Trinaestog novembra navršilo se 17. godina od ubistva fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića, gvardijana i vikara samostana u Fojnici, koje je na pragu samostana ratne 1993. godine ubio pripadnik 302. motorizovane brigade Armije BiH iz Visokog Miralem Čengić. Prema svjedočenju očevidaca, strijeljani su samo zato što su uza se imali privjesak s grbom i hrvatskom šahovnicom. S Čengićem, koji je zbog ovog zločina pravomoćno osuđen na 12 godina zatvora, bila su još trojica pripadnika iste jedinice. 

Sedamnaest godina nakon zločina, Fojnicu je odlučila posjetiti grupa Visočana na čelu s Daliborom Tomičićem, predsjedavajućim Općinskog vijeća Visokog. Međutim, ono što je važnije je da je među njima bio je i penzionisani oficir Armije BiH Hasib Mušinbegović, nekadašnji zapovjednik brigade čiji su pripadnici ubili nedužne fojničke fratre.

Posrednici i inicijatori dolaska grupe Visočana u Fojnicu bili su Nihad Hajdarević i Mato Kozina, novinar i kamerman TV Visoko, reditelj Vlatko Filipović i fra Ivan Nujić, sekretar Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Oni rade na osnivanju nevladine organizacije kojoj još nisu dali ime, ali znaju da joj je cilj - pomirenje. Fra Ivan Nujić za DEPO portal govori o bolesti bh. društva koje je potrebno liječiti, o potrebi stvaranja ozračja mira i nenasilja, te o nužnosti praštanja i solidarnosti sa svim ljudima.

- Ideja o osnivanju nove nevladine nastala je u spontanom razgovoru nekolicine nas Visočana koji ne možemo i ne želimo ravnodušno promatrati bolesti društva u kojem živimo. Tu prije svega mislim na međuetničku i međuvjersku isključivost, koja je bila uzrokom rata i bezbrojnih zločina protiv nedužnih ljudi, a danas još uvijek truje odnose među nama, nažalost često i među mladima, pokazujući da posljednji rat u glavama mnogih naših sugrađana još nije završen - kaže na početku razgovora fra Ivan.

Na šta bi se nevladina organizacija koju planirate osnovati fokusirala u svom radu?

Kao odgovorni građani Bosne i Hercegovine, suosnivači ove udruge prije svega jasno i nedvosmisleno prihvaćaju činjenicu da je društvo u kojem žive bolesno – od ratnih zločina, mržnje, isključivosti i nepraštanja – te da mu je kao svakom bolesniku potrebna terapija. Bez prihvaćanja dijagnoze, nema terapije ni ozdravljenja. A u procesu ozdravljenja društva, prije svega, želimo iz sfere svoga života i djelovanja isključiti i odstraniti sve uzročnike koji su doveli do bolesnoga stanja: međunacionalnu i međuvjersku isključivost, netoleranciju, mržnju, itd. S druge strane, u sredinama u kojima živimo želimo: stvarati ozračje mira i nenasilja, a marginalizirati glupost rata, mržnje i svih ideologija koje tome vode; liječiti ratne posljedice šireći kulturu mira, pomirenja, praštanja i solidarnosti sa svim ljudima, napose sa žrtvama rata, nasilja, mržnje i isključivosti bilo koje vrste; zalagati se za pozitivan odnos prema prirodi, za uvođenje ekološkog i higijenskog reda, itd.

Nalogodavci ubistva fojničkih fratara nakon 17 godina nisu otkriveni, a ni kažnjeni. Mislite li da će se to ikada desiti?

Prvi i najvažniji korak je već napravljen: građani Visokog preko svojih predstavnika nedvosmisleno su se ogradili od toga zločina i izrazili žaljenje što je do njega došlo. Visoko se želi prepoznavati kao tolerantna i kulturna sredina u kojoj su fratri dobrodošli, a to se dokazuje time što ovdje više od 100 godina djeluje Franjevačka klasična gimnazija, glavna odgojno-obrazovna ustanova Bosne Srebrene.

Na koji bi način vaše udruženje moglo doprinijeti rasvjetljavanju zločina?

Naša udruga ne namjerava podizati optužnice protiv bilo koga – za to postoje državna i međunarodna tužilaštva. Ne želimo nikoga osuđivati niti bilo kome prijetiti: radije ćemo se usredotočiti na iskorjenjivanje mržnje stvarajući ozračje nulte tolerancije na zločin i mržnju, ozračje u kojem će građani prihvaćati činjenicu da svatko treba odgovarati za počinjeno zlo, odnosno da prikrivanje zločina i solidariziranje s njihovim počiniteljima predstavlja nastavak nasilja i sudjelovanje u njemu. Nalogodavci brutalnoga fojničkog ubojstva vjerojatno hodaju među nama, slobodno, kao i mnogi drugi atentatori, a to nije samo problem države, nego i pojedinačne zajednice. Svaki novi građanin koji se oslobodi mržnje i nepraštanja predstavlja veliku dobit za cijelo društvo. Isto tako, tko kaže da ga nije briga što mu je susjed ubojica ili nasilnik, riskira – rekao bih čak: i zaslužuje – na vlastitoj koži osjetiti „blagodati“ takvoga susjedstva.

Posljednjih godina nekoliko se državnika s prostora bivše Jugoslavije izvinilo za ubistva i zlostavljanja u ratu. Kako gledate na ta izvinjenja?

