Irvin Mujčić (36), koji se nakon odrastanja i života u Italiji i Belgiji vratio u svoj rodni kraj, ne puši cigarete već mota duhan na starinski način, kako se to radilo vijekovima u Srebrenici, piše Deutsche Welle.

Živi sam usred šume, dvanaestak kilometara udaljen od Srebrenice i gradi etno-selo „na stari način, kao osaćanski neimari“ - poznati samouki graditelji iz tog kraja. On je "sam svoj majstor", a pomažu mu samo studenti iz Njemačke, koje šalje fondacija "Bauorden - aktiv.sozial.international". 

Irvin je rođen u Srebrenici. Imao je samo pet godina kada je počeo rat u kojem je izgubio oca. Kasnije je sa majkom i sestrom kao izbjeglica završio u Italiji. Godine su prolazile. On je odrastao u malom selu u Alpima gdje se i školovao. Studij filozofije završio je u Rimu i počeo raditi na polju ljudskih prava, brinući se za romsku djecu sa Balkana, u čemu mu je, kaže, pomoglo znanje ovdašnjih jezika. Pored njih on govori još italijanski, francuski i engleski. Radio je u Tunisu, Egiptu i Belgiji "za dobru platu", ali kaže da se nigdje nije osjećao sretnim niti da je osjetio da su to mjesta na kojima bi trebao ostati. Godine 2014. prvi put nakon rata dolazi u Bosnu i Hercegovinu i odlučuje ostati.

- Ostvario se moj dječački san, nakon toliko godina sam osjetio da sam došao kući. Grad je bio ruševan i tužan ali mene je oduševila ljepota srebreničkih sela i okolne prirode. Drugi razlog je to što na Zapadu mnogi ljudi misle da je ovdje još uvijek rat pa sam želio iz Srebrenice poslati drugačiju sliku pozivajući turiste iz cijelog svijeta da dođu ovdje i sami se uvjere koliko je naš narod gostoprimljiv, kakvu lijepu prirodu imamo i mnogo toga drugog što imamo za pokazati -  kaže Irvin.

Dvije godine je upoznavao rodni grad i ljude, često pješačeći po brdima, šumama i selima sa ruksakom na leđima.

- Nekoliko puta sam pješke iz Srebrenice išao u Sarajevo, i nazad kroz šume, preko Žepe, Han-Pijeska i dalje. Svdjela mi se priroda i narod koji sam susretao. Ljudi su me znatiželjno gledali sa ruksakom na leđima, pitajući kuda sam krenuo, zvali bi me me na kafu, neki su mi nudili konak, neki hranu - priča Irvin.

Irvin jednom u dva mjeseca silazi u grad gdje ima očevu kuću u koju, kaže, nije ušao gotovo tri godine. Na pitanje kako je to živjeti sam u šumi, pogotovo zimi, on odgovara: "Često me to ljudi pitaju, jesam li usamljen. Ja sa sam bio više usamljen u velikom gradu kakav je Rim ili Brisel gdje sam živio. Ovdje u šumi se osjećam nekako povezanim sa svim što je oko mene od šume, drveća, livada sa cvijećem, snijegom kada pada, divljim životinjama. Ja uvijek kažem da mi je medvjed prvi komšija", kaže za kraj kroz smijeh Irvin Mujčić, koga Srebreničani još nazivaju i modernim Robinzonom Krusoom.

Više detalja, kao i fotografije budućeg etno-sela pogledajte ovdje.

(DEPO PORTAL/mm/ Foto: DW)