Piše: Mile LASIĆ

Semov sarajevski blues

Semzedin Mehmedinović je rođen u Kiseljaku, u blizini Tuzle, 1960. godine, autor je ponajbolje knjige o ratu u Sarajevu, kako je ocijenila Dunja Melčić-Mikulić, uvažena filozofkinja iz Frankfurta am Main. Studirao je uporednu književnost i bibliotekarstvo u Sarajevu, uređivao časopis „Lica“ (1986-1989), potom  utemeljio 1991. godine časopis „Fantom slobode“, u ratu osniva s ekipom istomišljenika ponajbolji časopis u BiH („Dani“), u kojem će se boriti protiv jednoumlja, pod plaštom troumlja, za pravo na demokraciju i pluralizam, za građansku BiH i u neljudskim ratnim i poratnim  uvjetima. Objavio je prije rata dvije knjige poezije, «Modrac» (1984.) i „Emigrant“ (1990.), koautor je (s pokojnim Benjaminom Filipovićem) i igrano-dokumentarnog filma „Mizaldo ili kraj teatra“ (1994.), koji je na “Berlinaleu” prikazan izvan konkurencije, a na Mediteranskom filmskom festivalu u Rimu 1995. godine dobio prvu nagradu publike i kritike.

Uz prvo, ratno izdanje njegove kultne knjige “Sarajevo Blues” (Sarajevo, 1992.) napisao je  u Bilješci o piscu: “Nerado sam piše vlastitu biografsku bilješku; nerado uopće piše, i osjeća nelagodu zbog toga što napisano pokazuje. Smatra da je pisanje krajnje ličan posao, koji ima nekog smisla samo ako je vježbanje za posljednju rečenicu.”

U „Sarajevo Bluesu“, u kratkim esejima, proznim pasažima ili pjesmama isprepliće se umjetnikov osobni senzibilitet s (ratnom) poviješću, ali tako uspješno da se ova nevelika knjižica od 175 strana uspoređuje u svijetu s radovima mladog Hemingwaya ili Remarquea.

Semezdinovi kamijevski ratni opisi su svjesno očišćeni od patetike, nude gole činjenice o životu u Sarajevu u ekstremenim ratnim uvjetima opsade, granata i neimaštine. Pa, ipak, riječ je o urbanoj poetici, baš o “bluesu”, svemu onomu čiji je zaštitni znak bilo “Zvono”, kultno predratno pjesničko i umjetničko sarajevsko sastajalište.

„Sarajevo Blues“ je objavljen u brojnim izdanjima u zemlji, a u međuvremenu je preveden i na engleski (1998.) i njemački jezik (1999.). Književni kritičar „Washington Posta“ je  ocjenio „Sarajevo Blues“ najboljim “literarnim prevladavanjem bosanskog rata”. Ova je knjiga, inače, proglašena i za jednu od pet najboljih stranih pjesničkih zbirki u SAD. Njemačka kritika je Mehmedinovićevu poetiku razumjela, pak, kao poeziju svjesno očišćenu od „patosa i samosažaljenja“, poetiku koja se „može razumjeti samo od vrlo žalosnih ljudi“, uostalom tako tvrdi i Sem, kako autora zovu prijatelji. Dočekao je s obitelji kraj rata u Sarajevu, pa 1996. godine emigrirao u Ameriku, u državu Virginia i grad Alexandria, otuda i naziv njegove „američke“ zbirke poezije „Devet Alexandrija“.

„Sarajevo je, zapravo, antimuzej koji sam zavolio tek u ratu“, rekao je Mehmedinović uoči odlaska u SAD, gdje će proći put od taxiste i radnika na benzinskoj crpki pa do toga da ga slavni Paul Auster usporedi s Ernestom Heminqwayom.

Ovako je Semzedin objasnio svoj američki status: „Oficijelno, ja sam emigrant; živim s papirima koji mi omogućuju boravak i rad u Americi. Za razliku od tipične ekonomske emigracije, ja sam emigrant koji je protiv svoje volje dospio ovdje. Ali, ne bi bilo tačno reći kako taj novi svijet posmatram bez radoznalosti. Još nemam odgovor na pitanje: što ću ja Americi, niti što će Amerika meni... Ali se svejedno pitam. Malo sam vještina donio u zemlju u kojoj sve počiva na utilitarnom. Najautentičnije moje znanje je, kao posljedica rata, vještina da na ulici, iz fiziognomije prepoznam ko bi mogao, među slučajnim prolaznicima, biti ubica, a ko ne. S tim znanjem se ništa, i nigdje, ne može započeti. Kad bolje razmislim, ja u Americi pripadam rijetkoj, metafizičkoj emigraciji.”

U "Mezarju šehida" Semezdin pjeva:"Tijelo pred pokopavanje.Gledam vojnika na koljenima: još je dječak. U krilu mu se puška odmara. Čuje se žamor grlenih arapskih glasova. Tuga se zbira u podočnjacima; muškarci otvorenim dlanovima prelaze preko lica. Dok traje ritual, osjećam prisustvo Boga u svemu; kad ovo prođe, uzeću olovku i napraviti spisak svojih grijehova. Sada se sve u meni opire smrti; jezikom pređem preko zubi i osjetim ukus ženskog karmina. Niko ne plače. Šutim. Mačka preskače sjenu minareta."

Semov zapis "Četnički položaj" vam proslijeđujem u cijelosti:"Prvo je stigao rovokopač, u zemlji je izdubio rovove, a kamionom su dovukli betonske ploče kojim su ih obložili. Sa strane su ukopani tenkovi tako da im samo cijevi vire. I topovi. Izvan su dometa naših pušaka. Možda bi u takvim rovovima mogli i prezimiti? Sada je avgust; iz Niša im stiže duhan, iz Prokuplja rakija. Ne znam odakle im dovode ženske, a i njih sam, kroz dogled, vidio. Jedna je postavila dušek za plažu uz rov i u kupaćem kostimu se sunča. Leži tako satima. Onda ustane, priđe topu, povuče kanap i nasumce ispali granatu prema gradu. Na trenutak osluškuje i gleda u izvor praska; i još se, nevino, propne na prste. A onda se vrati nazad, tijelo maže mlijekom za sunčanje i sasvim se predaje svom miru."

Pjesma “Leš”:“Usporili smo na mostu / i gledali kako psi uz Miljacku / trgaju ljudski leš u snijegu / onda smo produžili / ništa se u meni nije promijenilo / slušao sam kako prsti snijeg pod gumama / kao kad zubi drobe / jabuku / i osjetio divlju želju da se smijem / tebi / zato što ovo mjesto zoveš paklom / i bježiš odavde uvjeren / da smrt izvan Sarajeva ne postoji.“

"Višak historije": "Na jednu fasadu u Titovoj ulici je pala granata. Dolje se sasuo malter i, skupa s njim, gusana pločica. Na toj pločici piše Dr Ante Pavelića11. Meni koji to do tada nisam znao, otkrilo se: da je sadašnja glavna sarajevska ulica, prije pola stoljeća imala drugo ime; a to je ime na trajnoj pločici od gusa godinama mirovalo skriveno iza maltera, kao u nekom geološkom presjeku vremena. Šta se, u suštini, promijenilo? To što se jučer ulica zvala imenom Ante Pavelića, pa se potom promijenila u Maršala Tita - to je tek puki ideološki dekor; paralelno s ulicom, svejednako, ista Miljacka teče. Promjena se, dakle, dogodila u meni. Razmak između postojanja pločice sa natpisom Ulica Dr Ante Pavelića i ove koja i danas postoji na fasadama glavne sarajevske ulice ispunjen je papirima koji dijagnosticiraju smrt. To se zove historija. Potpuno je ishlapilo iz mene osjećanje da su historija i napredak riječi čija se značenja podudaraju. Napredak, definitivno, ne postoji, a mi živimo na prostoru oboljelom od viška historije."

Dragan Marijanović: Bosna kakvu manje znam

Dragan te je tražio, kazali su mi po dolasku prošle godine u Hercegovinu zbog majčine bolesti i smrti, nešto je u svezi "Hercegovačkih novina". Dragan je, naime, član uredništva ove tiskovine koja izlazi već petu godinu i za sebe tvrdi da je najtiražniji časopis u Bosni i Hercegovini. Uređuju je Alija Lizde, glavni i odgovorni urednik, dok je Božo Kijac izvršni urednik, pa njih troje, a i drugi su slični, čine «sveto trojstvo», multi-kulti po hercegovački, maltene kao nekoć. I već kako to biva, i ja sam sada nekakav vanjski suradnik ovoj tiskovini. Očigledno je meni trebao komad najužeg zavičaja, a i ja HN-u, takav kakav sam. Redovi koji slijede nisu, međutim, posvećeni "HN", nego Draganu Marijanoviću, osebujnom čovjeku i piscu i njegovoj nedavnoj izišloj knjižici, tešanjsko-usorskom "hodopisu" pod nazivom "Bosna kakvu manje znam".

Dragan M. je romanopisac, putopisac, pjesnik, scenarist, novinar i kroničar, nema šta nije. Član je i Društva pisaca u BiH i PEN Centra u BiH, te - kako reče - Društva ribolovaca Neretva iz Mostara. Dragan za sebe kaže kako je i "najnemirniji umirovljenik među piscima i obrnuto". Ako se ne bavi hodoljubljem, živi, uglavnom, u Mostaru, sa suprugom Džeraldinom i sinom Vedranom.

"Tešanjski putopis je vrst literature kojom se kanim baviti, bez velikih mudrarija", kazao mi je Dragan, "lunjam po Bosni i pišem, valja ju iznova upoznavati". Čitajući njegov putopis o Usori i Tešnju, priznajem, i sam sam naučio puno toga. No, najvrijednije je što mi je ovaj neveliki tekst pomogao da shvatim da samo rijetki ljudi u BiH, ili izvan nje, znaju šta se zbiva u nekoj drugoj zabačenoj dolini, tamo iza sedam brda, gdje je vrlo moguće da žive divni ljudi o kojima ništa ne znamo. Tešanjsko-usorski "hodopis" Dragana Marijanovića je omalena literarna i kulturološka svetkovina u nenormalna vremena.

Marko Oršolić: Zlodusima nasuprot

Pisao sam prije više od četvrt stoljeća o knjižici Ćirila Petešića o stradanju katoličkih svećenika u “en-de-haziji”, onih, naravno, koji su osuđivali fašizam, te pokušavali pomoći stigmatiziranim Židovima, Srbima i Romima, svim “nepodobnima” u tadašnjoj NDH.  Te knjižice sam se sjetio listajući i novu knjigu fra Marka Oršolića “Zlodusima usprkos” (“Adamić / IMIC”, Rijeka/Sarajevo, 2006.). Jer, fra Marko neodoljivo podsjeća na jednog njegova predšasnika, jednog od junaka u Petešićevoj knjizi, zaboravljenog hercegovačkog franjevca Zlatka Sivrića, kojega je narod zbog plemenitih čina u to ružno vrijeme i prozvao “crveni fratar”. I fra Marko je svojim ukupnim radom zaslužio epitet “crvenog fratra”, jer se bavi fašističkim utvarama cijeli život.

A one su, na žalost, ponovo među nama, oživjele s posljednjim ratom i poraćem. Zašto je to tako dade se zaključiti i iz riječi fra Marka: “Za naše prilike tragično je to što Drugi svjetski rat u glavama mnogih ljudi, ni nakon proteka 60 godina, nije završen, i to stvara mnogo političkih problema na ovim prostorima. Stvara problem i iskrenom i otvorenom ekumenizmu. Jednostavno ne mogu da shvatim zašto se skrivaju notorne činjenice koje dokazuju toleranciju prema fašizmu na ovim prostorima, dok su se njemački katolici već 1945. godine pokajali za grijehe koje su počinili”.
Time smo već naznačili i okvir nove fra Markove knjige, u kojoj se i sve vrti oko toga zašto smo takvi kakvi jesmo, a zašto drugi imaju sposobnost da uvide greške, te da se pokaju, ako treba. U svezi s tim fra Marko dodaje: “Ja ovdje puno više krivim teologe koji zaobilaze te teme, ili ih samo dotiču izvana. Vidite, vi ne možete doći do Stepinčevog dnevnika. Vi ne možete doći do nekih crkvenih arhiva u Sarajevu ili Mostaru, a Vatikan je 2003. otvorio svoju arhivu. Znači, treba istraživati. Prije svega, nama su potrebna poštena naučna istraživanja i da crkva, odnosno teologija, tako konačno stupi u dijalog sa suvremenom historiografijom.”

