Ova priča djeluje samo kao san, kao bajka. Zar je takav život bio u ona mračna vremena koja smo pobijedili, hvala nebu, demokratijom u kojoj danas živimo na našem parčetu planeta…

Kakav 6. april, Dan oslobođenja Sarajeva, kakav 1. maj, Međunarodni praznik rada, kakav 29. novembar, zajednički rođendan jedne zauvijek usnule nepodijeljene zemlje?! Živio sam u tim godinama samo za veliki Osmi mart, koji sam radosnije slavio od svih žena svijeta.

Letio sam tada po šeherskim ulicama kao pčelica sa jednog na drugi ženski obrazčić. A bilo je ponekad i uzdrhtalih doticaja sa toplim, izazovnim usnicama. Da se ne hvalim kako sam mirisao jače i ljepše nego svi cvjetovi legendarne Botaničke bašte Zemaljskog muzeja BiH. Postajao sam kao tučak što skuplja nezaboravne kapljice kapitalističkih najparfema u socijalističkoj federativnoj državi u kojoj su za taj osmi dan marta jarani, šverceri iz Trsta posebno bili aktivni.

Bio sam hodajući free shop Christiana Diora, Armanija, Chanela, Cartiera, Lancomena, Versacea, Guccia, Givenchya, a da ni privirio nisam granici, niti sam znao kako izgledaju te flašice sa čarobnim sadržajima. Zavodljive mirise sanjajućeg Zapada otkrivao sam u dodirima sa junakinjama dana koji sam, činilo mi se, najsvečanije i najuzbudljivije doživljavao.

Često sam bio i šampion Osmog marta kada bi sa mojom rajom iz nekadašnje marijindvorske Istarske ulice, što je progutalo ono mamutsko zdanje Skupštine BiH, zaredao u svečanom maršu do Vječne vatre. Utrkivali smo se tada silovitije nego sjajni današnji Amel Tuka, ili nezaboravni Hase i Švabo u njihovim driblinzima po Koševu i Grbavici, ko će više drugaricama, bez razlike da li su članice Partije ili ne, čestitati veliki Osmi mart. Za koji smo u taj vakat mladih godina mislili da su ga izmislili Titovi komunisti.

Već kod zaboravljenog Hotela Zagreb u skoru sam imao tri cjeljivanja. Dvije drugarice su bile starije od moje mame, a jedna je bila za pozvati na šetnju Vilsonovim šetalištem. One vremešnije su radosno pružale obraze, dok se mlađa stidljivo opirala, kao bilo bi joj dovoljno samo rukoljub ili cvjetak iz buketa koji smo tajno pobrali u parku oko Filozofskog fakulteta tog nešto toplijeg mjeseca predskazanja proljeća.

Ali, idemo dalje. Vodim za sada kao moje FK Sarajevo prema onim Kantičarima iz predgrađa. Kod Alipašine džamije susrećem ljepoticu dana. Da li stisnuti pa veselo prići sa nekakvim poluuvenulim laticama jagorčevine. Ma, hajmo pa šta bude. Izvolite za Osmi mart i već se spremam da vrelim usnama dotaknem sjajni obraz.

E, moj dečko, ako ti je čestitka kao ovaj cvjetak, produži dalje. Uvali mi korpu veliku kao Trebevićka žičara. Uzdrma srce, ali još više ponos. Ko će sada izdržati one podsmjehe drugara što su krenuli sa mnom u osvajanje poljubaca za Dan žena. Zato sam do onih arkada ispod Šipada i Parkuše bio suzdržan, glumeći da me ne zanima što mi je jedan od najboljih prijatelja već preoteo titulu macana u cmok-cmoku.

E, ovo je bilo moje mjesto. Poslije poraza kod džamije krenulo me je ispod podova Oslobođenja. Tačno iznad tog prolaza što smo ga zvali Šipadom bile su redakcije lista u kojem ću ubrzo objaviti svoj prvi tekstić. Ali, kada sam tu za posjeta Sarajevu, više se sjećam jednog davnog osmog dana trećeg mjeseca kada je labuđim korakom naišla balerina za kojom je ludila cijela moja generacija. E, ako sada ne upali i ako opet padnem u očima raje, odoh odmah ćiku.

Oznojenih dlanova, čvrsto držeći novi cvjetak žute jagorčevine prilazim boginji koja će me poslati u raj ili pakao. Sretan Osmi mart, izlazi stidljivo iz mog polusuhog grla. O, baš ti hvala! Ti si prvi koji mi čestitaš. I onda krenu njeno veselo cmok-cmok. Više me ona ljubila nego ja nju. Naravno, samo u obraz. Kako se pojavila, tako je graciono odlepršala.

Okrećem se, pobjednički gledam ove moje što su se pokunjili od čiste muške ljubomore. Tako se to radi, kao fol za sebe govorim. Poslije više nisam ni brojao, sve dok nismo stigli do izloga slastičarne Oloman. Kad tamo opet zavodi svojim sjajem, svojom ljepotom moja balerina. Idem joj još jednom prići, pa neka ovi moji crknu od muke. Biram najmanje uvelu jagorčevinu i vojnički, gardijski ono kao da stupam pred Maršalom, raportiram pred iznenađenom damom. Sretan Osmi mart! Gleda me zbunjeno i dodaje - zar mi nisi već jednom, kod Šipada, čestitao. Jesam, ne predajem se. Ali dva puta je dva puta. OK, kada si mangup, hajmo još jednom. Cmok-cmok. Ja rastem, a vidim raja mi propadaju kroz trotoar, ili izgubljeno gaze po tramvajskim šinama. Srećom, pa nije naletio ni jedan od onih bučnih tramvaja vašingtonaca.

Koristim priliku, objašnjavam, sada već samouvjereno, prekrasnoj labudici da se takmičim s drugovima ko će više žena poljubiti za ovaj Osmi mart. Odgovara kikotom i onda tiho dodaje - idem poslije prema Kinu Romanija, pa ako naletiš.

Nakon ovog dupliranja u cmok-cmoku sa jednom te istom osobom kao da sam osvojio prvenstvo i kup u ondašnjoj fudbalskoj ligi Jugoslavije. Važno upozoravam raju da idemo dalje. Puštam ih usput da pokušaju kome uvaliti onu sve uvenuliju jagorčevinu. Dok ubrzano grabim prema nekada elitnom bioskopu Sarajeva sve više imam osjećaj da se ona balerina ne ljubi sa mnom jedino zbog Dana žena. Ima tu još nećega, zipa se Paja! I, eno je opet sija kao najljepši kandilj Šehera. Nikoga oko nje i ne zamijećujem, dok me raja gurkaju i uzvikuju eno opet one tvoje.

Prilazim važno i čujem ovo to ti je onaj momak o kojem sam ti pričala. Obraća se gaziji, golijatu, gigantu dva sa dva. Gubim se u njegovoj sjeni. Samo ako puhne odletiću, a tek kada bi podigao mali prst. Hoho, ti si taj mangup, udaraju me njegove strašne, duboke vibracije. E, super ti je fol s mojom curom. Nego, hajde, što si se prepao, poljubite se još jednom, ali mojne mi tih trulih cvjetova. Nikada brže, niti sa većim strahom nisam učinio to rafalno cmok-cmok.

Izvukao sam se kroz iglene uši, možda zato što je golijat kužio šta znače muška takmičenja kod klinaca kojima su tek izrasle koje dlakice na bradi. Hvala mu za razumijevanje, a i hvala balerini što sam poslije bio baja među mojom marijindvorskom družinom, bar još nekoliko osmih martova. Hej, Paja, je tri puta ljubio onu balerinu koja je poslije godinama nije silazila sa TV ekrana.

... Lako je i teško se sjećati. Posebno danas, kada ne možeš bez straha jasno ni izgovoriti "DRAGE MOJE, SRETAN VAM OSMI MART", a kamoli još nekoga cjelivati dva ili tri puta. Ja, u tom mom vaktu nisu bila poljupca tri kao što je poslije došlo u modu. Ih, da je bilo tri, ja bih se već oženio za onu balerinu.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook