Razgovarala: Mirna DUHAČEK

Marka Brecelja javnost još uvijek poznaje kao bivšeg frontmena slovenačke grupe Buldožer koju je napustio prije trideset godina. Danas je Brecelj kantautor, voditelj Omladinskog kulturnog i socijalnog centra u Kopru i autor serije društveno angažiranih performansa i akcija.

Sa Breceljem smo razgovarali uoči početka njegovog pohoda na gradove u BiH o bivšoj državi, njegovom idealiziranju rodnog grada, policiji i vremenu koje je proveo po pritvorima, neoliberalizmu, njegovoj stranci, kao i vjerskoj organizaciji Nada bez razloga koju planira osnovati.

Krećete u prijateljsku ofanzivu na gradove Bosne i Hercegovine. Šta će uključivati Vaša ofanziva i šta njome namjeravate postići? Zašto ste odlučili krenuti u ofanzivu na BiH, odnosno na Sarajevo na Dan Republike?

Krećemo u susrete sa ljudima u Banjoj Luci (petak, 26.11., u 20.30 ), Jajcu (subota, 27. oko podne želimo sresti delegaciju federacijskih antifašista i boraca), naveče 27. oko 21 sat u Visokome ćemo predstaviti kulturno društvo Prijatelja umjerenog napretka, u nedelju 28. nekoliko sati provest ćemo sa ljudima koji slično kao i mi misle - da je povezivanje i saradnja na ovim prostorima naša najprijatnija obaveza. U ponedeljak, 29. novembra u 11 sati želimo uručiti darove i popiti kaficu u sjedištu federacijskih antifašista i boraca u Sarajevu. U podne ćemo izvesti konferenciju za eventuelno zainteresirane novinare u Skenderiji (CKA Charlama), a naveče na istome mjestu izvodimo multimedijalni kulturni program. U utorak namjeravamo obići Tjentište i zatim tehnički i moralno besprijekornim kršem - mojim 26 godina starim kombijem - prodirati prema Splitu. Nekadašnji jugoslovenski državni praznik Dan Republike blizu je Danu državnosti BIH. Došli smo simbolički (sa vinom, sirom i kulturom) podržati one koji žele opstanak i razvitak državi  Bosni i Hercegovini. Između ostalog, želim zatražiti državljanstvo i raspitati se kakve su mogućnosti da državljanstvo BiH dobije i Franci Blašković. 

Akcijom po bh. gradovima naziva '67 AVNOJ' obilježavate 67 godina od Drugog zasjedanja AVNOJ-a, kada je rođena nova jugoslovenska država. Zašto ste odlučili obilježiti rođendan propale države?  

Samo oni ljudi koji su sposobni razumjeti značaj povijesnih događaja imaju mogućnost sagledati puteve u budućnost. Danas je 'moderno' na svim prostorima bivše Jugoslavije pljuvati po Socijalističkoj Federativnoj Republici. U mom rodnome Sarajevu, poslije svega šta se dešavalo, ne osjećam se usamljen u razmišljanju da je jugoslovenska epoha povijesti naših naroda i narodnosti bila velika. Moj prijatelj pisac Franjo Frančić bio je nedavno u Beču gost na jednom simpoziju pisaca. Iako on nikada nije uveličavao Jugu, izazivalo mu je mučninu psovanje i ogavno klevetanje jugoslovenske socijalističke prošlosti na toj visokoj intelektualno-kulturnoj priredbi. Zbog čega toliko jala i otrovnih optužbi u Beču, dvadeset godina poslije propasti Jugoslavije? Zbog toga jer je utisak kod generacija koje mogu uspoređivati prošlost sa sadašnjošću tako jasan: ovo što se sada dešava je propadanje čovjeka i ljudskog, jedina svetinja je vlasništvo, a jedini Bog - Kapital.

Je li moguće da i ovim svojim akcijama po BiH i Hrvatskoj isprovocirate dežurne dušebrižnike? Očekujete li da biste mogli biti privedeni i završiti u policijskoj stanici, kao nemali broj puta do sada?

