Kad sjedim ispod slika onog diktatora što nas je napustio 1980, ne smijem ni šljivu, ni vino fino naručiti. Pazim da ne primjete da zbog straha konzumiram samo malo prozapadnu kolu. Ali i to može biti opasno, pomisliće da narušavam samoupravni socijalistički sistem ovim kapitalističkim kapljicama osvježenja.

A, kamoli da viknem "ubi, ubi Srbina", ili "nož, žica"... Ili da zapjevam najveći hit povijesnog estradnog antinacionaliste Tomsona i njegovu kiticu - Herce-Bosno srce ponosno. Ili da kažem jednoj feš ministrici - "svaka joj je za šamara". Ili po Ilidži čakijom da ganjam i bodem, jer se ne zovu kao ja

Da me, ne dao bog, diktator može čuti, kao i njegovi nekadašnji žbirovi, i Goli otok bi mi bio malešan.

Zatom, mislim, super smo prošli poslije onog rata, što nam je baš trebao da razbijemo povijesnu zabludu bratstva i jedinstva. Čuj im provale - Srbin, Bošnjak i Hrvat su braća!? Da ne skočiše oni iz bijelog dunjaluka još bi se s merakom ganjali po brdima i dolovima. Prekinuše nas baš, tako kažu, kada je jedna strana od donje postala gornja i s pola koraka do pobjede.

Onda nas podijeliše i geografski i ljudski. Pardon, uguraše nas u krda i nametnuše nam čobane. Tek s njima stigla je sloboda, demokratija. Mogao si da letiš do neba od sreće što tek sada možeš, bez straha, uzvikivati ja sam Hrvat, ja sam Bošnjak, ja sam Srbin! Mogao si da mučeš, blejiš šta god poželiš, a da te niko ne smije ugroziti. Dobili smo najveće bogatstvo, najveću vrijednost u životu jednog insana da napokon shvati kojem plemenu pripada.

To koliko smo već decenijama sretno podijeljeni, sa nadom da se nikada više nećemo ujediniti, historijski i istorijski armirano betonski dokazali smo osnivanjem troglavog Predsjedništva. U kojem ponekad sjede vrhovni pastiri, a ponekada pomoćni goniči nacionalnih stada.

Eto, ovog puta je jedna dama zamijenila glavnog jarana što bi palio šamare drugoj dami, ministarki iz drugog nacionalnog jata. Ta, nova ženska predsjednica ni prstom, ni okom nije mrdnula da bi spriječila svog velikog čobana u slobodnom izražavanju mišljenja. Nije joj proradila ni ženska solidarnost, kao kod sarajevske gradonačelnice.

I zato nemoj da bi k'o rekao da je i gospođi predsjednici svaka za šamara, jer može onaj njen baja da napravi belaja. Zna on kako se napadaju anamo njihove i kako brane anamo naše. Nije kao ovi iz drugih nacionalnih staja.

Potom, tu su jedan novi i jedan stari, tačnije prastari, korisnici te predsjedničke fotelje. Gospodin novi, dokazani ljevičar, zanio se nedavno na jednom partizanskom spomeniku, pa podignutih ruku duboko učio. Na obilježju koje je simbolizovalo to nakaradno partizansko narodno oslobodilačko bratstvo i jedinstvo. Zato mi nije jasno kome je učio. Da li i palim Srbima i Hrvatima? Ili, u današnjoj slobodi može se učiti kome želiš!

O prastarom predsjedniku nemam ništa novo reći. Dobra je gradska raja i merak je s njim ponekada hladno pivo popiti. Osjeti se tada sloboda neograničena, jedino me zbunjuje saznanje da ovaj prastari u svom kabinetu voli držati sliku onog doživotnog diktatora. Strah me pomisliti da ovaj novi stari glumi demokratu dok se divi onom diktatoru.

Zato, bolje je da završim. I da bez trunke straha viknem da me do Trebevića i onih hadžijskih apartmana sirotinje po Bjelašnici čuju - ja sam OSTALI!
Kao što je i moj drug Nenad Dizdarević, filmski reditelj i u, ko fol, slobodnoj, nekima neumrloj, Jugoslaviji i u, bez folova, slobodnijoj Bosni i Hercegovini.

Hajmo, Nenade, još po jednu, zna se ispod kojih slika!

Tekst je satiričnog karaktera... Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook