Piše: Davor Butković

U petak, točno u dva, sjeo sam u taksi na stajalištu preko puta Radija 101, da bi se, po prvom zagrebačkom snijegu, odvezao kući, u Bužanovu, gdje sam napisao ovu kolumnu (da nije padao snijeg, prošetao bih).

U taksiju je, naravno, radio radio, a na radiju su čitali vijest o tome kako je Stipe Mesić kazao da će razmisliti hoće li sudjelovati u utrci za zagrebačkog gradonačelnika.

“Ajme, zar nam stvarno još I to treba?! Pa jesmo li baš svi poludjeli?” reagirao je vozač, inače vrlo pristojan i suzdržan čovjek (što znam, jer u Gajevoj redovito uzimam taksi).
Na prvi pogled, Mesićeva polupredkandidatura za mjesto zagrebačkog gradonačelnika i ne zaslužuje više prostora i širu analizu, od pregnantnog komentara vrijednog taksista iz Gajeve.

Na drugi pogled, Mesićeva najava da bi se mogao vratiti u aktivnu politiku, zavređuje, nažalost, bitno širu analizu.

Ovdje se, naime, ne radi samo o nezatomljenoj političkoj ambiciji autentičnog političkog ovisnika (politika je za njene glavne protagonista uistinu jednako pogubno adiktivna kao seks, kocka ili heroin), što Stjepan Mesić sigurno jest.

Kao i svaka druga ovisnost u kasnom i neprimjerenom razdoblju, i ovisnost o politici postaje pomalo neukusna, te se pretvara u temu za burlesku, i u povod za paskvile.
No, moramo ponoviti da se plašimo kako se ovdje ne radi samo o neumjerenoj ovisnosti u prezakašnjelom pokušaju konzumacije.

U slučaju Mesić za gradonačelnika riječ je, nažalost, o dvije povezane pojave, koje su bitno odredile hrvatsku političku scenu unatrag dvadesetak godina.

Te su dvije pojave, sasvim prirodno, blisko povezane.

Prva se od njih svodi na aposlutni politički voluntarizam, kada razgovaramo o važnim političkim dužnostima i o važnim političkim odlukama.

U suštini, tu mislimo na famoznu dogovornu politiku, koja je obilježila gotovo dvadeset godina našeg političkog života.

Dakle, ako je gospodin Mesić, ili bilo tko drugi, pomislio da bi mu koristilo da još neko vrijeme traje u aktivnoj politici, on će pronaći sve moguće lažne forme I izgovore, da bi se ponovo politički aktivirao (kao “dolazile su mi razne grupe, da mi predlože da se kandidiram za gradonačelnika”), neovisno od njegovih stvarnih političkih kapaciteta, neovisno od stvarnog odnosa snaga na hrvatskoj političkoj sceni te posve neovisno od političkih smjerova kojima ova zemlja pokušava ići, i tako dalje i tako dalje…

Najavom da bi se mogao kandidirati za gradonačelnika, Mesić ignorira kako političke promjene u Hrvatskoj, tako i fizičke činjenice: naime, budu li se zagrebački izbori održavali redovitim ritmom, bivši će se predsjednik moći kandidirati za gradonačelnika tek u svojoj osamdesetoj godini, što je, samo po sebi, sasvim neodgovorno.

Ovdje, naravno, treba dodati kako Stipe Mesić vrlo dobro zna da u Hrvatskoj ne postoji niti jedna politička grupacija koja bi podržala njegovu kandidaturu:on ne može biti kandidat ni SDP-a, nadamo se ni HNS-a, a sasvim sigurno ni HDZ-a.

Tko su, to je drugo bitno pitanje oko Mesićeve predpolukandidature, te grupe koje mu predlažu da se natječe za Bandićeva nasljednika?

Vjerojatno je riječ o istim onim interesnim grupacijama, koje su prije godinu dana, posve nesmotreno, oslanjajući se na neobično amaterske političke procjene, gurnule samog Milana Bandića u utrku za predsjednika Republike, iako je svakom racionalnom čovjeku koji se bavi politikom moralo biti jasno da Bandić baš nikada I ni u kakvim okolnostima ne može postati šef države.

Ovdje je vrijeme za jednu digresiju iz ranih dana Bandićevih predsjedničkih ambicija.

Naime, čovjek u kojeg imam veliko povjerenje, I koji mi nikada ni u čemu nije lagao, ispričao mi je kako je baš Stjepan Mesić nagovorio Milana Bandića da se kandidira za predsjednika Republike.

Moj je sugovornik bio očevidac razgovora između Mesića i Bandića, u proljeće lanjske godine, kada je bivši predsjednik Republike obećao punu potporu zagrebačkom gradonačelniku.

Nemam, uistinu, niti jedan razlog da ne vjerujem čovjeku koji mi je to ispričao.

Ovdje se, naravno, postavlja sljedeće, logično pitanje.

Što bi, dakle, moglo vezati Stipu Mesića, koji je deklarirani, žestoki antifašist i protivnik crkvene hijerarhije, i Milana Bandića, koji je žestoki deklarirani vjernik;Bandić je u zadnjim danima svoje neuspješne predsjedničke kampanje dobio čvrsto zauzetu potporu Katoličke Crkve, iste, one, koja je dobar dio drugog njegova mandata kontinuirano, katkad I sasvim utemeljeno, kritizirala predsjednika Mesića?

Mesića I Bandića ne povezuju ideologije. Njih ne povezuje ni stranačka pripadnost. Njih ne povezuje odnos prema fašizmu I prema antifašizmu. Njih ne povezuje , naravno, ni regionalna pripadnost:jedan je lički Slavonac, a drugi hercegovački Zagrepčan.

Ono što, međutim, čvrsto veže Stjepana Mesića I Milana Bandića jest njihova sklonost da se povezuju s pojedinim interesnim grupama u Zagrebu, ili na državnoj razini.

Kada bismo pogledali sve one ljude koji su financirali predsjednika Mesića, s kojima se predsjednik Mesić družio, I one koje je primao u Vili Zagorje, pronašli bismo određen broj imena iz hrvatskog zasad imaginarnog , još, nažalost, nenapisanog Who is who in the criminal world?

Kada bismo pogledali sve one ljude s kojima se družio I druži Milan Bandić, rezultat bio bio vrlo sličan Mesićevu socijalnom okruženju.

Ukratko, sasvim je moguće pomisliti da Stjepan Mesić želi ponovo doći u vrh hrvatske politike, kako bi “naslijedio “ Bandićeve kontakte,veze I grupe s kojima je sadašnji gradonačelnik raspravaljao o budućnosti , nekretninama I porostornim I poslovnim planovima glavnog grada.

Može se, nadalje, špekulirati da je iz vrlo sličnih, vjerojatno i posve istih razloga, Stjepan Mesić svojedobno bio obećao potporu Milanu Bandiću u njegovoj predsjedničkoj kampanji:Mesić je želio ostati u igri, kako političkoj, tako i interesnoj, a Bandić je svojom predsjedničkom kandidaturom pokušao, među ostalim (nipošto ne tvrdimo da mu je to bio jedini motiv), krug svojih gradskih klijenata dignuti na državnu razinu.

Gledajući u ovom, interesno polukriminalnom kontekstu, Mesićeva polupredkandidatura za zagrebačkog gradonačelnika poprima izrazito maligna obilježja.

No, to nije sve.

I to nije najgore.

Zoran Milanović u intervjuu za ovaj broj Magazina govori o novim standardima, I o novim kriterijima koji se , naprosto, moraju postaviti na hrvatskoj političkoj pozornici.

Koliko god se mnogi ljudi, sasvim opravdano, ne slažu s Milanovićevim stilom javnog komuniciranja, šef hrvatske opozicije (i vjerojatni budući premijer), u ovoj je ocjeni bezuvjetno u pravu.

Hrvatskoj su nužno potrebni novi standardi u političkom ponašanju.

Dosadašnji standardi, nametnuti u devedesetim godinaa, koje karakterizira sintagma “dogovorna politika”, doveli su do urušavanja nacionalnog povjerenja u bilo kakav oblik bavljenja politikom, te su, zapravo, omogućili strahovitu državnu korupciju s kojom se u zadnjih godinu dana suočavamo.

Stjepan Mesić u svojim je prvim godinama na Pantovčaku bio dobar predsjednik Republike.

Stjepan Mesić afirmirao je Hrvatsku kao nenacionalističku i netotalitarnu državu. Stjepan Mesić odlučno je reagirao u pokušaju vojnog puča (radi se, naravno, o famoznom pismu grupe generala HV-a s početka dvijetisućitih).

Međutim, svojim kasnijim djelovanjem, u što se uklapa i najava kandidature na gradonačelničkim izborima, Stipe Mesić pokazao je kako svojim vrijednosnim sustavom i mentalitetom pripada onom bazičnom HDZ-u iz devedesetih godina: kako, dakle, pripada dogovornoj politici koja promovira sebi bliske interesne grupe kao nacionalni interes, i koja, zapravo, ništa ne zna o stvarnoj demokraciji.

Mesića za gradonačelnika: Ne hvala!

(BLIN/DEPO)