Piše: Branislav MIKULIĆ

Tog dana smo išli u školu, ali nastave nije bilo. Posvuda se slavilo. Bio je Dan oslobođenja Sarajeva, dan kada su partizani ušli u grad, oslobodili ga nakon četiri godine strahovlade i terora. Ulice su bile okićene državnim zastavama i onim s grbom grada, na trgovima se s razglasa čula pjesma, prigodna, svečarska. I sve je tada bilo blještavije, glasnije, okićenije i svečanije negoli prethodnih godina. S razlogom – obilježavala se dvadeseta godišnjica slobode.

Pred školom smo se okupili sat kasnije nego obično. Direktorica je stajala pred ulaznim vratima i davala nam znak da svi pođemo, ne u učionice, kao obično, nego u fiskulturnu salu.

Sala je za tu priliku bila posebno okićena, upletene trake krep-papira visile su s plafona, slike narodnih heroja i crveni karanfili, krasili su prostor ispred govornice. Na parketu sale bile su postavljene klupe po kojima smo posjedali.

Svečana priredba otpočela je prigodnim govorom direktorice. Školski hor je otpjevao nekoliko rodoljubnih pjesama, muzička sekcija nastavila s partizanskim koračnicama. Potom su učenici čitali nagrađene literarne radove na temu slobode i ljubavi prema domovini.

A onda je došao red na posebno najavljenog gosta priredbe, borca koji je s partizanima umarširao u Sarajevo šestoaprilskog jutra te, nama đacima daleke, 1945. godine. Bio je to živi svjedok dolaska slobode, heroj ranjen u završnim uličnim borbama, saborac Valterov. On nam je govorio o tim danima, ali i o stradanjima Sarajlija tokom ratnih godina, sve do trenutka kad su patnje prestale, kad se zastava s petokrakom zavijorila na Vijećnici.

Tu on spomenu kako je u rano proljeće posljednje godine rata teror u gradu kulminirao.

“Za upravitelja grada postavljen je Maks Luburić  pod čijom komandom su kaznene jedinice  sijale strah među građanima. Sedmicama su se čuli jauci i krici, a onda pucnji iz vile u Skenderiji gdje su bili stacionirani Luburićevi krvnici. Tako je bilo do pred sam kraj. Deset dana prije nego su poraženi i natjerani na povlačenje prema Doboju, fašisti su počinili masakr nad pedeset sarajevskih građana. Nakon što su ih danima tukli, mučili i izlagali svakojakoj torturi, objesili su ih na Marindvoru, u drvoredu poniže Fabrike duhana. O svakom stablu visio je jedan rodoljub ili pripadnik pokreta otpora, pogubljen bez suđenja i dokazane krivice.”

Ova njegova ratna priča me potresla, nisam mogao shvatiti da su se takva zla dešavala u mom gradu, pa još u obližnjem kvartu, podno brežuljka niz koji smo se zimi bezbrižno sanjkali.

Kad sam došao kući, s majkom zapodjenuh razgovor o ratnim danima u Sarajevu, o tome kako ih je ona doživjela, šta joj je najteže bilo. Spomenula je tri stvari, njih se i kasnije pred nama prisjećala.

Počela je o deportacijama Rahele i Rifke, svojih najboljih školskih drugarica i njihovih obitelji, što se desilo već na početku rata. Vidjela je kako ustaše upadaju u njihove kuće i kuće drugih Jevreja, kako ih tuku i tjeraju u kamione, kako se nad njima iživljavaju. Sjedila je pored zamračenih prozora, gledala i plakala nad nesrećom svojih prijateljica i komšija, zgražavala se nad postupcima bagre i nitkova. A sljedeći dan bi gledala iste neljude kako ulaze u te jevrejske stanove, useljavaju u tuđe i oteto.

“Rijetko su to bile lokalne ustaše, nego uljezi iz Posavine i muhadžiri iz Istočne Bosne, prebjezi od Foče, Rogatice i Gacka. Znali smo da su došljaci, to oni nisu krili, govorili su glasno svojim nariječjem dok su, šepureći se u crnim uniformama, prolazili Abdićevom i Mejtašom. Šinjele su nosili raskopčane da bi se vidjeli zlatni lanci o koje su kačili do jučer tuđe satove.”

