www.upoznajtesvijetokonas.com

Demografska stradanja bosanskog autohtonog plemstva i stanovništva u vremenu Osmanskog carstva su općepoznate historijske činjenice. Zbog regrutacije djece (devširma) u tzv. adžemi oglane (janjičarski podmladak) gdje se obaveza već od 1564. odnosila samo na muslimanski dio stanovništva, od kojih su se u prosjeku u Bosnu vraćala samo dvojica od 10 regrutovanih dječaka, do čestih vojnih pohoda u vremenu uspona i stagnacije carstva.

U tim vojnim pohodima stoljećima je stradavao cvijet bosanske mladosti. Tako se iz jednog mazhara (predstavke) iz 1738. godine, upućenog sultanu iz Bosne saznaje da se od 5.200 popisanih ratnika upućenih u Perziju i od 10.000 spahija i vojnika popisanih i poslanih pod Oziju (tvrđava iznad Krima na Crnom moru) u rat sa Rusijom, vratilo manje od 500 vojnika. U istom izvještaju se navodi da je božijom voljom otišlo pod zemlju od kuge oko 20.000 junaka.  Slijedeće godine (1739.) dolazi do jednog od najvećih austrougarskih pohoda na Bosnu i jednog od najvećih pohoda koje je Evropa poduzela protiv Osmanskog carstva. Primjetivši da u Bosni nema stanovništva Austro-Ugarska napada na Bosnu, osvaja Beograd, čitav Sandžak, zauzima Zvornik, preko Dalmacije i Slavonije osvaja Dubicu i napada na Banjaluku (Banjalučki boj).

Na poziv carskog upravitelja Ali-paše Hećimoglua bosanskom plemstvu, stiže ih u Banjaluku oko tri stotine. Najstarijem je bila 21 godina, a najmlađem četrnaest godina. Ipak se na brzu mobilizaciju odazvalo oko 10.000 vojnika od kojih su oko jedne petine bili pravoslavni i katolici i svi bosanski kapetani, pa i veliki broj žena. Svi osim Ali-paše su bili domaći ljudi. Tako se rat između Austrije i Osmanskog carstva  svalio na leđa demografski opustošene Bosne i Bošnjaka.

Sto godina kasnije Fra Ivan F. Jukić u svojim Putopisima je zabilježio „da je muslimane u vremenu 1813-1817. najviše satrala kuga od koje je stradala polovina stanovništva“ – (dr. Avdo Sučeska, Osnovne osobenosti položaja Bosne u Osmanskoj državi, Istina o BiH, Altermedija i NUBIM, 1991.).

Malo potom (1820-1822.) u vremenu carskog vezira Dželalpaše započelo je i masovno uništavanje bosanskog plemstva (ajana). Uništavanje ostataka ajanstva (1831-32.) je bilo u vremenu Husein-kapetana Gradašćevića, a definitivno uništavanje bosanskog plemstva (autohtonih sljednika srednjovjekovnih baština) je bilo u vremenu „sječe bosanskih prvaka“ pod Omer-pašom Latasom 1851. koja je trajala više od godinu dana.  Dr Zlatko Hadžidedić navodi žalosno neznanje kolega iz Velike Britanije koji smatraju da je današnja Bosna i Hercegovina posljednji ostatak Osmanskog carstva u Evropi iako je ona i prije osvajanja bila jedina multivjerska srednjovjekovna država Evrope u kojoj nikada nije vladalo pravilo cuius regio, illius religio (čija zemlja, njegova religija).

Adil Zulfikarpašić sa autorima Vlado Gotovcem, Mikom Tripalom i Ivom Bancem u knjizi Okovana Bosna (Bošnjački institut, Zürich, 1995.) izražava žaljenje što Austrija kao pravna civilizirana evropska zemlja nije provela agrarnu reformu. Plan je bio izrađen, provedeno je niz anketa i obavljeni razgovori. Prvi svjetski rat je pomeo sve te planove.  Tako se dogodilo da je Kraljevina SHS (od 1929. godine, dobila naziv Kraljevina Jugoslavija) provela agrarnu reformu koja je bila radikalnija čak i od boljševičke. Na taj način je bijedno i tužno umrla jedna klasa koja takav kraj nije ničim zaslužila.

Pred kraj posljednjeg agresivnog rata (1992/95.), sudija Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, Zlatko Badrov je napravio analizu državnog atakiranja na institucije privatnog vlasništva od 1918. do 1992. godine, koje je po pravilu posebno pogađalo Bošnjake-Muslimane, a faroriziralo Srbe i druge narodnosti.

Zemljište oduzeto od bivših begova i aga dodjeljeno je kmetovima (bezemljaši) iako oni u pravnom okviru Osmanskog carstva to nisu bili, već napoličari i običajni zakupci-najamnici (customari tenant), a ne navodni kmet (serf). Begovsko zemljište nije bilo feudalnog karaktera i ono je davano u zakup, te nije ni smjelo doći pod udar oduzimanja.

Prilikom sprovođenja agrarne reforme, bivšim begovima i agama nije ostavljen egzistencijalni minimum, a najveći dio podcjenjene naknade nije nikada isplaćen jer je pretvoren u državne obveznice, čija se vrijednost razvodnila i nakon Drugog svjetskog rata nikada nije isplaćena. Kraljevina Jugoslavija je tzv. „solunskim borcima“ dodjeljivala i državno zemljište pod šumama i to su po pravilu bili Srbi. Kriteriji koji su primjenjeni u Bosni i Hercegovini nisu bili provedeni na ostalim područjima Kraljevine Jugoslavije i zato je agrarna reforma bila krajnje nepravična za Bošnjake. Iz Bosne i Hercegovine je protjerano i oko 70 hiljada građana austrougarskog porijekla, a njihovi stanovi i radnje su dodijeljeni oficirima i kraljevskim činovnicima.

Nakon Drugog svjetskog rata Bošnjaci su opet bili izigrani nakon što je Titova Jugoslavija kolonizirala Srbe u Vojvodinu gdje su dobili kuće i zemljišta protjeranih oko 350.000 do 400.000 Nijemaca. Pojedine porodice su se „pocijepale“ pa su tako dobili zemlju „na dvije strane“. Slično se dogodilo i sa naseljavanjem Hrvata i Srba u Slavoniju i Bosansku Posavinu na njemačka i mađarska imanja i naseljavanju Hrvata u Dalmaciju na imanja Talijana.

Državno vlasništvo u SFR Jugoslaviji se nazivalo „društveno vlasništvo“ i bilo je veoma značajno. Nastalo je od onoga što je naslijeđeno od Kraljevine Jugoslavije (vlasništvo ogromnih kompleksa šume, zemljišta, rudničkih, industrijskih i drugih postrojenja, saobraćajnica i dr.), kao i raznim mjerama države, kao što su konfiskacije, nacionalizacije, eksproprijacije, izgradnja novih objekata, kapaciteta i sl. Tim mjerama su najčešće pogađani Bošnjaci, mnogo više nego ostale narodnosti. Primjera radi ukazujemo da je prilikom izgradnji velikih hidrocentrala (Jablanica, ostale hidrocentrale na Neretvi, Drini) ili velikih poljoprivrednih dobara, najčešće eksproprirano zemljište Bošnjaka. Za to oduzeto zemljište su davane male ili simbolične nadoknade.

Tako se moglo dogoditi da je tzv. Andrić grad u Višegradu koji je sada u vlasništvu filmskog reditelja Emira Kusturice i Vlade Republike Srpske, sagrađen na oduzetoj bošnjačkoj zemlji u vremenu gradnje HE Višegrad, a da je novi NP Drina uspostavljen skoro u potpunosti na zemljištu u vlasništvu Bošnjaka (primjedba Z.B.).

I mjere nacionalizacije su najčešće pogađale Bošnjake. To se naročito odnosi na institucije Vakufa (zaklada, zadužbina) koje su još od druge polovine XV stoljeća naovamo osnivali ugledni Bošnjaci radi ostvarivanja kulturnih, vjerskih, karitativnih i drugih svrha. Vakufi su u velikoj većini bili nacionalizirani ili eksproprirani, a zemljišta u vlasništvu Vakufa potpala su pod udar agrarne reforme i vlasništvo države.

Zbog svega što je rečeno i što ovaj put nije rečeno, instituciju državnog vlasništva treba suptilno vrednovati i nikako podleći floskuli etničkih podjela. Naročito državno vlasništvo se ne može procjenjivati po mjerilima i kriterijima etničkih političkih stranaka, jer su svi građani Bosne i Hercegovine ravnopravni i primjenom principa jednakosti pred Ustavom i Zakonom, sva državna imovina pripada svima na jednak način – zaključuje sudija Zlatko Badrov.

Navedene činjenice su od esencijalne važnosti danas u vremenu postratnih trauma prouzrokovanih masovnim ratnim zločinima, genocidom, etničkim čišćenjima stanovništva, sistematskim uništavanjem kulturne baštine, po pravilu na teritorijama van kontrole Armije RBiH. To ne amnestira političku stranku SDA za poratno vrijeme „tranzicije“  koja zajedno sa drugim etničkim političkim strankama u Bosni i Hercegovini snosi punu odgovornost za civilizacijski fijasko našeg društva. Govorimo o vremenu u kojem je društvena imovina nakon posljednjeg agresivnog rata, dekretom pretvorena u državnu, a potom privatizirana na način da je postala vlasništvo oko hiljadu osoba u čitavoj Bosni i Hercegovini. Potrebno je pomenuti da postojeći Ustavni okvir omogućava uspostavljanje državne kompanije koja bi upravljala imovinom van Bosne i Hercegovine i imovinom i pravima  (hidroelektrane i dr.) koje BiH (ne)dijeli sa susjedima.

Današnja Bosna i Hercegovina je doživila demografsku katastrofu i predvodi žalosnu listu zemalja svijeta sa najvećim mehaničkim gubitkom stanovništva u posljednjim decenijama. Zemlja je agresivnim ratom, ratnim zločinima i genocidom teritorijalno etnički podijeljena što nema primjera u našoj cjelokupnoj poznatoj historiji.

Države istočne Evrope van vojnog NATO saveza su postale poprište nadmetanja velikih sila, a etničke političke oligarhije su srasle sa mesijanskim vjerskim zajednicama koje zaostalost prihvaćaju kao svoje pravo. „Taj mesijanski „drugi um“ je postao genocidna praksa koja zaostalost prihvaća kao svoje pravo i uvijek sebe interpretira kao budućnost drugih. To nije pitanje neprosvijećenosti već obratno: to je zapošljavanje prosvjećenosti na proslavljanju zaostalosti. Tako je izabran jedini način na koji se sram zbog zaostalosti može pretvoriti u povijesni ponos, zapuštenost u mesijanstvo“ – (zabilježio je Vlado Gotovac, književnik, filozof i političar, isto).

Potpuno je jasno da su u pripremi smišljene pljačke, a ako bude potrebno i otimanja državne imovine Bosne i Hercegovine (pokretne i nepokretne stvari, morska voda i morsko dno, riječna voda i riječna korita, jezera, planine i dr. prirodna bogatstva, javna saobraćajna mreža, saobraćajna infrastruktura… koja služi svim ljudima u državi i kao takvo „javno dobro“ može biti izuzeto iz pravnog prometa – res extra commercium), nedavno izglasavanje Nacrta zakona o kriminaliziranju klevete i priprema Nacrta zakona o finansiranju NVO-a u entitetskoj NSRS.

Preskupo su građani platili historijske lekcije da bi šutjeli domaćoj oligarhiji i visokom predstavniku Schmidtu koji cementira status quo i obesmišljava samo postojanje multinarodnih građanskih stranaka.  

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook