Ingmar Bergman, to je više od četrdeset filmova (među kojima remek-djela poput ”Sedmog pečata”, ”Izvora djevičanstva”, ”Krici i šaputanja”, ”Kao u ogledalu”…) za koje je uglavnom sam pisao scenarije, tri ”Oscara” za strani film, desetine glavnih nagrada u Cannesu, Veneciji, Berlinu, stotinjak teatarskih i dvadesetak televizijskih režija, autentičan opus dokumentarnih filmova i filmske književnosti –  sličnu pojavu filmska, i ne samo filmska, historija još nije zabilježila. Pa ipak, Bergman je više od toga

Piše: Midhat AJANOVIĆ AJAN (www.ajan.se)

U početku sam mislio da postoji neko značenje i smisao, neka skrivena tajna, u tome da me je sudbina nanijela u Bergmanovu zemlju. Dugo mi je trebalo da shvatim da takvo nešto ne postoji, da je slučajnost to što suvereno vlada našim životima i da je jedini svijet koji nam je moguće upoznati, a i taj samo djelomično, onaj što se nalazi u našim uspomenama, sjećanjima, emocijama i željama. Isto ono, dakle, što sam već saznao iz filmova stvaraoca prema kojem, sve od momenta kad sam vidio njegovo prvo djelo, osjećam bezgranično divljenje.

Ingmar Bergman, to je više od četrdeset filmova (među kojima remek-djela poput ”Sedmog pečata”, ”Izvora djevičanstva”, ”Krici i šaputanja”, ”Kao u ogledalu”…) za koje je uglavnom sam pisao scenarije, tri ”Oscara” za strani film, desetine glavnih nagrada u Cannesu, Veneciji, Berlinu, stotinjak teatarskih i dvadesetak televizijskih režija, autentičan opus dokumentarnih filmova i filmske književnosti –  sličnu pojavu filmska, i ne samo filmska, historija još nije zabilježila.
Pa ipak, Bergman je više od toga.

Bergman – to je mnogo šire i više od filma, to je svijet za sebe, to je autentičan, individualni odgovor na opća pitanja koja čovjek od praiskona postavlja sam sebi, odgovor umjetnika toliko obdarenog da je kadar formulirati svoje odgovore. Nije uopće potrebno biti vidovit pa predvidjeti da će njegovo doba biti upamćeno po njegovim filmovima na isti način kako su neki drugi geniji (Bach, Michelangelo, Shakespeare, Ghoete, Goya, Tolstoij.…) obilježili svoju epohu.
Bergman je više čak i od toga.

Uzvišenost njegova djela nesumnjivo dolazi od Bergmanove duboke ukorijenjenosti u Kršćanstvo. Bergman je stvaralac koji se, čak i onda kada nekome može izgledati (ili kad sam za sebe tvrdi da je takav) anti-religiozan ili blasfemičan, nadovezuje na istu onu gigantsku kršćansku civilizacijsku i kulturološku vertikalu kojoj pripada i, recimo, renesansno slikarstvo ili najveća djela klasične muzike.
I opet, Bergman je više i od toga.

Da bih umio formulirati šta je to i sam bih morao biti više od onog što jesam. Kako je to jednom lapidarno formulirala pisac Margareta Wirmark, svakom je veoma lako da prepozna Bergmanovu umjetnost kada je, u kinu ili teatru, konzumira. Ali kada to što zovemo ”tipično bergmanovsko” pokušamo objasniti većina nas ostaje bez teksta.

* * *

Kao sinu poznatog svećenika Erika Bergmana, Ingmarov se svjetonazor formirao još u djetinjstvu koje je opisao u svom fascinantnom autobiografskom filmu "Fanny i Alexandar” (1981/1982). Karijeru filmskog režisera počeo je već 1944. kao scenarist, da bi od tada pa do 1982. režirao jedan, nekad i dva, filma godišnje, obično okupljajući u svoje ekipe isti krug suradnika kakvi su snimatelj Sven Nykvist ili glumci Max Von Sydow, Hariet i Bibi Andersson, Erland Josephson ili Liv Ulman, koji su, bez obzira na svoje saradnje sa drugim režiserima, ostali zauvijek obilježeni atributom ”bergmanovski”. Bio je dovoljno snalažljiv da počne sarađivati sa najdominantnijom figurom u švedskom filmu četrdesetih, Alfom Sjöbergom, što je katapultiralo njegovu karijeru, i dovoljno lukav da izađe kao pobjednik iz duela sa generacijskim konkurentom Hasse Ekmanom, isto tako darovitim režiserom čiji su filmovi u početku uživali znatno veću naklonost švedske publike od Bergmanovih. Imao je sreće da već njegovi rani filmovi budu zapaženi i nagrađeni na internacionalnim smotrama i imao je mudrosti da svojim filmovima nastavi tamo gdje su stali velikani švedskog nijemog filma Olof Malander, Mauritz Stiller, Georg od  Klerckera i naročito Victor Sjöström.

Svoju je nevjerovatnu radnu energiju i disciplinu održavao pisanjem. I da nije režiser, njegova "Laterna Magica", romani, drame i scenariji bi ga činili značajnim kao piscem. Već od rane mladosti svaki dan, čak i onda kad režira, piše tri sata dnevno i to uvijek rukom i uvijek penkalom čija je kugla tačno određene debljine.

"Pisanje je za mene uživanje, to je za mene ritual. Kad pišem, ja ne šetam, ne čitam novine, ne odgovaram na telefon, moram biti čist i uredan dok pišem… Pisanje, to je borba protiv lijenosti, borba protiv nedostatka discipline. U mom poslu ne možeš biti nediscipliniran", reći će u jednom intervjuu.