Političari su vjerojatno najveći krivci za prošli rat. Njihove su isprike zato dobrodošle, ali nisu dostatne da bi se opće stanje bitno popravilo. Nekih od njih više nema, ali sa zlom koje su proizveli mi se i dalje moramo boriti. Zato isprike novih državnika ne smiju biti jednokratne, nego se trebaju ponavljati, jer previše je zla oko nas da bi ga se moglo ukloniti jednim potezom. Svoje iskrene isprike i žaljenje trebali bi izreći i uvijek iznova izricati i predstavnici vjerskih zajednica, oni koji su svojim djelovanjem ili nedjelovanjem – svejedno – doprinijeli da korov zla i mržnje procvjeta i uguši sve ono dobro i plemenito u nama i oko nas. Dok su se narodu nametali korumpirani, nesposobni i nacionalizmom ostrašćeni političari, duhovni vođe ih većinom nisu znali – ili nisu htjeli – raskrinkati: radije su s njima, ruku pod ruku, za šačicu novca kojim su izgradili svoje rezidencije, zvonike i munare, puhali u istu nacionalističku tikvu, raspirujući tako ratni požar umjesto da ga gase. Nažalost, svjedoci smo u posljednje vrijeme da se službeni predstavnici vjerskih zajednica mirotvornim poslom bave malo ili nimalo: kao da ih je stigla najgora moguća kletva, one su se zabavile same sobom, a poruke mira koje ionako rijetko i stidljivo upućuju jedva da prelaze pragove njihovih rezidencija. Strašna je spoznaja da se vjernik reis i vjernik kardinal svih ovih godina nisu mogli sastati i zajedno pomoliti u Ahmićima i Buhinim kućama, nego je trebalo da u Bosnu dođe i ondje pozove hrvatski predsjednik Josipović, koji se inače deklarira kao agnostik. Unatoč svemu, vjerske zajednice imaju čvrstu infrastrukturu i još uvijek bi mogle postići sjajne rezultate u liječenju ratnih posljedica. Da bi se došlo do konačnog uspjeha potrebno nam je sinergijsko djelovanje svih društvenih snaga: predstavnika državne vlasti, vjerskih zajednica, nevladinih organizacija, slobodnih intelektualaca, medija i svih drugih koji mogu i hoće graditi nove, zdrave društvene odnose.

Jedan od ciljeva nevladine organizacije u nastajanju bit će pomirenje. Šta je potrebno ispuniti da bi se do toga došlo?

Potrebno je prije svega mentalno završiti posljednji rat: pomoći svakome pojedincu da napravi psihološki odmak od rata, da iskreno spozna da je rat užasno veliko zlo kojim se nijedan problem nije riješio, nego samo produbio. Pritom ćemo prestati posljednji rat zvati „oslobodilačkim“, „otadžbinskim“, „domovinskim“ i kakvim sve ne, a počet ćemo ga nazivati onakvim kakav zaista jest: nesretnim... Zatim, treba da svako iskorači ispod ratne zastave vlastitoga tabora, da se prestane identificirati s pojedinom vojnom formacijom i da stupi u prostor slobode u kojem žive ljudska bića, građani i građanke, slobodni od ratne ideologije i mržnje, prostor iz kojeg se pruža sasvim drugačiji pogled na rat i ljudska stradanja. Usput trebamo prestati druge i drugačije demonizirati i nazivati uvredljivim imenima, prestati ćemo veličati ratne uspjehe i slaviti obljetnice pobjeda „naše“ vojske. Osjetivši pozitivno djelovanje slobode u sebi – slobode od mržnje koja prije svega razara duh onoga koji mrzi – osjetit ćemo i potrebu da blagodat s drugima podijelimo. Nadalje, potrebno je da napravimo napor kako bismo svi shvatili da je svaki izgubljeni život u ratu tragedija za čitavo društvo i da se svaka nanesena nepravda tiče svih, bez obzira kome je nanesena. Isprike političara i vođa vjerskih zajednica mogu mnoge ljude potaknuti da promijene svoj pogled na dojučerašnje susjede, ali takve intervencije „odozgor“ neće postići svoj puni učinak ako ne budemo djelovali „odozdo“, iz baze. Trebamo postići takvu društvenu klimu u kojoj svi građani, ama baš svi, ne samo da se neće radovati tuđoj nesreći, nego će suosjećati zbog bilo čijih žrtava – ne samo „naših“, nego i „njihovih“.

To o čemu govorite iz današnje perspektive se čini nemogućim...

Bolji dani za Bosnu i Hercegovinu svanut će onda kada sa svojim susjedima i prijateljima počnemo, s poštovanjem prema svakoj žrtvi, odlaziti ne samo na stratišta gdje su „njihovi“ poubijali „naše“, nego i gdje su „naši“ poubijali „njihove“. I na tom području vrlo važnu ulogu mogli bi odigrati vjerski autoriteti, ali ne nekim deklarativnim nego stvarnim iskoracima. Zašto katolici i pravoslavci ne bi organizirano hodočastili u Srebrenicu, taj Auschwitz naših dana, u kojem su većinom stradali muslimani? Isto tako, zašto muslimani ne bi organizirano posjećivali npr. Doljane, Kazane i druga mjesta gdje su ubijani nemuslimani, odnosno zašto ne bismo svi zajedno – kao ljudi – odlazili izraziti poštovanje prema nevinim žrtvama, bez obzira tko su i odakle su?! Unatoč kompromitiranosti svojih predstavnika, vjerske zajednice imaju čvrstu infrastrukturu i još uvijek bi mogle postići sjajne rezultate u liječenju ratnih posljedica, ali da bi se došlo do konačnog uspjeha potrebno nam je sinergijsko djelovanje svih društvenih snaga: predstavnika državnih i političkih vlasti, vjerskih zajednica, nevladinih organizacija, slobodnih intelektualaca, medija i svih drugih koji mogu i hoće graditi nove, zdravije društvene odnose.

(DEPO PORTAL/Mirna DUHAČEK)