Na putu prema majčinom vječnom počivalištu, u holandskom gradu Alkmaaru, uvijek zastanem i u stavu mirno, kao nekadašnji Titov gardista, salutiram i odajem počast imenima što su uklesana u tri skromna bijela spomenika, koji su neprestano ukrašeni svježim, sezonskim cvijećem, njegovanim, vidi se to, s puno ljubavi.

Zapamtio sam već da tu leže tri engleska heroja, jedan mornar i dva pilota, predhodinca onih hiljada junaka sa krvavih plaža obale Normandije svjetski sudbonosno povijesnog šestog juna 1944. Imali su isto ljeta kao hiljade tada nastradalih Amerikanaca, Engleza, Kanađana, Francuza, Poljaka, Holanđana. Tek koje iznad dvadesetog...

I onda se začuđeno pitam što li su zauvijek u pijesku holandskog groblja kada su tek nekoliko stotina kilometara udaljeni od svoje domovine? Za moju majku razumijem, do Sarajeva je dvije hiljade kilometara, a i potomci su joj ovdje u tuđini koju ni upoznala nije u poznim godinama.
Onda mi kažu da su tako porodice poginulih junaka željele, da im sinovi i braća počivaju u zemlji za koju su se borili i to ovdašnji ljudi ne zaboravljaju. 

Evo već gotovo osam decenija sa jednakom ljubavlju cvijećem kite humke heroja iz zemlje preko zajedničkog Sjevernog mora.

U tom roju osjećaja i uzvišenih misli kao munja izleti ono, a ko će pamtiti strane vojnike koji su kao trebali braniti Srebrenicu. Da nije bilo njihove prisutnostii, lažne sigurnosti i misije iz koje se samo sjećamo onog drhtanja holandskog pukovnika Karemansa pred nadmenim zločincem, što je zapjenušano spominjao Turke i bune protiv dahija, jedan bosanski gradić možda bi doživio drugu sudbinu.

Ljudi koji su se nadali zaštiti plavih šljemova, što su se kukavički iskazali istih kalendarskih godina i u milionskom pokolju u Ugandi, možda bi se dručkije organizovali, branili. Možda ne bi bilo onih potresnih scena kada otac poziva sina da slobodno izađe iz skrovišta iz šume
i preda krvnicima.

...Puno je toga možda što mi navire nad grobovima ovih junaka što zaslužuju najduža sjećanja. Onima iz Srebrenice, što su u ime svijeta i Ujedinjih nacija trebali braniti goloruke ljude, ostaje jedino trajni zaborav. Tako je lakše i žrtvama i kukavicama!

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook