Piše: Mustafa Musa Sejdinović/Facebook

Kit; režija: Darren Aronofsky; uloge: Brendan Fraser, Sadie Sink, Ty Simpkins; 2022.

Od samog starta filma, nešto mi je bilo neobično. Svi dijalozi i razmjene mišljenja, svako otkrivanje osobine nekog lika, nešto mi nije pasalo. Nisam mogao da objasnim šta tačno, no dozvolio sam filmu da mi pokaže u kom pravcu me vodi. 

Tek kad se završio film, shvatio sam šta mi je smetalo. Prije svega, međusobna glumačka hemija je bila vrlo loša i nisu me uvjerili u svoje performanse i riječi koje razmjenjuju. Brendan Fraser je naravno maestralan, njegova gluma je spektakl, no ne znam šta se desilo s ostalim glumcima, jer ovom performansu fali svake moguće gradacije i nijansiranja. 

Dalje, struktura ovog scenarija je potpuno promašena. Umjesto da imamo jedno postepeno istraživanje vrlo kompleksnog emotivnog života i trauma koje krije Charlie ali i ljudi oko njega, pa da onda dobijemo klimaks i perfektan crescendo, scenarista je umjesto toga odlučio da nam da priču sa jako slabim uvodom. Crescendo je tu, klimaks je sjajno izveden, suze će poteći, no gradnja prema tom klimaksu je ispala jako loše. 

Umjesto jednog postepenog dizanja emocija kako bi se klimaks i doimao kao takav, dobili smo veoma nesuptilno i nefer istraživanje glavnog lika a dehumanizaciju ljudi oko njega. S takvim pristupom natjerani smo da osjetimo empatiju prema Charlieju suviše rano, umjesto da se ta empatija polako gradi i kulminira. Ovako, dobili smo nešto što samo šablonski liči na kulminaciju a koje nimalo nema osjećaj da je kulminacija. 

Ne krivim Aronofskog za ovo, mislim da je krivica u čovjeku koji je napisao originalnu pozorišnu dramu i scenario, jer ovo je mogao biti puno bolji film samo da mu je struktura izgledala ljepše. Ovako je šteta, jer su sjajne teme i odličan potencijal potrošene na priču koja je u najboljem slučaju tek prosječno ispričana.

(DEPO Portal/ak)