Gledala ih je i u drugom svjetlu, reče mi mati tada. Posmatrala ih je kako u panici bježe pred partizanima, skidaju ustaške uniforme, presvlače se u stare odore, pakuju zavežljaje, psuju i proklinju dan kad su napustili svoja sela. Žene su vukle djecu za ruke, plakale i naricale. Bježali su iz grada, ali nisu mogli od svojih nedjela. Znali su da s njima putuje i zlo koje su posijali, zlo koje traži da bude namireno.

Mati reče da će rat zauvijek pamtiti po hapšenju brata Ivana, ilegalca kojeg su kolege prokazale, izdale da u roditeljskoj avliji ima zakopan pištolj i nekoliko ručnih granata. Ispriča kako je pet agenata Ustaške nadzorne službe, ozloglašene tajne policije, provalilo kapiju i nasilno ušlo u njihovu kuću. S vrata rekoše Ivici da je uhapšen, te zapovijediše da uzme lopatu i s njima pođe u baštu. Jedan je već stajao na mjestu gdje je ubrzo potom otkopan sepet i u njemu krpama omotano oružje. Odveli su ga. Bio je mart 1942. godine.

Deda Stipo je odmah pošao do nadbiskupa da ga zamoli da mu izbavi sina. Mislio je, znaju se, krštenju njegove djece je nazočio, u kuću mu dolazio. A i susjedi su bili, djed je godinama imao pekaru u Buki, tu su do pred rat i stanovali, tik pored biskupove palače. Svaki dan su se na ulici sretali i pozdravljali.

Kad je djed ušao u ured, ovaj ga nije ponudio ni da sjedne, kamoli šta drugo, naglasi mati. Razgovor je bio kratak, za dedu mučan i bolan. Domaćin je bio direktan, znao je šta je razlog posjete.

“Stipo, on je komunist, on radi protiv naše crkve i naše države. Nema mu pomoći” – saopštio je nadbiskup hladno. Pritom je dodao: “Mi se od takvih moramo braniti, oni nas hoće bezdušno smaknuti.”

I pored ovih zloslutnih riječi, svi ukućani su se nadali da će Ivica biti pomilovan. No od njega je tokom desetak mjeseci stiglo samo nekoliko poštanskih dopisnica, s par šturih rečenica kojima je javljao da je dobro i da je živ. Potom su i one prestale stizati. Nakon rata mu je podignuta spomen-ploča u Grafičkoj školi, nju je pohađao.

“Glad i hladnoća nisu ništa u poređenju sa strahom od bombardovanja”, nastavila je mati svoje prisjećanje na grozote rata. Bila je svjedok razaranja i stradanja koja su pričinile njemačke štuke  aprila 1941. Od 1943. su uslijedila brojna saveznička bombardovanja grada i obližnjih naselja. Svako malo zasvirale bi gradske sirene za uzbunu. Jezivi zvuk parao je uši, lomio nerve, unosio strah i paniku. Za sebe bi tada sigurnost potražila u podzemnim skloništima Fabrike, ali je očajavala misleći šta je s njenima, brinula se gdje su joj braća i roditelji, da li su se stigli sakriti u neki podrum.

Upitao sam je i o posljednjim danima rata, te o zločinima koje su počinili gubitnici.

Mati spomenu kako je odmah čula za mučilište na Skenderiji, da su joj svi govorili da u taj kvart ne zalazi. No tragovi zločina ostavljani su i drugdje po gradu. Par puta je vidjela osobu ustrijeljenu, beživotno tijelo kako leži na pločniku. A onda je jednog dana, skoro pred oslobođenje ugledala ljude obješene, čitav špalir mrtvih tjelesa u marindvorskoj aleji, od Fabrike  do Zemaljskog muzeja. Skamenila se od tog prizora. Pa poče pričati kako se to desilo.

Tog jutra je pošla na posao, pa je u žurbi, izlazeći iz crkve na Marindvoru, gdje je prije posla redovno svraćala, glavom zamalo udarila u cipelu čovjeka koji se klatio obješen o drvetu. Vrisnula je, gotovo izgubila svijest, neko ju je pridržao ispod ruke. Tu mati htjede nastaviti s opisom prizora i događaja, ali je prekinuh.

Moj interes se munjevito usmjerio na nešto drugo, nešto što je spomenula, a o čemu do tada ništa nisam znao. Zapitah se šta je tražila u crkvi kad tamo ne zalazi, niti je nas ikad tamo vodila. Tu je moja radoznalost u hipu pobijedila doskorašnju strpljivost slušanja majčine ratne ispovijedi.

“Šta si radila u crkvi, zašto si tamo svraćala svakog jutra?” – prekidoh je pitanjem.

“Išla sam se pomoliti, rat je bio, ginulo se. U tom vihoru čovjek se osjeća tako malim, slabašnim i bespomoćnim. Tražila sam snagu da sve to izdržim, molila se tamo za brata u Jasenovcu, za roditelje, za sve nas.”

“Sad ne ideš u crkvu, ja te nikada nisam vidio da si se tamo uputila. Da li si samo u ratu bila religiozna, iz straha, recimo? Ili si takva i danas?”

“Brano, ja nikada nisam bila religiozna. Nisam postila, ispovijed u crkvi činila, nisam ni druge rituale slijedila, ali sam oduvijek vjerovala. I vjerujem da nešto postoji, nešto svemoćno što čitavim svijetom upravlja, svime, pa i životima našim. Šta je to, ko je to, ja ne znam, ali se svaki dan zahvaljujem na darovima kojima me kiti, na blagoslovima kojima me obasipa. Mene i moju obitelj.”  Nakon kratke stanke nastavi.

“Mnogi će reći da umišljam, neće primijetiti nikakvih darova u mojim rukama, ni blaga i blagoslova oko mene. Za njih su oni sićušni, bezvrijedni, nepostojeći. Ali za mene su oni bogatstvo neprocjenjivo, za mene su sve, sav moj život. Eto, ti i sestra tvoja, kad vidim da me poštujete, da se međusobno slažete, da vrijedno učite i u dobre ljude stasavate, ja drugih blaga ne trebam.”

Gledao sam je začuđen, nisam razabirao o čemu govori.

“Nisi religiozna, ali si vjerovala i vjeruješ. Kako to, zar to nije isto, o Bogu se u oba slučaja radi?”

“Sine, probat ću ti jednostavnije reći da bi moju vjeru razumio, da znaš kako vjerujem.

“Religiozni ljudi mole, traže pomoć i spasenje, očekuju da nebo nešto za njih učini, za njih i njima bliske osobe. Ili vape da neko posreduje kod pomoći koju trebaju. Vjernici zahvaljuju na onome što već imaju. I znaju da su sve već dobili, sve što im je potrebno, čak i više od toga. A ako nešto traže, to je samo snaga i strpljenje da kroz nevolje prođu.”

Ja ni tada nisam razumio šta mi mati kazuje, šta hoće reći. I zasigurno bih te njene, nejasne mi riječi brzo zaboravio. No ona ih je s vremena na vrijeme ponavljala, ponekad ih upućujući nama, a nekad samo onako, za sebe, naglas se zahvaljujući tom svom nevidljivom darovatelju. Prepoznavao sam te prilike – izgovarala je to sklopivši dlanove ruku, tihim glasom i s nekim blaženim izrazom lica.

***

Nekoliko godina kasnije, kada sam je čuo da tako s pola glasa govori sebi, ne nama, i vidio da stoji s pogledom usmjerenim prema gore, upitah je.

“Mama, to se ti obraćaš nebu? Misliš li da gore postoji nešto posebno, gore među zvijezdama? Vjeruješ li u raj nebeski za one koji dobro čine, i pakao podzemni u kojem se svaki grijeh kažnjava?”

“Sine, ja u to ne treba da vjerujem, ja to svojim očima gledam. To je svud oko mene. Raj vidim tamo gdje se ljudi poštuju, gdje jedni drugima dobro priželjkuju i dobro čine. A pakao je kada toga nema, kad se pakost, pohlepa i mržnja u ljude usele, kada ih zlo opčini i kroz život vodi.”

Onda me iznenada obujmi rukama i nježno privi uza se. A kad je ruke maknula s mojih ramena, pogleda me s osmijehom i doda:

“Brano, zar ima išta ljepše od ovoga, od toplog zagrljaja? Ovo je božanski trenutak, ovo je meni raj.”

(iz rukopisa romana ‘TRINIDAD – neizbrisivi tragovi djetinjstva’)

(DEPO PORTAL/ad)