U Niskoj zemlji, nakon najkišovitijeg jula i nešto suvljih datuma osmog mjeseca, osvanuo je prvi dan za merakanje na dva točka.

Uspio sam tako, uprkos nešto jačem vjetru, da prevalim 50 kilometara, od ukupno 35.000 kilometara biciklističkih staza po čemu je Holandija prva u Evropi.

U gustom saobraćaju susrećeš samo prometala na pedale i nigdje nećeš čuti "kuš baciklom na me", što me je u godinama predratnim proganjalo po mojim sarajevskim turama.
I dok bicikliraš ili pedalaš misli lete na sva strane. Pitaš sam sebe koliko će me još držati ta neka prokleta novinarska intuicija. U ovih mojih gotovo šest desetljeća koliko se družim sa tastaturom i medijima, predosjećaj mi je često pomagao. Vodio mi je do ekskluziva koje su onda redakcije, za koje sam radio, prodavale za masnu lovu dalje u svijet. Kao, recimo, onu prvu reportažu o pojavi Gospe u Međugorju, ili o zmijama u koritu Miljacke, ili o belajima koji su nas pratiti nakon vesele posjete Golom otoku...

Tako sam prije dva dana, ne znam zašto, objavio na ovom prostoru, na Facebooku, da je Sarajevo film festival bio mirniji pod direktorom Mirom, nego pod direktorom Jovanom. I ne prođe desetak sati i puče ona bruka i nebriga oko reklame za film o dobrim, pozitivnim četnicima.

I kontam, koliko god je to veliki skandal, da ne smijemo dozvoliti da ta, vjerujem, nepažnja odgovornih za produkciju na SFF, dovede do gašenja najvećeg sarajevskog brenda. Najsjajnije manifestacije što decenijama već dokazuje da jedan grad, što je po svim zakonima rata i nesagledive patnje trebao da umre, da bude uništen do temelja, ustao iz pepela snagom i talentima ljudi koji su uvijek Sarajevo činili posebnim. Činili stvaralačkim čudom koje je svojim notama, muzikom, filmovima pobuđivalo zanimanje i zavist nekadašnje Jugoslavije. Da bi to nastavilo sve do ovih dana, do sredine avgusta.

Kada je ponovo bilo čuđenja oko Sarajeva koje je propustilo da zaustavi promociju jednog filma, što je, upravo, ovim skandalom na SFF dobio nezamislivo veliku reklamu. Koju gospoda, što su to podmetnula neopreznim uređivačima programa velike svjetske smotre filma, ničim ne mogu platiti.

Zato se bojim da Sarajevo još jednom u svojoj otvorenosti ne zaplati. Neka odgovara ko mora da odgovora, ali samo SFF ne dajte. Jer, to podmetači podmuklosti i očekuju. Da festival padne u njihove ruke, u njihove sredine.

Zanesen ovim teškim mislima stigao sam biciklom pred vrata doma. Prestalo je okretanje žičanih točkova, da li će i ova razmišljanja što svakog koji voli Sarajevo vuče samo na jedno pitanje - ŠTA BI ONIMA NA SARAJEVO FILM FESTIVALU?!

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/dg)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook