Piše: Damir Vrankić

 Doskorašnji premijer RS-a Milorad Dodik je te 2006. godine požurio je sa megalomanskim širenjem personalnih i ostalih kapaciteta svog novog kabineta znatno prije nego je zvanično preuzeo mandat predsjednika entiteta. Gomilaju se brda savjetnika za predstojeća iskušenja; pobjednički postizborni trans, koliko ga je iskreno i bilo, naglo se hladi pred neumitnim susretom „oči u oči“ sa katastrofalnom ekonomskom i socijalnom situacijom, ozbiljne prognoze kažu i totalnim bankrotom ovog entiteta. A to je ono što bi bar za neko vrijeme moglo da potisne u drugi plan sve drugo, pa i priču o odcjepljenju RS-a, koja je postala top tema među domaćim i stranim analitičarima, a posebno uznemirila javnost.

Nacionalni  grudobran

   Naime, to što je biračko tijelo, progutavši mamac navodne ugroženosti RS-a, još jednom unisono doživjelo Dodika kao nacionalni grudobran, ne može odložiti pristizanje na naplatu faktura nepodnošljivog narodnog siromaštva i neizbježnog bunta. Čak i tradicionalno benigne sindikalne vođe u ovom entitetu se bude iz višegodišnjeg „nacionalnog“ sna. Tri dana pred konstituirajuću sjednicu Narodne skupštine i novo Dodikovo ustoličenje njihova poruka je glasila:  Nećemo biti čuvari socijalnog mira!

  A nikakvih rezervi za ublažavanje stanja nema. I porodično srebro (telekom, naftna privreda...) već davno je spiskano! Šta više, rafinerije pod kontrolom novih ruskih vlasnika, umjesto najavljivanog privatizacijskog procvata i zamajca sveukupnog razvoja, proizvode sve veće gubitke, koje Rusi, po starom bratskom običaju, uredno knjiže i na račun RS-a. Sudbina „predizbornih autoputeva“, sa tobožnjom najezdom koncesionara i potkoncesionara (Strabag, CPM...), takođe je dobro poznata. Deficit se bliži milijardi, milioni odlaze za kamate na skupe kredite za mirovine...

Ispomoć Vladi

 Elem, regrutiruju se savjetnička pojačanja u Palati predsjednika za nastavak totalne kontrole nad Vladom i nakon što se Dodik izmakao iz nje kao prve mete napada, odnosno linije odbrane pred očekivanim dizanjem kuke i motike već u proljeće. Trebat će se priskočiti u  snažnu propagandnu ispomoć budućoj Vladi pri ubjeđivanju stanovništva da ne vjeruje sopstvenim očima i stomaku glede stanja u najvječnijem entitetu. Propagandna matrica ovog tima je zasipanje naroda na vrat na nos iščupanim podacima kako tobože živi u znatno boljem entitetu od onog „njihovog“ i, naravno, da će sve odjednom postati bolje kada se RS odvoji od ostatka BiH.

Odbrana Dvora
   Pouzdano saznajemo da je, svjestan težine situcije, stari-novi predsjednik Narodne skupštine Igor Radojičić, kao jedan od najautoritativnijih mlađih kadrova SNSD-a (na izborima za poslanike dobio je najviše osobnih glasova), uprkos dugotrajnom Dodikovom ubjeđivanju da preuzme mandat novog premijera, odbio da uđe u „grotlo Vlade“, po cijenu odlaska među obične poslanike. To je ozbiljan signal o stanju stvari. Na kraju, Vladu preuzima Aleksandar Džombić kojeg niko nije zapamtio po nekim stručnim potezima u sferi financija, ali mnogi jesu po nepodopštinama prilikom pojeta Vlasenici i drugim općinama. Zapravo je i dobio mandat zato što cjelokupnu entitetsku vrhušku drži u šaci zbog financijskih igrica. 

  Drugi savjetnički ešalon branit će sam Dvor (Palatu predsjednika) pošto je, uprkos vrtoglavoj opijenosti sopstvenim kultom, vlasniku RS-a jasno da ga puka promjena zgrade i funkcije neće zaštititi od ključne odgovornosti za opću agoniju.

Kuzmanović – Žalosna Sova

   Da je predsjednik RS-a ostao Rajko Kuzmanović koga su, zbog „značaja“, prozvali Žalosnom Sovom, niko ne bi ni prišao Dvoru, ali ovako... I Milošević se svojevremeno šetkao sa republičkog na savezni prijestol i obratno, ali uvijek su svi znali da je Vožd samo jedan, e da bi taj jedan i jedini skončao zamalo pa ko Čaušesku, i to baš nakon friško dobivenih preko dva miliona glasova.  

  Da, da, čudna su ova podneblja! Pa nije li i sam Dodik prvi put premijer postao početkom 1998. godine kad je SNSD imao samo dva poslanička mandata. Zbilo se to na krilima Plavšićkine pobune, izdašne logistike „mrske“ američke diplomatije i uz još „mrže“ bošnjačke glasove za nategnutu većinu na prevratničkom skupštinskom zasijedanju u Bijeljini, i to u samo praskozorje, kada je čak i opreznog Dragana Kalinića i njegov famozni skupštinski čekić safatao izdajnički  san. Kad smo već kod bizarnosti, ko je drugi nego SDA-ov poslaničkli klub presudio da se Dodik vrati u premijersku fotelju onda kad se Dragan Čavić, kao tadašnjni entitetski predsjednik,  kobno poigrao demokratskih manira.

Đogini gardisti

 Banjalučani ovu drugu savjetničku garnituru diskretno - u ovom gradu je sve što nije slavljenje Mileta diskretno - zovu PR Gardom. Predvode je, naravno, Pero Simić (sa bogatim gardijskim iskustvom, jer se našnjiro Arkanu pertli u Bijeljini) i Rajko Vasić – najizrasliji nasljednici najmorbidnije medijske spodobe Riste Đoge. Njihova zadaća je da u budućim gibanjima ubijede narod da „jede korijenje“, ako treba, a mora i treba. Davat će mu infuzije podizanjem mržnje protiv Bošnjaka na do sada neslućeni stepen, i sve to predstaviti kao nužno žrtvovanje za viši cilj – konačno razdruženje od najmrskijih i vječnih neprijatelja.

   Sve ove prolazne nevolje – ciljat će ovi zadrti jurišnici na patriotski damar nezadovoljnih masa – jesu velika ali neizbježna cijena višegodišnje borbe da međunarodna zajednica shvati kako je BiH neodrživa. A da žrtve i trud nisu bili uzaludni, da čak i tvrdokorna Amerika popušta, najbolji je dokaz progon đavoljeg Raffija Gregoriana kući! Sve se to, braćo Srbi, mora i „podmazivati“, a „sloboda“ nipošto nije skupa!

Baščaršijske ćepenkuše

   Za basnoslovno plaćenu novu zgradu Vlade, koja naročito izluđuje većinu stanovništva, takođe se brižljivo priprema patriotska odbrana i obrazloženje, a jedna od udarnih propagandnih teza glasi: Ovo grandiozno i ponosno zdanje je simbol naše moći i snage, ali i crvena krpa za izluđivanje „zelenih unitarista“ jer ih suočava sa njihovom sopstvenom nemoći i mizerijom čiji su krajnji domet baščaršijske ćepenkuše. Ne znamo i ne tiče nas se šta će biti s Federacijom, jer tamo se sve trese iz temelja, ali ova zgrada je simbol ozbiljnog državnog projekta i vječnosti Srpske!  (Nastavlja se)