Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Film „Umri prije smrti“ Ahmeda Imamovića, po svemu sudeći, predstavlja tematsku i stilsku novinu u recentnoj bh. kinematografiji. Sinopsis filma glasi ovako: Kada uspješni ginekolog, koji je cijeli život proživio brinući se ni za koga drugog osim za sebe, dobije dijagnozu karcinoma u terminalnoj fazi, kroz crnohumorni proces organiziranja vlastite sahrane, prisiljen je suočiti se s posljedicama svojih postupaka, uključujući i neuspjeli pobačaj svoje posljednje pacijentkinje. Sam reditelj filma je, u vrijeme nastajanja filma, svoju ideju pojasnio sufijskom filozofijom: čovjek prije odlaska na onaj svijet treba da svede račune sa samim sobom na ovom svijetu.

Posjedovanje ovakve gotovo filozofske teme za film ne znači da ćete napraviti dobar film. Priča i scenarij filma, na kojem je, pored reditelja, radio i Dragan Komadina,  nudili su bezbroj opasnosti zbog kojih svaki reditelj od dobre ideje može napraviti loš ili osrednji film. Filmovi u kojima radnja prelazi granicu realizma i ulazi u prostor subrealnog danas nisu toliko poželjni za velike festivale širom svijeta. Puno se više traže društveno angažirane teme ili priče minimalističkog i socijalnog profila. Zato ovaj film, jer iza njega ne stoji ime nekog svjetski priznatog autora, vjerojatno neće otići na festivale takozvane A kategorije.

Šteta, jer film „Umri prije smrti“ je jedan od najboljih filmova nastalih unutar bh. kinematografije u posljednjih 20 godina. Za njega možemo reći da je postmodernistička drama s elementima crnog humora i satire koja se bavi esencijalno važnim unutrašnjim stanjima svakog od nas – o odnosu prema smrti i našim greškama tokom života.

Imamović svoju priču vješto dramaturški vodi kroz cijeli film i dovodi je dosljedno do svog finala i katarze, kako za junaka filma, tako i za junake oko njega, ali i za publiku koja gleda film. Da bi to reditelj postigao, potrebno je imati filmski zanat, znanje i iskustvo, kako filmsko, tako i životno. I upravo je tu Imamovićev film najsnažniji – on nas suvereno vodi kroz film, usput demonstrirajući zavidnu lucidnost kroz vizualni jezik koji koristi. Osjećaj za tranzicijsku brzinu života oko nas osjeća se u svakom kadru filma, ali autorski refleks za priču i slike u filmu smiruje kako bi dobili atmosferu i vrijeme da publika osjeti težinu životne drame kroz koju prolaze glavni junaci.

Film izgleda začudno, kao što je sama priča filma začudna. Ta začudnost, s druge strane, funkcionira kao nova realnost u koju nas reditelj vješto uvodi i vodi kroz nju. Upravo je odlika autora da vjeruju u to kako film nije uvijek prikaz svakodnevne realnosti oko nas, nego može biti i put, kao u dobroj književnosti, u svijet nadrealnih snova pun autorske slobode. Takva poigravanja s naracijom, gdje nas autor stalno iznenađuje scenama, prizorima i slikama, uvijek su puna opasnosti za cjelokupno djelo. No, tu je autor na svome i uspijeva, poput vozača nekog opasnog tereta, izbjeći sve nagle okuke i krivine te svoju priču dovodi do kraja.

U filmu glavni glumac Adnan Hasković vrhunski je odigrao svoj lik, ali ni ostali koji igraju značajne uloge ne zaostaju: Maja Jurić, Milan Pavlović, Almir Kurt, Mona Muratović, Aida Bukva, Rade Šebedžija, Miki Trifunov, Slaven Knezović... Fotografija filma banjalučkog snimatelja Dragana Gajanovića, , unatoč skromnim produkcijskim uvjetima u kojima je film rađen, je raskošna i stilski zaokružena.

Ovo je treći film Ahmeda Imamovića, nakon "Go West" i "Belvedere", i do sada najsazreliji.  S ovim ostvarenjem naš film  dobio je hrabar tematski i stilski iskorak iz već klišeiziranih obrazaca poetsko-mahalskog realizma s elementima klasičnog humora. Možda se zato film i neće svidjeti onima koji od bosanskog filma očekuju malo više duše i paćeničnog odnosa prema društvenoj stvarnosti u kojoj živimo već više od 30 godina.

(DEPO Portal/dj)