Nije to baš tako kako pitanje stoji. Ja sam bio samo jednom za vrijeme stare Jugoslavije iza rešetaka i to kad sam se kao čupavac u radnom kombinezonu plave boje pojavio na Ljubljanskom velesajmu. Tada su me silom strpali u zatvor. To je bilo davne 1970. godine, dakle prije 40 godina. Tada su me silom strpali na jednu noć u zatvor, bez razloga. To su bile mjere predostrožnosti. Bio sam u zatvoru tada i, možda, još jednom jer sam se obijesno ponašao i bacao i polijevao pivom glave prolaznika ispod balkona jedne zgrade. I sada nedavno, lanjske godine, u toj aferi 'Šljive su zrele' koja je izbila na koncertu Ede Maajke, a iza koje su me priveli i onda smo jako brzo od tužioca dobili nalog da mi bez moje saglasnosti oduzmu životne tekućine. Dakle, neću da podupirem neku famu o tome kako me policija stalno privodi u zatvore, kako sam ja neki zatvorski model. Nije to. To ne stoji. Ali stoji da imam otvorene sudske procese protiv sebe od strane policije. Po našem shvatanju mekog terorizma, policija je ona koju trebamo uzeti u obzir i sa kojom dolazimo stalno u kontakt.

A zar niste privedeni i u Sarajevu prošle godine zbog neprijavljivanja akcije ispred Vječne vatre, kada ste macolom razbili paradjze kojima ste prethodno na trotoaru ispisali 'Tito'?

Da, dok sam ja vama odgovarao na prošlo pitanje, sjetio sam se toga... Ali ono šta je bilo lani u Sarajevu kod Vječne vatre, to je ustvari bilo prijatno upoznavanje.

Zar je i tako nešto moguće?

Je, moguće je. Mislim da je on sad šef policijske stanice Starog Grada ili Centra, kako se to zove... Mislim da mu je Šehović prezime, a ime mu je Oštra sablja. S njim sam popio kafu, fino razgovarao i bili smo saglasni u tome da nasilje i restrikcije zadnjih godina dolaze od sjevera prema jugu i od zapada prema istoku. Bili smo skoro pa vršnjaci i bili smo saglasni u toj konstataciji. Sasvim dobro smo se razumjeli, kafica je bila u redu, i tada mi je rečeno bilo samo da mu se javim prije nego što šta planiram u Sarajevu, samo da mu javim da policija zna o čemu se radi. Ja sam ovim našim Slovencima zadnji put kad su me priveli, nakon afere 'Šljive su zrele', kao uzor navodio sarajevsku policiju. Zato nisam ni pomenuo taj dodir s policijom, zbog toga što mi je to bilo prijatno upoznavanje. Takođe, dogovorili smo da ćemo sljedeći put kad dođem u Sarajevo u garaži policije popiti flašu vina koje ovog puta donosim.

Znači, planirate ga obići?

Planiram ga obići, da. Samo program je tako natrpan da nisam siguran da ću tako nešto moći izvesti. U svakom slučaju, pozdravljam Šehovića, ako sam dobro zapamtio prezime, koji je pokazao jedan, što se mene tiče, viši kulturni nivo nego evropska policija.

U jednom intervjuu ispričali ste da ste nakon nekoliko dana provedenih pred nekim kafićem u Italiji, pjevajući na slovenačkom, zamoljeni da se sklonite s tog mjesta. Rekli ste da ste uvjereni da Vam se to ne bi dogodilo u Sarajevu i Beogradu, dok za Zagreb niste bili sigurni. Otkud takva idealizirana slika Sarajeva, pa i Beograda, i tako loša slika o Zagrebu? Otkuda vam da je Sarajevo tako tolerantno?

Ja svakako dopuštam mogućnost da idealiziram. Ja sam, prvo, malo putovao po zapadu. Ali tada kad sam bio u Bolonji, zaista, čim sam se postavio na ulicu odmah su me došli obavijestiti da sam previše blizu njihovom kafiću i da se malo udaljim, jer oni ne trebaju da me čuju. Očito je bilo da ja jedva govorim talijanski, a sve pjesme koje sam pjevao bile su ili na slovenskom ili na srpskom, odnosno, SHBČ jeziku. To je bilo jedno iskustvo. A što se tiče netrpeljivosti u sjevernoj Italiji – tu nemam dvojbe da postoji. Ali što se tiče Sarajeva i Beograda, pa rekao bih da, iako je poslije 1991. situacija zatrovana, odnosno duboko bolesna, vjerujem da, kakav jesam, u Sarajevu na pločniku me ne bi napadali na osnovu toga što na slovenskom pjevam pjesme. Možda ću to i probati. Isto tako ne vjerujem da bi mi to napravili u Beogradu. Vaša primjedba da ja idealiziram – svakako. Sigurno sam sklon tome. Tu nemam odbrane. Vjerovatno ste u pravu. Razmisliću o tome.

Zbog čega ste krenuli s priređivanjem mekoterorističkih akcija. Koliko ste ih dosad priredili?

Ne znam tačan broj, ali recimo više od 15, a manje od 50. Bilo je tu i mekoterorističkih akcija i akcijica. Naprimjer, da kažem kakav je to manji mekoteroristički zahvat. Ovog ljeta imali smo Koperground. Na Kopergroundu smo izašli iz stare gradske jezgre napolje, tamo smo imali program, i onda su naišla dva policajca – došli su na večeru. Mi smo im dali dvije knjige na dar naslova ‘Zlo nemišljenja’. Oni su to prihvatili tako kako je bilo i dato – dakle sa dobrom namjerom – ali ne možeš predvidjeti ironični akcent koincidencije da je 'Zlo nemišljenja' dano baš policajcima, za koje se u narodu često govori… Pa ima onaj stari vic – Zašto policajci uvijek hodaju u paru? Zato što jedan zna pisati, a drugi zna čitati. To je mala akcija. Veću smo imali nedavno, u nedjelju, kad sam na promociji vojne lađe, zove se Triglav, kad je govorila ministrica izveo performans ‘Žalo igra’. ‘Žala’ je pitka voda. Tada sam umjesto kravate imao cijev i tu cijev sam umočio u flašu i onda sam pišao u vodu na toj lađi uz pratnju limene glazbe, koja je svirala na tom pristaništu. To je bio jedan mekoteroristički čin koji se probio do dnevnika nacionalke i do dnevnika Pop TV-a. To se ne može dogoditi ako vi napravite bilo kakvu kulturnu priredbu druge vrste, ali to je bio mekoteroristički čin u kome me od ove godine podupire Ministarstvo kulture Slovenije. Ti ne možeš da dođeš u dnevnik osim ako počiniš samoubistvo. Ne možeš da dođeš do dnevnika s nekom kulturnom akcijom. Međutim, to je moglo da se probije unutra. Tu leži i razlog zašto smo počeli s mekim terorizmom. Znate priču o Pepeljugi? E, ti možeš da pepeljužiš – da tako kažem – deset, dvadeset i više godina. I to radiš svaki dan, radiš dobrovoljno, i radiš dobro, ali niko to ne cijeni, ne primjećuje. Međutim, ako izađeš s mekoterorističkom akcijom koja je premalo teroristička da bi te strpali u zatvor, ali dovoljno tvrda da prođe, da se probije u TV dnevnike, onda si prepoznatljiv. Onda je tvoj rad primjetan. Ti nemaš problema s identitetom, odnosno nisi više u onoj velikoj sivoj masi anonimnosti.

U jednoj od akcija pokušali ste se ispisati iz knjiga crkvene organizacije, jer kako ste rekli - sve tri vjerske organizacije, posebno na tlu BiH, raspirivale su vatru koja je progutala stotine hiljada života u proteklom ratu. Na koji način su to one radile i kako je, po Vama, došlo do poslijeratne metamorfoze društva?

Metamorfoze društva, da (smijeh). Kako smo učili u knjigama? Kako je nastao taj leptirić? Iz gusjenice je nastao leptirić - da! Iz jednog društva u kome su vjerske zajednice i vjernici, moramo to priznati, do izvijesne mjere bili pritisnuti, do ovakvog društva kakvo poznajemo danas. Mene su informirali da je prijateljevanje Tita i Nasera smanjilo, naprimjer, pritisak na muslimane, i to je vjerovatno istina. Postojao je pritisak na vjerske zajednice, bilo je i krvavih otpora sa strane vjerujućih, i to je dio povijesti Jugoslavije i BiH. Kako je došlo sada do toga da se ljudi masovno počnu okretati vjeri? Pazite, u Sloveniji je taj bum prošao i crkve više nisu tako pune kao što su bile sredinom 1990-ih. Došlo je do tog pomaka. Vi ste imali najprije godine teškog rata, a mi smo odmah upali u tranziciju u Sloveniji. Taj korak je društvo unazadio. Ja sam dijete socijalizma, ali i djeca kapitalizma se slažu s tim da je duboka impregniranost društva, zapravo, izraz zaostalosti jednog društva. Sad će svi skočiti na mene zbog ovih riječi. Iz mojih usta nije izašao leptirić nego je izašao netopir. Ali moj je. Izvinite, ali tako ja mislim. Konzervatizacija društva jako odgovara neoliberalnom, kapitalističkom društvu. A to je najveće zlo svijeta. Nije zlo povećan broj dubokovjerujućih. Ja sasvim razumijem ljude na ogromnim muslimanskim prostorima da su skloni tome da traže u Bogu i pobožnosti potporu za to šta se njima događa na tim prostorima. Ali u biti im se to događa zbog svega šta se dešava na Wall Streetu, zbog toga što se, naprimjer, dešava u glavama Slovenaca, koji su u NATO-u i Evropskoj uniji i u tom velikom orkestru tzv. naprednih društava koji nas vode direktno u pičku materinu. A mi im u tome pomažemo, iako mislimo o sebi da smo dobri ljudi.

Imate svoju političku stranku, Stranku Akacije. Kolike su šanse da iz opozicije pređete u poziciju?

Mi ne možemo preći u poziciju. Transakcijski račun naše stranke nema praktički ni inputa ni outputa. Mi smo nastali zbog toga da podupremo vladine udruge na lokalnom nivou da budu glasnije kod zahtjevanja svojih prava, odnosno kod reklamiranja svojih interesa. Zato smo mi nastali. To je nama oruđe, kao što će nam biti oruđe i vjerska zajednica 'Nade bez razloga', koju želimo da napravimo. Jedini je problem što ta oruđa zahtjevaju puno tehničkog administriranja, pa su prilično nezgrapna i oduzimaju puno vremena kojeg ionako imamo malo.

Jesam Vas dobro razumjela da planirate pokrenuti vjersku zajednicu? O čemu se radi?

Da, tako je – vjersku zajednicu. Radi se o tome da smo vidjeli da mi nismo nevjernici. Mi nismo ateisti. Mi se nadamo. A svaka nada u tom društvu – nazovimo ga tako, društvom – svaka nada je bez razloga. Tako da smo mi konstatovali da se mi nadamo bez razloga i onda smo rekli: Pa, napravimo vjersku zajednicu! Vjerujem da su članovi te vjerske zajednice rasprostranjeni po čitavom zapadnom Balkanu. Ljudi se nadaju. Skloni smo tome da se nadamo, jer teško je živjeti bez nade. Veliki umjetnici i zaista duboko istinoljubivi ljudi mogu podnijeti tu beznadnu situaciju, pa se i mi malo sakrivamo, odnosno bližimo toj zaštiti nade bez razloga.

Nazivaju Vas prvoklasnim skandal-majstorom? Otkrijte nam šta svako treba znati da bi bio uspješan skandal-majstor?

(smijeh) Mogao bih napisati priručnik ‘Sam svoj skandal-majstor’, je li tako? Gledajte, ja mislim da je kod skandala, kao i u životu, na prvom mjestu zdravlje. To je osnovno. Zdrav skandal možeš da napraviš samo iz zdravog života. Ja mislim da treba zdravo živjeti, ne razmišljati o tome kako ćeš sticati lovu bez obzira na sve drugo. To je osnova za zdravlje u sistemu koji te podstiče da stičeš lovu, da je grabiš laktovima i rukama i vučeš ka sebi. Treba da dijeliš sudbinu sa tim ljudima koji su, u principu, anonimni i na kojima počiva i tzv. napredak i tzv. progres i tzv. sva pička materina ovog globalnog, neoliberalnog sistema. Dakle, da je tvoja sudbina - sudbina jednog običnog čovjeka za koga sistem nije napravljen, nego je sistem napravljen zato da mu se režu trake iz leđa. Treba živjeti zdravo i onda su ti i šale zdrave. Šala u kojoj ima puno istine, to je meki terorizam, to je skandal. Ja se volim družiti s ljudima koji imaju taj zdrav osjećaj za humor, zato jer zdravo žive. A zdravo živjeti blizu je onome – propisno najebati.

(DEPO PORTAL)