Ženio se pet puta, ima mnogo djece, bio uvjereni socijaldemokrata sve do poznate poreske afere kada ga je birokracija htjela strpati u zatvor ("Pokušali su me ubiti"), nakon nervnog sloma i boravka u ludnici odlazi iz Švedske. Tokom osam godina u inostranstvu (USA i Njemačka) režira filmove, ali sve odreda promašaje. Tek po povratku u Švedsku ("Nije bilo normalno koliko sam čeznuo za Švedskom…Doći kući, raditi na maternjem jeziku…To je osjećaj koji se ni s čim ne može porediti.") ponovo snima filmove dostojne svog imena.

Sjećanje na mladost, govori nam u ”Divljim jagodama” lice Victora Sjöstrema, je najljepši dio starosti, jer se tada uspomene fino idealiziraju, stiliziraju i do kraja uobliče. Mora se ostariti da bi se u potpunosti shvatilo kako je lijepo biti mlad

Pozne godine svoga života Bergman je proveo kao samotnjak na otoku Fårö.
U svojim osamdesetim je mislio brže i izgledao vitalnije od mnogih četrdesetogodišnjaka.

* * *
Jedan razvikani pisac našeg jezika, u pokušaju da napravi efektnu metaforu, zapisao je ovu rečenicu: "Vrijeme stoji kao u Bergmanovim filmovima". Vrijeme naravno ne stoji nikad. Čak ni u filmovima jednog od svega nekoliko genija kojemu je u potpunosti uspjelo da ovladao tajnom filmskog vremena, koji tačno zna šta snimiti, koje detalje izdvojiti i koliko dugo ih eksponirati da bi nam njima nagovjestio ono što se nalazi između filmskih kadrova i slika. Ono gdje se nalazi umjetnost. Njegovi filmovi, a naročito jedan od njih, se zapravo i bave time: protokom vremena i našim malim životima koji iskre, svjetlucaju i gase se unutar tog bekrajnog procesa. 

Otkako sam naučio švedski znam da bi adekvatan prijevod meni najdražeg Bergmanovog filma „Smultronstället” trebao biti "Mjesto gdje rastu divlje jagode", a ne onako kako je to došlo od njegova pojednostavljenog engleskog naziva "Wild Strawberries". Izmedju prvog jula i 27. augusta 1957. nastalo je to čudesno i čudnovato djelo, dakle samo par mjeseci nakon što je Bergman uradio zadnji rez na još jednoj svojoj majstoriji „Sedmi pečat”. Međutim, dok je tamo do mile volje mogao improvizirati (pa tako i onaj čuveni ples koj predvodi Smrt, mašući svojom bradvom kao zastavom, ne igraju glumci iz filma, nego slučajni prolaznici pokupljeni s ceste u trenutku kad je Bergmanu sinula ideja za tu scenu) ovdje je morao raditi strogo se pridržavajući satnice i plana snimanja. To stoga što je za glavnu ulugu u filmu izabrao svog duhovnog oca Victora Sjöstroma, koji je tokom radnog dana poslušno i profesionalno izvršavao sve zadatke da bi, orilo-gorilo, tačno u pet sati počinjao piti svoj viski. Bergman bi se tada od režisera pretvorio u malog šegrta nekome ko je još 1917., kada su ludi Evropljani ratovali, a pametni i neutralni Šveđani između ostalog utemeljili osnove filmskog jezika, nepromijenjene do danas, bio najveći filmski režiser na svijetu.   

Sjöstrom glumi ostarjelog profesora Isaka Borga koji treba da primi trostruki počasni doktorat, simbol njegova životnog uspjeha. Noć prije puta za Lund on sanja čudan san: sanja da se nađe u pustom gradu, glavnom cestom prolazi kočija bez kočijaša, iz koje ispada mrtvački kovčeg u kojem Borg vidi sebe mrtvog. San učini da profesor ujutro postane sasvim nesiguran, on počinje da sumnja, on je ciničan prema svom uspjehu i ujutro, umjesto avionom, kreće automobilom, usput posjećujući mjesta svoje mladosti, mjesta u kojima rastu divlje jagode. Borg se kreće kroz vrijeme i prostor, san i svarnost, on vidi svoju mladost, pokušava da je dodirne, ali mu se ona cijedi između prstiju. Scene profesorovih snova su nešto najpoetičnije što je na filmu ikad stvoreno:on vidi Saru, ljubav svoje mladosti, koja mu pruža ogledalo u kome se zrcali staro profesorovo lice, vidi svoga brata kako ljubi Saru dok iz njenog krila ispada korpica sa divljim jagodama koje se rasipaju po blatu da bi na kraju, u luđački žestokom finalu filma, vidio svoje roditelje kako mu mašu s druge strane obale. ("Završna scena u "Divljim jagodama" je moja čežnja i moja želja…Ja sam "Divljim jagodama" dozivao moju majku i oca i preklinjao ih: pogledajte me, razumite me i - ako je ikako moguće- oprostite mi.")

U filmu "Straight Story" (2000) Davida Lyncha, svojevsnom remakeu „Divljih jagoda”, 73-godišnji Richard Farnsworth putuje na motornoj kosilici u mjesta svoje mladosti. Kada ga neki drski mladi ljudi, šegačeči se s njim, upitaju:

"Šta je najgore u tome da se bude star?"
"To što se sjećaš sebe kad si bio mlad", odgovara stari.

U tim važnim sitnicama su razlika između dobrog filma (”Straight Story”) i remek-djela (”Divlje jagode”). Sjećanje na mladost, govori nam u ”Divljim jagodama” lice Victora Sjöstrema, je najljepši dio starosti, jer se tada uspomene fino idealiziraju, stiliziraju i do kraja uobliče.
Mora se ostariti da bi se u potpunosti shvatilo kako je lijepo biti mlad.