U vrijeme posljednjeg rata smo se sreli par puta u Bonnu, gdje su fra Marka Oršolića dovodili pastoralni i svjetovni poslovi. On je, naime, 1991. godine u Muenchenu (i Sarajevu) osnovao Internacionalni multitreligijski i interkulturalni centar i bio je rado viđen gost na tribinama i u tadašnjem njemačkom glavnom gradu. Mogli smo samo sa stidom da posmatramo u kakve se povijesne reprize upuštaju naši zemljaci. Ni jedan niti drugi nismo, naravno, mogli imati iluzije o prirodi režima i političkih elita u BiH, ali BiH je bila i njegova i moja zemlja. Stidjeli smo se zajedno, posebice zbog onoga što se ponovo radi u ime hrvatstva i katoličanstva. Među potpaljivačima su bile, naime, i Markove i moje dojučerašnje kolege.

Fra Marko je, u stvari, oduvijek bio bh. integralista, u plemenitom značenju tog pojma, slijedeći tako povijesnu nit crkvenog reda u BiH kojemu pripada. U Sarajevu je, pak, pokušavao nešto razumno činiti i u okviru Hrvatskog narodnog vijeća, a kao svećenik je znao odbiti da "govori misu" ukoliko i u ta nezgodna vremena ne bi bilo nikakva bh. obilježja, kako mu se jednom desilo i u njegovom rodnom Orašju.

Fra Marko Oršolić je rođen 1943. godine u Tolisi, pored Orašja. Studirao je teologiju, političke znanosti, historiju i filozofiju, a magistrirao je filozoske znanosti i fundamentalnu teologiju i teologiju dijaloga. On je, u stvari, doktor ekumene i dijaloga, pa ako takva titula i ne postoji. Objavio je preko 200 znanstvenih radova, kao i knjige “C.Torres. Kršćanin u službi revolucije” i “Zlodusima unatoč”, prije par godina. U ovoj potonjoj, skoro identičnog naslova kao i knjiga o kojoj pišemo, su sabrani njegovi intervjui u periodu od 1988. do 2002. godine na temu religija i nacional-socijalizam. Dvije je decenije uređivao i filozofijsko-teološku reviju "Nova et vetera" (1973-1992). Fra Marko za sebe, inače, vrlo skromno kaže:"Ja sam samo obični bosanski franjevac.”

Prošlo je mnogo godina, ne viđamo se, na žalost, razmjenjujemo poruke preko zajedničkih  prijatelja. Jedan od njih mi je i donio Markovu knjižicu "Zlodusima nasuprot" i podnaslovom "Religija i nacionalsocijalizam", objavljenu uz finacijsku potporu ambasade Kraljevine Norveške u BiH. U predgovoru ove nevelike knjige fra Marko ustvrđuje, bez okolišanja: “Zastrašujuća je istina da na slavenskom jugu ni do 60. obljetnice pobjede nad fašizmom hijerarhijski predstavnici vjerskih zajednica nisu jasno osudili nacional-socijalizam kao tešku zabludu”.

U Markovoj knjižici je obrađena, bolje rečeno dotaknuta i čuvena “šutnja” pape Pia XII, kao i “prekretnica” u odnosu Vatikana prema zločinima u Drugom svjetskom ratu, vezana za Drugi vatikanski sabor. Pia XII nije bio nacista, ali je ćutao kako bi spasio crkve od razaranja, ocjenjuje fra Marko. “Procjena je bila dobra, ali računica slaba”, crkve će doživjeti sudbinu sinagoga, samo nešto poslije. Fra Marko zaključuje: “Moglo bi se reći da se kršćanska religija nakon šesdesetogodišnjeg truda otresla djelomičine krivnje i teške odgovornosti za propuste u borbi protivu nacional- socijalizma. Mjesnim ex-jugoslavenskim teolozima i crkvama, kao i vjerskim zajednicama, ostaje da ulože još mnogo mukotrpnog truda da iskreno i časno raskrinkaju sve sablasti prošlosti.” I sablasti sadašnjosti, fra Marko, i sadašnjosti.

Toliko ovaj put o knjigama iz susjedstva za knjigoljupce, pravdoljupce i istinoljupce, ma gdje bili.

Pisma iz Berlina, Peščanik.net, 04.05.08.

Mostar, 14. studeni 2010. godine

VEZANI TEKSTOVI:

Čudesna poetika Avde Sidrana i javni krik Marka Vešovića

Ožiljci iz opsjednutog grada