedna izborna jedinica, analizom službenih rezultata izbora 2010. objavljenih na stranicama Centralne izborne komisije BiH, može se doći do sljedećih podataka. SDP je na izborima za Parlament BiH u FBiH dobio 266.023 glasa, a u RS-u 18.412 glasova, što ukupno iznosi 284.435 glasova, ili 17,4% od ukupnog broja glasova za Parlament BiH. SNSD je na izborima za Parlament BiH u RS-u dobio 269.009 glasova, a u FBiH 8.810 glasova, što ukupno iznosi 277.819 glasova od ukupnog broja glasova za Parlament BiH. To znači da je SDP u ukupnom zbroju za Parlament BiH osvojio nekoliko tisuća glasova više od SNSD-a. Ipak, s obzirom na činjenicu da ni SDP ni SNSD nisu prešli izborni prag u RS-u, odnosno FBiH, u Parlament BiH unose samo glasove koje su dobili u „svojim“ entitetima. Tu je SNSD u prednosti s nekoliko tisuća glasova jer je u Parlament BiH ušao s 269.009 glasova, dok je SDP imao 266.023 glasa.

Razlika u korist SNSD je još mnogo veća ako uzmemo u obzir postotak glasova za Parlament BiH koje su oni i SDP dobili u entitetima: SNSD-ovih 43,30% u RS-u naspram SP-ovih 26,07% u FBiH. Stoga bi, po izbornim rezultatima, za relativnog pobjednika izbora za Parlament BiH mogli proglasiti SNSD, a ne SDP. Odmah valja naglasiti kako je prethodna analiza samo analitička apstrakcija jer BiH po Ustavu i Izbornom zakonu nije prosta nacija-država nego složena državna zajednica sastavljena od dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Prava slika stanja izbornih rezultata dobiva se analizom koja uzima u obzir prethodnu činjenicu da je BiH de iure i de facto država dva entiteta (FBiH i RS) i tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati, Srbi). I s obzirom na tu činjenicu u BiH uopće nema smisla govoriti o izbornom pobjedniku, nego uvijek o izbornim pobjednicima.

Usprkos svim tim činjenicama stranka koja je dobila 17,4% glasova na „državnoj razini“  proglašava sebe apsolutnim pobjednikom izbora i (jedinim) legitimnim predstavnikom volje građana Bosne i Hercegovine. Apsurdnost ovakve izjave postaje još veća kada se uzme u obzir činjenica da je u Parlament BiH SNSD ušao s nekoliko tisuća glasova više od SDP-a, što pokazuje da SDP nije ni relativni, a kamoli apsolutni pobjednik izbora na razini BiH.  I na razini entitetskih parlamenata SNSD je ostvario bolji izborni rezultat od SDP-a. Za Narodnu skupštinu RS-a SNSD je dobio 38% glasova, dok je SDP za Parlament FBiH dobio 24,53%. Dakle, relativni pobjednik izbora za Parlament BiH i entitetske parlamente je SNSD, a ne SDP.

(...)

Kompletan tekst Ivana Vukoje i detaljnu analizu postizborne BiH čitajte u DEPO POGLEDIMA.