Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Žao mi je što neki bivši i sadašnji predsjednici Republike Hrvatske više neće uživati u mirnoj uvali iznad bistrog plavog mora. Ni njihove funkcije, autoritet, politička moć nisu bili jaka brana da zaustave raju, puk u oštroj borbi za slobodu Vruja. Pobijedili su oni koje je predvodio moj drug Boris Dežulović, što sada stoluje u obližnjem Pisku. Šesnom malom mistu što još pamti ranijeg kralja dalmatinske pisane, kolumnističke riječi, Miljenka Smoja. Barba Smoje je u ovim starim i strmim kalama, baš kao i barba Dežulović, bivao nadahnut za stvaranje novih redaka koji su izvezli čipkaste tekstove što će ih se generacije sjećati.

I dok odnose posljednje nezakonito postavljeno kamenje, temelje, lukobrane. I dok nestaju debeli zidovi, od bračkih stijena, luksuznih bungalova, posljednji metri pločnika i asfalta, zauvijek tako nestaje i najdrastičniji primjer ilegalne gradnje na jadranskoj hrvatskoj obali.

...Igrom slučaja i davno planirane ljetnje regate, na barci od šest mjesta uplovili smo prvih dana listopadnog oktobra 2023. u nadaleko poznatu valu Vruje. Što je dobila naziv po nizu podvodnih izvora kojim suro Biokovo ispušta svoje vode u toplo more. Vruje su, gotovo kao klanac kojim često brišu bure, orkani. Noseći sve pred sobom. Zato je to samo krševita golet, između Brela i Piska, od čijih strmina i oštrog kamenja čovjek dobija dojam koliko je mali i nemoćan spram igre prirode.

Posebno sam se tako osjećao jedne zime osamdesetih kada sam za zagrebački tjednik Studio trebao da napravim novogodišnju reportažu o posjeti usamljenoj i hrabroj posadi tehničara Televizije Zagreb što su se, na jednom od najviših radio i TV tornjeva, nadmetali sa ledenim udarima zime na vrhu Sveti Jure. Kruni planine Biokovo, što je moćno zagrlila cijelu Makarsku rivijeru.

Za siguran uspon na zimi posebno opasnu lokaciju trebalo je da se pobrine čuveni alpinista Stipe Božić i njegovi momci. Dogovor je bio da doputujem iz Sarajeva do Splita i onda udruženim snagama krenemo ka ledenim visinama. 

Tog dana polaska Sarajevo je zahvatilo veliko snježno nevrijeme. Nisam mogao ni metar maknuti svojim automobilom. Nije bilo druge nego pješke do autobuske stanice, pa ako bude kakav bus. Imao sam sreću, jedan je polazio za dva sata. Stari vozač Centrotransa, sjećam se, malo, malo pa je sam sebi govorio - kud baš danas ovakav belaj na posljednjoj vožnji pred penziju.

Ipak, na vrijeme je kresnuo motor. Klizili smo polako ka Mostaru. Odatle do mora gotovo da i nije bilo snijega. Putovanje je postajalo opuštenije i moglo se već popričati. Do mene je sjedila crnokosa ljepotica. I, naravno, brkica je progovorio. Doznajem da, na moju radost, putuje do posljednje stanice, do Splitske luke gdje bi je trebao čekati vjerenik, Titov mornar, što ima još sedam mjeseci do povratka u civilno odijelo.

U razgovoru ne primjećuješ kako promiču one table Gradac, Zaostrog, Drvenik, Podgora, a evo i Makarske. Konačno nešto duža pauza za kaficu. I umjesto konobara prilazi mi drug organ – jeste li drug Pavlović? Zbunjeno potvrđujem. Imam poruku od druga Božića da ga sačekate u Makarskoj. Veliki su udari vjetra na magistrali, posebno kod Vruja, pa je bolje da ovdje ostante do njihovog dolaska.

Nešto mirniji popijem kaficu, pozdravim se sa crnokosom i poželim joj sretan put i lijepe dane sa vjerenikom. Centrotransov bus je nestao s vidika, prolazili su dugi minuti čekanja. Mir puste stanice naglo probiše zvuci sirena. Vidim kroz veliki izlog kako jure policijska i vatrogasna vozila. Šta je bilo, gdje je požar, uzbuđeno pitam ugostitelja. Kakav požar, sletio je onaj sarajevski autobus. Gdje? Pa, tamo u onim opasnim Vrujama.

Kakav Sveti Jure i reportaža?! U meni proradio reporterski nerv. Hvatam prvi taksi i jurimo ka tim Vrujama. Nisam ni znao gdje se nalazi to mjesto čudnog imena. Prolazimo Promajnu, Baško Polje, Bašku Vodu, Brela, pa gdje je to, pobogu? Evo, još malo. Zaustavljamo se uz desetak vozila. Promet na magistrali je obustavljen, a orkanski vjetar tih posljednjih dana decembra probija do kosti i nosi me kao drvce šibice.

Milicija štiti mjesto nesreće. Vidim dvadeset, trideset, možda i više metara duboko leži prevrnut autobus sarajevskih registracija. Sa strahom pitam ima li mrtvih? Ima, ima nekoliko, tiho će mi jedan od ljudi u plavoj uniformi.

Vadim aparat i pažljivo se spuštam niz opasnu, ledenu strminu, dok mi odozgo viču stani, stani, ne smije se! Vidim za volanom autobusa onaj šofer što mu je ovo trebala biti zadnja vožnja pred mirovinu. Dalje još nekoliko tijela. Među njima i djevojka što se radovala susretu i zagrljaju u Splitu. Činilo se kao da spava. Drhtavim rukama slikam i brže bolje pužem prema gore. Ponovo taksi, ponovo trka ka Makarskoj. Tog dana proslavio sam se kao novinar koji je jedini bio na licu mjesta.

Moje slike i izvještaj o nesreći u kojoj je nastradalo 12 putnika objavili su svi značajniji listovi u Jugoslaviji. Kada sam se ohladio od žurnalističkog žara, počeo sam se gaditi sam sebi. Bio sam čovjek bez emocija, robot žurnalizma, zaluđen ekskluzivom kao većina novinara. Evo, kao sada i ovi što se javljaju iz Izraela ili Gaze.

...Osjećao sam se tako i nedavnog početka oktobra kada sam uplovljavao u uvalu Vruje da vidim kako se to tajkunski, bezobrazno uništavala obala najljepšeg mora. Bio sam opet jedini koji je u Vrujama glumio znatiželjnog posljednjeg gosta turističke destinacije koja je već zbrisana. Stajao sam na mjestima koja više ne postoje. Sve su to bageri prije nekoliko dana sravnili sa zemljom. Ponovo će škrta, gruba priroda nadvladati zločine čovjeka. Vruje će biti kakve su bile.

Ostaju uspomene i slike kao što su ove. Srećom one iz osamdesetih sa prizorima smrskanog autobusa i poginulih putnika zauvijek su nestale u sarajevskom ratu.

(DEPO PORTAL/ad)