Ma, pusti šuplje! Neće me iznenaditi kao devedesetih! Niko više ne govori o miru, nego samo o još većem naoružavanju oko Ukrajine. Mrtvi ljudi, mrtvi vojnici se već godinu dana ponosno zbrajaju kao da je riječ o lovačkom plijenu. Lovci postaju sve  krvoločniji i ko zna kako će završiti to natjecanje pravde i nepravde. Jer, šta ja znam ko od te dvojice gospodara planeta ima slabije živce? Koji će prije stisnuti ono crveno dugme? I onda zauvijek - zbogom svijete! 

Zato trči, ganjaj kakav bunker, jal sklonište. Bježi, posebno, od ovih zapadnjačkih green kućica, napravljenih od najzdravijih elemenata, bez opasnog azbesta i drugih kancerogenih materijala. Tako su im zidovi tanki da bi ih i vazdušna puška s lakoćom probušila. Srećom, da ovakve kućare-šatore nismo imali u mom Sarajevu kada su s brda nemilice častili plotunima i snajperima. Ne bi bilo živog stvora da se sjeća kroz kakav smo pakao prošli.

A, ono kao da je bilo dječija igra prema ovome što nam sada prijeti. Ne treba meni nijedan samozvani vojni ili politički analitičar, koji defiluje pred kamerama raznih balkanskih studija, lupetajući što će biti kada sve prođe. I klinci iz vrtića vide već gdje će finalno pući. Neće to biti ni Obala, ni Sarajevo, ni ugao kod Latinske ćuprije ili bivšeg Principovog mosta. Odakle je krenuo Prvi svjetski rat, ali će, sigurno, biti u širem nam regionu! Evo, da se kladimo? Ako preživimo pobjednik dobija pivo ili čistu vodu, ako je bude?

Nikada se više rat nije osjećao u zraku. Njegovu blizinu ne mogu potpuno dočarati ni  čuvene rečenice iz filma Valter brani Sarajevo – Vazduh trepti, kao da nebo gori? Sprema se oluja!

Mislite da paničarim, da sam kukavica?!

Bio sam i ja miran i naivan kao početkom prokletog posljednjeg desetljeća drugog milenijuma u jednom od bogatih vinograda na Novom Zelandu. Tamo su me dalmatinski iseljenici uvjeravali da će Juga nestati u plamenu i krvi.

Nepristojno uobražen, uzvratio sam im da sam ipak, neki novinar, koji je jučer stigao iz mile nam domovine, a da su oni samo vinari s kraja svijeta. I danas se lupam po glavi zbog te moje prepotentne gluposti, a nudili su da ostanem i da će mi dovesti gospođu i sina.

Poslije sam drugi put naivko bio u jednom od hodnika Sivog doma ondašnje TV Sarajevo, kada su me vođe nacionalnih plemena Radovan Karadžić i Alija Izetbegović uvjeravali da rata neće biti. Možda bi mi isto kazivao i Stjepan Kljuić da je bio pozvan u tu jednu od bezbrojnih emisija kojima su širili fore da ćemo završiti kao Švajcarska.

Nisu nas prevarili do kraja. Bosna i Hercegovina je 1995. godinu dočekala sa više rupa nego najbolji švicarskih sir!

Sada, po ko zna koji put, pitam jednog susjeda  da li ozbiljno misli kada kaže da američko-englesko-holandska firma, za koju radi, nikada nije imala više posla. Potvrdno klima glavom i ponavlja da su zatrpani narudžbama. Pljušte preko interneta sa svih kontinenata.

Trlja ruke i veselo cvrkuće da će sigurno biti dobre povišice. A, kako ne bi i bilo kada nude trenutno najzanimljiviji proizvod – mala privatna atomska skloništa!

Nekakva čudesa od  teškog olova i tih materijala koji odbijaju prodore opasnih radioaktivni ćelija. U  kavezima, što liče mrtvačkim sanducima, možete preživjeti prvih deset dana atomskog udara. Tako,bar, garantira proizvođač, iako to još niko nije, zaista, testirao.

I što ja sada da budem pametniji i hrabriji od milijardi stanovnika ove kugle koji osjećaju šta nam se, ne dao bog, uskoro sprema?! Prijeti nam rat, kojeg će povesti potomci ili suvremenici djece cvijeća, aktivisti hippie pokreta šezdesetih godina koji su nam teško lagali da se bore samo za ljubav i mir. E, tome se nisam nadao. Nisam vjerovao da će me izdati dragi hippici, da je uzalud bio onaj Woodstock! Zašto sam onda puštao kosu, nosio košulje sa cvjetićima?!

Naravno, nemam love da i ja jedan olovni sanduk protiv radiokativne smrti poručim. Nemam ni podrum u ovom holandskom šatoru sa zdravim materijalima. Nema ni pećina u ovoj državi, pješčanoj plohi što se odužila do kraja horizonta. Kažu ima nekih kolektivnih atomskih skloništa, ali mi nisu u blizini. Valja zajahati bicikl i furati ispred tih atomskih kilotona do teških metalnih vrata. Koja se, možda, neće otvoriti zbog pretrpanosti prostora.

Ustvari tek sada vidim da nisam uzalud znatiželjno obilazio ono čuveno Titovo atomsko sklonište u hercegovačkom Konjicu. Nešto me je ponukalo da, u polušali, priupitam neke jarane  ima li  u zahuktaloj globalizaciji svijeta, što nam donosi neslućene demokratske i trgovinske slobode, još  mjesta u  Titovim atomskim odajama.  Između gutljaja kruške od koje ujutro ne boli glava, uvjeravali su me da je sve odavno zauzeto. Kažu prvo idu članovi političkih elita, njihove obitelji, pa onda posilni, posilnih. I tako dok sam ja onda merakao uz gutljaje i mirise zavičaja, vođe nisu čekale. Uvijek su bile ispred svojih naroda, svojih naivno poslušnih stada!

Ponovo, sve uplašeniji, gledam i čitam o godišnjici pakla u Ukrajini. Stišćem prste u nadi da će hrabra zemlja Zelenskog pobijediti kremljanskog agresora i tako ovom planetu donijeti mrvu nade da će naredne generacije živjeti bez skloništa, maski I prokletog oružja. O kojem sada s najvećom ljubavi govore i nekadašnji svjetski prvaci u politici miroljubljivosti. 

 
A, nije bilo tako davno kada smo, čini mi se, nezainteresovano pratili vijesti, već navikli na ljudske patnje, stradanja i u ono vrijeme kada  se i nama vatra približavala, a kamoli u tamo nekoj dalekoj Ukraijini i još daljoj  Rusiji. Sada malo bolje strateški razmišljam. Zabrinuto se pitajući ima li pogodnijeg mjesta, poslije ukrajinskih gradova i polja, za europski sukob dvojice gazda onih prokletih crvenih dugmadi, nego na našim prostorima. Nit nas je EU cijele zauzela, nit je NATO skroz ovladao. Dakle, slobodna je poljana za nova ratna sučeljavanja. Baš kao što je bilo u Ukrajini!

A i  predvodnici nacionalnih krda i nacionalnih država u regionu nam ponovo su sve  bijesniji. Kao da prizivaju nove devedesete?!

 Što dakle sam sebi odgovoriti kada sam sve sigurniji da, kao mnogi u  Hirošimi, Nagasakiju, Černobilju, radijaciji, kad tad, pobjeći neću!

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/mr)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook