Izvor: Danas.rs

Razgovarala: Ivana Matijević

Bh. akademik Abdulah Sidran dao je veliki intervju za beogradski list Danas, koji prenosimo u nastavku.

- Kad sam poš'o na ovaj razgovor, rek'o sam ženi: ‘Ako je došla da razgovaramo o Kusturici, džabe je dolazila' - započeo je razgovor pjesnik, dramski pisac, romanopisac i putopisac, kolumnista i autor legendarnih scenarija za filmove „Sjećaš li se Doli Bel?“ i „Otac na službenom putu“ Abdulah Sidran.

Sarajevo je imalo epitet ne samo olimpijskog već i kosmopolitskog grada – šta je od toga danas u njemu ostalo?

– Ja se sramim kad se prisjećam predolimpijskoga vremena u kojemu ja nisam razumijevao dalekosežnost toga projekta. Mi smo bili ta nekakva čvrsta, režimska, partijska država u kojoj je bilo kažnjavano i za verbalni delikt i meni se učinilo da se primjećivalo da ljude zlostavljaju ako ispričaju nešto protiv te buduće nekakve olimpijade.

Dakle, bio sam priglup. Nisam imao nimalo talenta da to vidim kao neku prosperitetnu viziju, pa se toga sramim. Znalo bi se za vic koji bi se napravio na račun te buduće olimpijade bit priveden pa te neko zlostavlja, iz tih razloga sam ja bio potpuno izvan i protiv. Međutim, kasnije, mnogo kasnije, razumijevao sam dubinu tih stvari, mogu i vama nabrajati koliko god hoćete – to je imalo jedan predubok socijalni, vizionarski smisao.

Nije samo to što se odvijalo tih deset dana, tu su izgrađena cijela naselja koja su samo tih desetak dana služila gostima sportašima, a poslije toga naselje napravljeno za olimpijadu – Dobrinja, pripada opštini Novi grad, cijeli jedan grad za sebe – u njega su se uselili mladi bračni parovi sa opštine Stari grad, sa opštine Centar, i toliko ga zavoljeli – to svoje prvo stanovanje, tad su se davali stanovi po preduzećima po onim bodovnim listama, koliko godina ovo, koliko djece, dakle, nisu to bili krediti, nije se kupovalo, ta je socijalna država imala puni svoj smisao…

Mi smo bili ta nekakva čvrsta, režimska, partijska država u kojoj je bilo kažnjavano i za verbalni delikt i meni se učinilo da se primjećivalo da ljude zlostavljaju ako ispričaju nešto protiv te buduće nekakve olimpijade

Kasnije dolazi agresija na Bosnu, koja je te stanovnike držala u dvostrukom obruču, a još prije toga u tim se stanovnicima razvio poseban oblik lokalpatriotizma. Ima neki termin koji se zove kampanilizam koji označava još uži prostor, kao kamp, i naglašena je ta ljubav prema svom mjestu boravka. Dobrinja je čudo jedno, i dan-danas je ljudi vole. Ko je tamo došao kaže: „S Vratnika sam rodom, poginuo bih za Vratnik. Al’ odem gore jednom-dvaput godišnje, meni dovoljno.“

Sjećanje na olimpijadu je kod mene sjećanje na unutarnja, nevidljiva zbivanja. Ono što je simpatično – „Volimo Jureka više od bureka“, imam slike u očima kad zastavom maše pokojni Uglješa Uzelac, bio je gradonačelnik, kasnije naš ambasador u Sloveniji, jedan dobar Sarajlija, pravi, ljudina, pokoj mu duši. Pamtim te slike, on je bio gorostasno, čvrsto građen, kad maše tom zastavom. Imao sam to uzbuđenje i sentimente koji su normalni, ali su mi kasnija zbivanja u vezi sa olimpijadom važnija, sudbina tog prostora, Dobrinje.

Ponekad se ovdje pomišljalo – to ja sad ne govorim svoje mišljenje, nego kako vidim ljude i kako slušam njihova osjećanja – postoje ovdje tumačenje, viđenja, naučno se vjerovatno ne bi moglo to čvrsto postaviti, ali da je među razlozima tako svirepe agresije na našu zemlju, koja je jasno bila bespomoćna, apsolutno bespomoćna i bila je u situaciji da prihvati sve o čemu se Beograd i Zagreb dogovore, to je žalosno; dakle, da je ta vrsta, taj način, taj stepen agresivnosti – mogla se Bosna pokoriti a da se ne kolje, a da se ne siluje, a da se ne baca u Drinu itd. Mogla se osvojiti i Zvijezdama Granda – gdje se takmiče, na primjer, mladić bosanski iz Zavidovića koji tamo pjeva pa pobjeđuje, pa kad njega dočeka 10.000 Zavidovićana, pa zar bi taj Zavidovićanin nakon deset godina takvog jednog tretmana stao pred srbijanski tenk? Ne bi. To je postalo blisko, drago, jedno.

Pa, dakle, kad smo tumačili, u razgovorima, mnogi su bili spremni da kažu kako je taj stepen svireposti agresije, ne agresija kao takva, ona može imati razne oblike, nego je stepen svireposti ispoljen u njoj, djelomično a možda i u velikoj mjeri, uslovljen onim što je Bosna u 10-15 godina nekakve decentralizacije Jugoslavije postizavala u raznim oblastima.

Mogla se Bosna pokoriti a da se ne kolje, a da se ne siluje, a da se ne baca u Drinu itd. Mogla se osvojiti i Zvijezdama Granda – gdje se takmiče, na primjer, mladić bosanski iz Zavidovića koji tamo pjeva pa pobjeđuje

Pa onda se tu mora pomenuti olimpijada kao nešto što je prekretničko, ali je to išlo i odranije – da je recimo Bosna dala velike slikare, operske pjevače, šahovski klub Bosna je deset godina bio prvak Evrope, potom košarkaši, prvaci, ne može im niko ništa, Delibašić i njegova Bosna prvak Evrope, prvak Jugoslavije, moglo bi se nabrajati mnogo tih disciplina u kojima je Sarajevo prednjačilo dok nije došlo do pop-rok muzike gdje je u Sarajevu odjednom bilo više dobrih grupa nego u cijeloj preostaloj zemlji i onda kulminira sa onim što su filmski trijumfi, što počinje sa genijalnim Šibom Krvavcem, a kulminira sa Emirom Kusturicom.

Dakle, takva jedna akumulacija uspjeha iz jedne Bosne – o kojoj i danas pravimo zajebantske viceve – odjednom iz nje takva sila, moć, energija, talenata i svega toga!? Moralo je to u nekoj primitivnoj svijesti proizvesti apsolutno negativna osjećanja. Bilo je takvu svijest dovoljno naoružati i dati joj malo „ratničkih boba“.

Neki dan sam pročitao, bogami, neko ozbiljan napisao, da Milošević nije dao znak za rat dok nisu nabavili 15 tona amfetamina, priča vojnik VRS. Da naveče oni legnu, svi u teškim depresijama, samo misle kako će bježat kući, kako će pucat sebi u nogu da se oslobodi – niko ne voli rat. A onda ujutru doručkuju neki čaj, kaže, razgoropade se, nastaje ludilo.

Neki djelić istine mora biti u tome da je olimpijada – ona je vidljivi dio te sante leda, a santa leda podrazumijeva i ovo drugo što sam pričao, da jeste ona bila neki, ne može se reći uzrok, razlog, ali element na osnovu kojega se onaj koji vodi demografsku računicu, pa kaže: „Tog i tog naroda će za sto godina biti tol’ko i tol’ko, mi to ne smijemo dozvoliti.“ Ja sam čuo i iz usta nekih od prvaka predratnog SDS-a – bio sam poznanik blizak sa Karadžićem, funkcionisao je termin „preventivni kontranapad“ – oksimoron, jer ti moraš doživjeti napad da bi imao kontranapad, ali, jok, ima i „preventivni“.

Vi u pjesmi „Ne može se živjeti u Sarajevu“ dajete dijelom odgovor na moje pređašnje pitanje uz ironičan stih – „od dobra boli glava“. Ipak, može li se danas živeti u Sarajevu?

– Nije ta pjesma karakteristična za moje pjesničko djelo, ali nas stvarno boli kada nam sa bilo koje strane dolazi prigovor, prijekor: „Sarajevo nije ni nalik onome Sarajevu“, „Šta je od onoga Sarajeva ostalo“, to čak govore Bošnjaci, koji su otišli u Njemačku, sklonili se. „Ja kao rođeni Sarajlija“, kaže, „mogu sad sat vremena hodati po Sarajevu da se ni sa kim ne pozdravim“. Ja sam postavljao novinaru kontrapitanje – koliko je Hirošima ličila na sebe nakon 6. avgusta kad je bombardovana? Koliko je ličila na sebe? Nikako. I to što se danas u Sarajevu pojavljuje, a o tome svjedoče mnogi koji dođu – budu, pa se vrate – da je ostalo tog metafizičkog sadržaja, ja ga ne bih zvao multietnički, nego metafizički, multikulturalni nerv, duh njegov, to je ostalo.

Niko zdrav nije osto, niko. Evo 30 godina je prošlo, možda i više, ko je opsadu preživio, taj je ost’o u tom vremenu, mentalno je nemoguće od toga se osloboditi

A tri i po godine opsade, pa tu nije ost'o kamen na kamenu, tu se raspadali brakovi najvoljeniji, tu su odlazili najdraži jedni od drugih jer bježiš iz pakla. A pakao su činili zna se ko – četiri stotine teških artiljerijskih oruđa je bilo u dva prstena oko Sarajeva. I mi smo sami sebe kao uvjeravali, mi koji smo preživjeli, da smo ostali zdravi. Niko zdrav nije osto, niko. Evo 30 godina je prošlo, možda i više, ko je opsadu preživio, taj je ost’o u tom vremenu, mentalno je nemoguće od toga se osloboditi. Pa imamo i to kada su nam počeli, uglavnom su to seronje sa fakulteta, govoriti kako se moramo osloboditi narativa žrtve. Pa to je bezobrazno.

Kako je mogu obješenom kazati da se oslobodi narativa obješenog? Koji ja to narativ mogu imati drugi? Mora se kazati prvo – kakvo god danas jeste Sarajevo, ono je posljedica. Ono nije uzrok ni onome tamo ni onome ovamo, nego je posljedica. Pa kad podvučemo crtu čega je posljedica, kakvo je bilo i šta je prošlo, bogami, ja mu se klanjam kao da sam ne znam pred kakvom svjetinjom.

Ljudi ne znaju istoriju, ne znaju povijesne detalje. Šokantno je da su u Engleskoj organizovano, po nalogu države, ubijali kućne pse koji su imali njemačka imena. Jer to je stanje prostora pod opsadom. Na taj način mora nas boljeti kad se pita – a što vam je ovo? Ja sam se kao alkoholičar, jedan od najboljih u Sarajevu, bio sam strašan, jedared sporio sa Bakirom Izetbegovićem zbog prohibicijskih postupaka u Sarajevu. Nema alkohola u Parkuši, nema alkohola u Klubu novinara, uh, kol'ko je to meni bilo krivo. Već sam ja prestao piti, ali takvi postupci koji liče na prohibiciju nisu mili nijednom Sarajliji, to je naš problem, mi se s njime tučemo, nismo mi to ni referendumom zahtjevali, ni ovako ni onako.

Bakir mi je govorio – to je zvučalo u skladu sa razumom, kad oni iznajmljuju, to je sad privatizacija prostora, zakup, podzakup, pa kaže, ko je uz'o pod zakup taj i taj prostor kafanski, ako je čovjek koji je vjernik, njemu je haram, pa ja kažem – takvom se onda taj prostor ne izdaje, ti si vlasnik tendera i napišeš da je on dužan pružati usluge, ne može se dat takvome i takvome. Dakle, takvi pokušaji postoje, ali se mora znati da su ekscesni, ne daj bože da ikad prevlada išta od toga.

Nema alkohola u Parkuši, nema alkohola u Klubu novinara, uh, kol'ko je to meni bilo krivo. Već sam ja prestao piti, ali takvi postupci koji liče na prohibiciju nisu mili nijednom Sarajliji, to je naš problem, mi se s njime tučemo...

Nevjerovatno je to koliko oblika i načina stradavanja ide u kontinuitetu na taj žalosni narod. Ja sam Bošnjak, to znači mogu biti sekularni Bošnjak, mogu biti ateista, agnostik, mogu biti musliman vjernik, nekad su i ovi drugi pravoslavci i katolici imenovani Bošnjacima. Taj proces nacionalizacije je išao krajem 19. i početkom 20. stoljeća, to da su bosanski pravoslavci pretvarani u Srbe, a bosanski katolici u Hrvate. Izvorno to nije tako stajalo. No danas je tako kako je. Pravde nema, možda je i gore u Srbiji, neki dan je bila neka emisija, pa u onom malom gradu ubijeno dijete, niko ne mari, vrišti majka, kao da država ne postoji, nikakva država.

Svi ti primjeri kad bi se pobrojali u svim ovim tranzicijskim prostorima možda bi najdrastičnije pokazali šta je sve proizveo taj monstruozni etnonacionalni um. Dakle, ako smo mi njega uzdigli na najviši nivo, princip etnonacionalne države, jedna partija, jedan vođa itd. užas smo proizveli jer u svakoj sferi dolazi do potpunog rušenja vrijednosti. Dakle, to je možda najvažnije svojstvo epohe koju u našim prostorima, nakon pada Berlinskog zida, zovu tranzicijom.

To nema veze sa tranzicijom, to je bila jedna legalna, otvorena, neskrivena pljačka, pretvaranje onoga što je naše, zajedničko u privatno, pojedinačno vlasništvo prema izboru etnonacionalnih oligarhija. I to je rađeno, ja mislim, po identičnom modelu u Srbiji, Hrvatskoj i u Bosni, da je taj osjećaj izgubljenosti ideala, potpune izgubljenosti nade u pravdu… To što je možda najveći gubitak koji je ovim prostorima učinjen za narednih pet ili ko zna koliko decenija, povratiti nadu narodu ne možeš bez revolucije, društvenu pravednost i iluziju o njoj, bilo šta, pravosuđe… Pa kad se upropasti pravosuđe da bi se ono uspravilo, to ne može bez nekoliko decenija. Koliko je po sudovima uposlenika sa lažnim diplomama? Imamo pet stotina fakulteta na ovom prostoru.

Da li je Bosna bila Jugoslavija u malom?

– Mi ne prihvatamo taj izraz i to ću vam obrazložiti. Prvo da se dogovorimo o formulacijama. Zašto mi ne prihvatamo da je Bosna bila Jugoslavija u malom? Prije bismo mi kazali da je Jugoslavija bila Bosna u malo većem izdanju. Zašto? Zato što je Bosna prirodna tvorevina nastala tako davno da se vrijeme njenog nastanka i ne pamti. I ja sam svojim očima čitao latinske autore, zapravo naše koji citiraju latinske izvore, gdje se nabrajaju banovi untarag od Kulina pa tamo sve negdje do 7. stoljeća, a Latini kažu: „Zemljica Bosna nastala per voluntatem dei“. Ne zna temporalno odredit nego kaže „po božijoj volji“.

Zašto mi ne prihvatamo da je Bosna bila Jugoslavija u malom? Prije bismo mi kazali da je Jugoslavija bila Bosna u malo većem izdanju. Zašto? Zato što je Bosna prirodna tvorevina nastala tako davno da se vrijeme njenog nastanka i ne pamti

Po božijoj volji nastala zemlja Bosna, po božijoj volji će i nestati, ja mislim da se to upravo događa. A Jugoslavija je ipak bila stvar političkoga dogovora najumnijih ljudi ovih prostora i onoga vremena. To mene često citiraju – da su je napravili najbolji, a uništili najgori. Dakle, najbolji izdanci našeg naroda su nju stvorili, a uništili su je sve sami banditi, lopuže, kriminalci, smećari.

Kad bi se sad njihova imena izgovarala a da se prisjećamo imena onih koji su sastavljali Jugoslaviju i prvu i drugu, to je nebo i zemlja. Nađite mi jednog Koču Popovića sad u bilo kojem rukovodstvu ovdašnjih političkih partija. I ne samo njega, svaki sekretar partije u najmanjoj uličici bio je pametniji od današnjeg doktora nauka.

U pjesmi „Jugonostalgija“ kažete: Sve što je propalo, moralo je propasti – / kažu da je kazo Onaj, najpametniji među svima njima, / strašnim ljudima – filozofima. A ja – notorna budalčina – / nikako tako ne mislim. Osim što jest propala, kakvoga / drugog dokaza imaju – da morala je propasti? Kad je / već propala, jesu li morala propasti i mjerila? / Tu počinje / i istog trena skončava / moja jugonostalgija.
Jesu li morala propasti mjerila?

Po mom mišljenju – nisu. Da se nije dogodilo da ta etnonacionalna ideja koja je monstruozna ideja krvi i tla, pa u našim identitetima postoji, barem kod mene je tako bilo, možda sad nije, možda sam se sad i ja promijenio – to bi bila promjena nagore, meni je taj identitet bio negdje na 15. mjestu po onome šta sam, ko sam, više sam bio šahista nego Bošnjak, pa imaš spolno, pa imaš zavičajno, pa imaš intelektualno… Ja sam, recimo, toliko volio talijansku i makedonsku muziku, da bi za minutu jednu od mene mogla napraviti Talijana ili Makedonca. Hajde ti slušaj ono „Zajdi, zajdi“, ti misliš da ti je pola srca makedonsko.

Ili pomisli – to nije moja muzika bila jer sam već ostario – onaj genije Toše Proeski. Pa kako ja mogu toliko budalasto voljeti neku nacionalnu ideju da mi ne bude milo to što je tako lijepo. Dakle, to su atavističke ideje, nisu ni iz 19. vijeka, one su iz nomadskog doba gladi za teritorijama, kao da krave gura pred sobom, opase jednu livadu, ‘ajmo dalje. Ja sam u Beogradu u Domu sindikata ogroman aplauz dobio za rečenicu, i to je bilo, mi to ovdje kažemo, upiš: „Mi u Bosni nemamo ništa protiv vaše Velike Srbije, ali vas molimo da je zidate na sprat.“

Meni je taj identitet bio negdje na 15. mjestu po onome šta sam, ko sam, više sam bio šahista nego Bošnjak, pa imaš spolno, pa imaš zavičajno, pa imaš intelektualno…

Na taj način je meni moguće protumačiti pojave, pohvatati kauzalitete, ali ako se proces toksinacije jednom pogrešnom ideologijom, tradicijom itd. događa sto, dvijesto godina, pitanje je postoje li načini da se to brzim postupcima dovede u neku normalu. Jer najgore je od svega danas, dječak od 12 godina u Banjoj Luci vjeruje da su bosanski Srbi vodili nekakav pravedan rat – oni ga zovu oslobodilačko-otadžbinski rat. Ko je koga oslobađo, kakva otadžbina…

Ali je problem u tome što se uzgajaju nove generacije koje će radosno ginuti u uvjerenju da se bore za istinu i pravdu. Ne vidim kako je moguće – bez neke diktature, deset godina neki apsolutizam, čvrsta ruka, Goli otok, robija, sila?! – obaviti proces detoksinacije. Dakle, ne vidim uopšte kako će to ići, kuda i šta. Naša bošnjačka politička elita po mom mišljenju nije bila dorasla istorijskom trenutku. Pad Berlinskog zida smatra se epohalnom prekretnicom, ali to što se u našim prostorima zbivalo, nije moralo tako bit.

„Mora da je nešto / I krupno i važno i fino / U toj ideji / Postojalo i bilo / I cijela ta pizdarija / Oko Jugoslavije / Mora da je bila / Jedna / Sasvim dobra stvar“, stoji u vašoj pesmi „Kosmos štosmos“. Imate li odgovor zašto je onda Jugoslavije propala i šta sa jugonostalgijom?

– Smatram da Jugoslavija nije propala zato što su se osamostalile njene republike, nego su se njene republike osamostalile zato što je Jugoslavije propala. A problem sa jugonostalgijom je komplikovan. Prvo, ima u njemu puno psihologije, dakle, mi zapravo i ne znamo za čim smo nostalgični – za sobom kad smo bili malo ljepši i mlađi itd. ili za onim što je bila jedna iluzija ili stvarnost širokog kretanja, slobode u svakom smislu, političkom ili socijalnom. U političkom jeziku i smislovima jasno je da je to bila socijalna država, minimum ljudskih prava bio je zagarantovan, obrazovanje, zdravstvo, a ovo je u odnosu na to fašizam, nije ni neoliberalizam ni ništa. Dakle, u tom smislu Jugoslavija je bila i biće sve bolja i bolja, mrtva kobila ali iz dana u dan sve bolja i bolja.

Ne možemo lako izać' na kraj s fenomenom jugonostalgije. Po mom mišljenju, u realnom istorijskom iskustvu nisu moguće obnove nakon tako velikih zala. Zločin učini neke stvari definitivno mrtvim

Zašto? Zato što je naša stvarnost sve gora i gora. I na taj način je razumljivo i opravdano biti jugonostalgičan, s tim što ja imam veliko iskustvo sa tim špijunažama, kožnim manitilima – ono što sam pravio filmove i filmske scenarije od toga, da sam se izvještio, da lako prepoznam… Odem ja 29. u Jajce, tu budu dvije, tri hiljade ljudi, a da ih pred mene postaviš sve jednog po jednog, ja ću ići od jednog do drugog i kazivati: „Jugonostalgičar“, „Udbonostalgičar“, toliko su se oni zadržali. Sve se u Jugoslaviji raspalo, službe su ostale netaknute. I danas u raspadnutoj zemlji kad imamo koliko država novih, osamostaljenih, te službe bolje sarađuju nego što su sarađivale dok su bile pod jednim državnim krovom.

I to je između ostalog uzrok naših nevolja, to je strava jedna. Tako da ne možemo lako izać na kraj s fenomenom jugonostalgije.

Po mom mišljenju, u realnom istorijskom iskustvu nisu moguće obnove nakon tako velikih zala. Zločin učini neke stvari definitivno mrtvim - ističe Sidran u razgovoru čiji nastavak možete čitati ovdje.   

(DEPO PORTAL/ad)