Razgovarao i pisao: Kristian Sirotich

Damira Čargonju Čarlija nije potrebno posebno predstavljati. Iako će u Rijeci mnogi reći da je Čargonja poznati riječki ugostitelj, koji je potpuno zapuštenim plažama na Kantridi podario život kakvom se malo tko mogao nadati, ipak je široj javnosti poznatiji kao umjetnik, aktivist i neinstitucionalni kulturnjak, koji je svojim radom, performansima, akcijama i projektima stekao jednako veliku vojsku štovatelja i kritičara. 

Čarli je od 1998. do 2008. godine svojom tvrtkom MMC d.o.o., u stručnim umjetničkim krugovima poznatoj po sintagmi „poduzeće u kulturi“, vodio kultni riječki klub Palach, a unutar kojeg je djelovala još poznatija Galerija O.K.. Nakon toga, kada je sa svojim kolegama praktički izbačen iz prostora u Kružnoj, osnovao je K.U.N.S. (Klub umjetnika na Sušaku), pa se preselio na Kantridu i u to vrijeme na njenim zapuštenim plažama koje su posjećivali samo rijetki Riječani, otvorio lanac beach barova od kojih je danas najpoznatiji Morski prasac. Pokrenuo je Čargonja i festival FONA (Festival nove umjetnosti), jednu od rijetkih manifestacija suvremene umjetnosti u Hrvatskoj s kojom je kultura prvi put ušla u zapuštene riječke industrijske prostore Benčića, Hartere, Torpeda i ostalih javnih gradskih prostora. Pokrenuo je sa svojim kolegama i međunarodno poznati projekt Goli otok – Novi hrvatski turizam, koji je za cilj imao pretvaranje Golog otoka u svojevrsnu art koloniju sa specifičnim tipom turizma te stavljanje pod svojevrsnu zaštitu tog prostora. Zbog projekta primljen je i kod tadašnjeg predsjednika Mesića. Sabor je donio i nacrt zakona o zaštiti Golog otoka, no kao i uvijek – sve je ostalo na Čarlijevom angažmanu i političkom obećanju.

Čargonja je i dalje neumoran. Projekti poput  FKK – Kantrida europski kvart kulture, Ljeta na Kantridi i ostalih događaja, što se financiraju isključivo iz osobnih prihoda, Riječanima i ostalim posjetiteljima pružaju besplatan program, što je ključni dio Čarlijeva angažmana. Damir Čargonja je čudna biljka, često impulzivan i nagao tip čiji su postupci u početku potpuno nerazumljivi, no s vremenom uglavnom dobiju smisao. Tako i ovi posljednji, što su šokirali i njegove prijatelje i širu riječku publiku, pogotovo onu kulturnu, kada je doslovno preko noći svoj kafić u Krešimirovoj ulici pretvorio u izlagački prostor Galerije O.K., pa do toga da je unazad mjesec dana pokrenuo prvi riječki portal za kulturu – Artkvart.hr.

Sve gore navedeno, pa i još ponešto više od toga, nagnalo je mene, sportskog novinara s 27-godišnjim iskustvom, a odnedavno i novinara Artkvarta, da se pomalo bojažljivo, a pomalo ohrabreno obećanjem da će portal Artkvart biti potpuno oslobođen onih zabranjenih pitanja, uhvatim u koštac s „gazdom“, koji se posljednjih dana sporadično na raznim medijskim platformama, uključujući tu i društvene mreže, kritički osvrće na stanje u riječkoj kulturi, očito u njemu vrije nezadovoljstvo. 

Zašto?

– Nezadovoljstvo u meni ne vrije sporadično, vrije oduvijek. Zašto? Zato što stalno gledam po svome gradu, primjećujem nedostatke. Rijeka mi je životna inspiracija i ako primjetim da je za sreću ovog grada potrebno samo malo, a na tom polju se ništa ne događa, znam – popizditi. Rijeka ima potencijal, ima povijest, ima i mogućnosti, ali su neiskorištene i često robuju nekim našim sitnim igricama, od onih političkih do igrica same kulturne scene. I sad mi je dosta svega, naročito zbog toga jer gledam situaciju u Art-kvartu Benčić, gdje sam već tri godine prisutan s klubom Jadran, odnosno ono što se ovdje događa nakon neslavne propasti projekta EPK 2020. Možemo mi pričati da je korona naštetila projektu EPK, ali se nešto ipak dogodilo. Riječke kulturne institucije su uglavnom dobile nove adekvatne prostore, stvorio se takozvni Art-kvart na Brajdi, potrošili su se veliki novci, i ljudi su s pravom očekivali i očekuju da će imati jedno mjesto koje će rado posjećivati, mjesto koje će nas predstavljati i u međunarodnom kulturnom smislu, koje će svakodnevno pohoditi horde turista i znatiželjnika. Kad ono – ništa, nula! Poludim kada od nekih ljudi iz politike i kulture čujem: Doći će to s vremenom! Što će doći s vremenom? Hoće li to doći samo po sebi?

EPK je kao projekt propao, haj’mo reći da je propao zbog pandemije koronavirusa, ali su ostale zgrade, ostao je Art-kvart, a nestalo je energije i volje. I to vidim kao veliki problem. Moje nezadovoljstvo počiva i na vremenu kada su te institucije bile smještene u nekim drugim prostorima, pa su ljudi zaposleni u njima često tvrdili da imaju neadekvatne uvjete. E, sad kada su ti uvjeti stvoreni, situacija je još i gora nego što je bila. Ljudi su došli u nove prostore i nastavili raditi po starom. Pretpostavljam da je tako zato što više nema kontrole nad tim institucijama od strane vlasnika, iako mi se samo po sebi nameće pitanje želi li se vlasnik uopće toliko petljati s kulturom. Imam osjećaj da žele završiti s posljednjim činom, otvaranjem Gradske knjižnice i povratkom broda Galeb i da će se onda čekati da sve to zaživi samo po sebi. A to čekanje je po meni suludo. Što znači čekati? Možda ljudi koji tamo rade ne znaju što rade, možda nemaju sredstava pa nemaju mogućnosti raditi kvalitetnije i bolje programe i kvalitetno se organizirati. Zavladala je letargija i depresija, koja nije obuzela samo institucije, već i vaninstitucionalnu scenu, ljudi izmišljaju razloge zašto je to tako, a što je sve tu prava istina, ne znam niti ja, ljutito u jednom dahu ispričao je Damir Čargonja Čarli, pa krenuo navoditi apsurdne primjere s kojima se svakodnevno susreće, a na koje ne može utjecati.

– Posebno ću kao primjer navesti Muzej moderne i suvremene umjetnosti, oni su naši prvi susjedi od kada sam otvorio klub Jadran, praktički smo vrata do vrata. Turisti na aplikaciji imaju MMSU, često dolaze, ali često dolaze na zatvorena vrata, pa čekaju ispred muzeja, pa se čude je li to muzej, ulaze u naš prostor s pitanjem jesmo li možda mi muzej, a znali smo i mi zivkati da se otvore vrata. Puno je ljudi svjedočilo takvim slučajevima i to je opće poznata stvar, a meni je to žalosno. Onda, imamo tu i Muzej grada Rijeke, cijela ta infrastruktura je ostala u bivšem prostoru takozvane Kockice, a u muzej se preselilo nekoliko kustosa i tehnička služba. Nejasan mi je razlog zbog čega je to tako, jer ako radiš u novoj zgradi, a Šećerana je jedna od najljepših zgrada u Rijeci, onda su se svi morali preseliti tamo i graditi jednu novu priču oko novog muzeja. O biranju novog ravnatelja ili bolje rečeno ravnateljice neću trošiti više ni riječi, jednostavno sramotno. Nadalje, trg unutar samog Art-kvarta u posljednje je vrijeme postao prostor okupljanja beskućnika, onaj potok nitko ne čisti, trg je neuređen, često puta vidim djecu koja dolaze u Dječju kuću, koja nešto i radi, pa prolaze pored nekog pijanog čovjeka koji leži na podu, o ulazu na trg koji smrdi po ustajalom urinu neću niti govoriti. Da nije užasna, meni bi ta priča bila poprilično groteskna.

Više na linku: Artkvart.hr

(DEPO Portal/ak)