Radost je bila do neba kada sam ispred učenika Osnovne škole Slaviša Vajner Čiča na sarajevskom Marijin Dvoru odabran kao autor najboljeg pisma pionira dragom Drugu Titu.

Drhtao sam od sreće i straha dok su mi nastavnici uzvišeno kazivali da ću, možda, vidjeti najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Palili su mi maštu obećanjima da samo što nismo krenuli za Beograd, na onaj čarobni Partizanov stadion o kojem su sanjali svi pioniri Jugoslavije moje mladosti.

Govorili mi da kao maratonac trčim po svom Marijin Dvoru da bih imao snage za onu atletsku crvenu stazu koja je vodila do svečane lože Druga Tita. Šaptali mi možda ti se posreći, možda budeš taj koji će Drugu Maršalu čestitati rođendan. Noćima nisam spavao od uzbuđenja, maštanja. Kada bih zatvorio oči, uzalud ganjajući san, u mraku bih vidio kako svečano stupam, kako savladavam stepenik po stepenik, dok cijeli stadion, cijela zemlja napeto čeka kada ću konačno pred Tita. I da li ću zamucati, da li ću zaboraviti tekst.

Brzo bih zato otvarao oči znojavog čela i ruku. U tim godinama nisam znao da postoje neke pilule za smirenje, uh kako bi mi pomogle.

I onda je došao dan kada ću doznati kada krećemo, kako idemo i šta trebamo ponijeti. Za spremanje je bilo lako. Moji kod kuće su sve već danima ranije složili u mali kofer. I bijelu košulju i crvenu maramu. Sve je bilo cakum pakum osim mog straha, nade, radosti i panike da ne pogriješim pred njegovim blagim plavim očima.

I, onda - bum! Pogodilo me usred srca. Nikada se nisam oporavio!

Dočekalo me - druže pioniru Pavloviću tvoj literarni rad o Drugu Titu je ponos naše škole i biće izložen na posebnom mjestu na školskim zidnim novinama. Osjećao sam kako rastem. Ko je kao ja?! 

Nadamo se da si sretan? Naravno, kako nisam! A, mogao bi i čestitati tvom razrednom drugu, koji će predstavljati našu školu na Danu mladosti u Beogradu.

I, tako sam na najbolniji način osjetio šta znači biti sin jednog visokog partijskog kadra.Tek tada sam skužio klasnu razliku sina jednog proletera i sina jednog funkcionera.

U lomljavi moje dječake duše, poniranju u dubine najteže tuge sjevnula je iskra pravde. Još i danas nisam siguran, ali osjećam kao da je Tito znao šta su mi učinili. I možda je on poslao neke viruse, bakterije.

Razredni drug, sin onog, ni danas mu ne volim ime, visokog partijskog funkcionera dobio je krzamak i nije otputovao u Beograd.

Tada sam se prvi i posljednji put nasmijao tuđoj bolesti i temperaturi.

I od tog vremena štafetu mladosti nosim svakog 25. maja u svojim mislima i snovima.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/dg)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook