Drago Hedl

Dok Branimir Glavaš, osuđeni ratni zločinac, u pritvorskoj jedinici Suda BiH u Sarajevu čeka rješenje svoje žalbe nakon čega će biti upućen u jedan od bh. zatvora na izdržavanje kazne, hrvatski mediji javljaju kako u pritvoru piše knjigu o svom životu, čita Kuran i sprema se na hrvatske izbore 2015. Početkom novombra u Hrvatskoj je objavljena knjiga dugogodišnjeg novinara Feral Tribunea Drage Hedla 'Glavaš, Kronika jedne destrukcije', kruna višegodišnjeg istraživanja ratnih zločina koje su hrvatske snage počinile nad Srbima u Osijeku.

Priredio: Eldin Hadžović

Na službenoj web stranici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, 13. svibnja 2009. osvanula je tjeralica za bjeguncem Branimirom Glavašem (1956), zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Tjeralicu je izdao Županijski sud u Zagrebu koji ga je pet dana prije toga, 8. svibnja, osudio na 10 godina zatvora. Na fotografiji, objavljenoj uz tjeralicu, Glavaš je u tamnom odijelu i svijetloplavoj košulji. Pogled mu je prodoran, tanke usne prkosno stisnute. Istovremeno, na službenoj web stranici Hrvatskog sabora, među fotografijama ostalih zastupnika, nalazila se i Glavaševa. Izraz lica na njoj je miran, gotovo blag, s jedva primjetnim osmijehom. Također je u tamnom odijelu, ali je košulja siva.

Glavaš je 13. svibnja 2009, zahvaljujući hrvatskim zakonima, svoju priču doveo do potpunog apsurda. Istodobno, našao se u društvu najviših predstavnika zakonodavne vlasti – zastupnika u Hrvatskom saboru – i među tjeralicama Ministarstva unutarnjih poslova koje progone one u sukobu sa zakonom: ratne zločince, ubojice, silovatelje, razbojnike, pljačkaše banaka...

Tako je hrvatska država upala u potpuni paradoks, apsolutno neshvatljiv u normalnome svijetu: dok je njena policija tražila preko Interpola od drugih država da uhite Glavaša nađe li se na njihovom teritoriju, ta ista država istodobno je financirala njegov bijeg. Za njezin proračun bilo je potpuno nevažno što je Glavaš osuđen na deset godina zatvora zbog ratnog zločina i što mu je do pravomoćnosti presude određen pritvor. Nakon što mu je Županijski sud u Zagrebu 8. svibnja 2009. u ime Republike Hrvatske izrekao desetgodišnju zatvorsku kaznu, Glavaš je, zahvaljujući povlasticama koje mu daje dvostruko državljanstvo, uživao sve materijalne privilegije saborskog zastupnika. Iako je pred njezinim pravosudnim tijelima pobjegao u Bosnu i Hercegovinu, hrvatska država uredno mu je isplaćivala plaću člana parlamenta sve do 2. lipnja 2010. kada je presuda, smanjenjem na osam godina zatvora, postala pravomoćna. Država je tako s 26.000 kuna, ili oko 3.500 eura mjesečno, financirala njegov bijeg i lagodan život u egzilu. U Bosni i Hercegovini – ali i većini građana u Hrvatskoj – njegova mjesečna plaća predstavlja pravo malo bogatstvo.

ZLOČINAC S PODRŠKOM DRŽAVE

Tako je hrvatska država upala u potpuni paradoks, apsolutno neshvatljiv u normalnome svijetu: dok je njena policija tražila preko Interpola od drugih država da uhite Glavaša nađe li se na njihovom teritoriju, ta ista država istodobno je financirala njegov bijeg. Za njezin proračun bilo je potpuno nevažno što je Glavaš osuđen na deset godina zatvora zbog ratnog zločina i što mu je do pravomoćnosti presude određen pritvor. Nakon što mu je Županijski sud u Zagrebu 8. svibnja 2009. u ime Republike Hrvatske izrekao desetgodišnju zatvorsku kaznu, Glavaš je, zahvaljujući povlasticama koje mu daje dvostruko državljanstvo, uživao sve materijalne privilegije saborskog zastupnika. Iako je pred njezinim pravosudnim tijelima pobjegao u Bosnu i Hercegovinu, hrvatska država uredno mu je isplaćivala plaću člana parlamenta sve do 2. lipnja 2010. kada je presuda, smanjenjem na osam godina zatvora, postala pravomoćna. Država je tako s 26.000 kuna, ili oko 3.500 eura mjesečno, financirala njegov bijeg i lagodan život u egzilu

Od toga apsurda možda je bio veći samo onaj kada je Glavaš, nakon što mu je 11. siječnja 2008. omogućeno da se brani sa slobode, sa sjednica Hrvatskog sabora na Trgu svetog Marka, odlazio na suđenje za ratne zločine u zagrebački Županijski sud na Zrinjevcu. Za petnaestak minuta laganog hoda, koliko je potrebno da se prevali ta razdaljina, doživljavao je nevjerojatnu preobrazbu: uvaženi saborski zastupnik, predstavnik naroda koji donosi zakone, pretvarao bi se u okrivljenika za užasne ratne zločine u kojima su ljudi bili primorani piti sumpornu kiselinu ili su nakon mučenja, zavezani ambalažnom trakom, na obali Drave likvidirani metkom u potiljak. Na povratku sa Županijskog suda u Hrvatski sabor, ta se metamorfoza ponovno događala: ružna žaba krastača pretvarala se u političkog princa.

Bila je srijeda popodne, 13. srpnja 2005, točno tri godine i deset mjeseci prije nego li će njegova fotografija osvanuti među tjeralicama Ministarstva unutarnjih poslova, kada se u sabornici na Trgu svetog Marka u Zagrebu zastupnik Branimir Glavaš prilično dosađivao.

Rasprava u dvorani nije ga osobito zanimala, pa je više vremena provodio u saborskim hodnicima i bifeu u prizemlju, što je sve češće činio otkako je u travnju 2005. izbačen iz vladajućeg HDZ-a i naglo postao opozicija. No, vijest koju mu je nenadano donio kolega iz parlamenta, bivši osječki gradonačelnik Zlatko Kramarić, ispunila ga je adrenalinom.

Kramarić je znao da nitko ne voli donositelje loših vijesti, no zbog složene povijesti njihovih međusobnih odnosa, njegova zluradost nadjačala je gadljiv osjećaj poltronstva. Uživat će zbog onoga što će reći Glavašu, a istodobno, ovaj će misliti kako mu je dojavom važne informacije zapravo htio pomoći. Kramarić je volio takve situacije: život su mu činile uzbudljivijim.

Glavaš se brzo sabrao, razmijenio je s Kramarićem nekoliko rečenica, hitro spakirao stvari i žurno se uputio prema Osijeku. U dva i pol sata vožnje svojim BMW-om stići će u grad u kojem će brzo morati povući mnoge poteze. Vožnja polupraznom autocestom na koju se polako počeo spuštati sumrak omogućila mu je da koncentrirano razmišlja o onome što je, u novonastaloj situaciji, najbolje uraditi. Ono čega se dugo pribojavao, sada se dogodilo. Nešto ranije tog popodneva nazvao sam Zlatka Kramarića i zatekao ga u Saboru. Iako nismo bili u najboljim odnosima – neki moji tekstovi nisu se sviđali Kramariću – uvijek bi odgovarao na pozive. Rekao sam mu da završavam članak za koji sam siguran da će temeljito uzdrmati Hrvatsku. Zamolio sam ga da mi kaže zna li išta o civilima koji su krajem ljeta i početkom jeseni 1991. dovođeni u garaže zgrade Sekretarijata za narodnu obranu, ispod prozora Glavaševog ratnog ureda u dvorištu Županijske ulice, u samom središtu Osijeka. Kramarić je rekao da o tome ne zna ništa, a kad sam ga upitao je li mu poznato da su neki od tih ljudi, tokom ispitivanja, bili prisiljavani piti sumpornu kiselinu iz akumulatora ostavljenih u garažama, bio je posve zatečen. Bila je to jedna od onih situacija kada ne vidite sugovornika, ali vam se savršeno ocrtava izraz njegova lica. Imao sam osjećaj da Kramarić odlično zna o čemu govorim, premda je nakon nekoliko sekundi odgovorio da o tome pojma nema. Ipak – priznao mi je to puno kasnije, kad smo razmijenili neka iskustva – čim smo one srijede završili razgovor, potražio je Glavaša u sabornici. Ispričao mu je naš razgovor. „Bio je šokiran”, rekao mi je Kramarić. „Pitao me znam li koga u redakciji Feral Tribunea i može li se što učiniti da tekst ne izađe, ili mogu li bar saznati što sve u njemu piše. Odgovorio sam da s Feralom nisam u najboljim odnosima i da sam nedavno imao neugodan susret s glavnom urednicom Heni Erceg, novinarom Viktorom Ivančićem i mojim stranačkim kolegom Ivom Bancem u zagrebačkom restoranu 'Baltazar'”, prisjećao se Kramarić razgovora s Glavašem u saborskom hodniku, te srijede, 13. srpnja.

SVJEDOK ZLOČINA

„Sada znam da sam bio još dijete, ali se tada nisam tako osjećao. Bio sam ponosni pripadnik BOB-a, Branimirove osječke bojne, jedince u koju me doveo moj otac Josip. One večeri kad je ubijen čovjek koga su prozvali atentatorom na Glavaša, osiguravao sam zgradu Sekretarijata za narodnu obranu. Nije to bio nikakav terorist, nikakav atentator. Bio je civil koga su, zajedno s još jednim, tog popodneva doveli, zatvorili u jednu od garaža i mučili. Tukli su ih palicama i šakama i na kraju natjerali piti sumpornu kiselinu iz akumulatora odloženih u garaži. Sve sam to vidio jer sam na tom mjestu čuvao stražu. Onda je iznenada jedan od dvojice civila, u samrtnom hropcu, izletio iz garaže i ja sam zapucao, jer sam imao naređenje otvoriti vatru ako netko pokuša bježati. Pogodio sam ga, zateturao je i pao. Nastala je poprilična panika; iz ureda Sekretarijata istrčali su vojnici, a onda sam vidio i Glavaša. Izbezumljeno me upitao: 'Gdje je onaj drugi?' Odgovorio sam da je ostao u garaži, a on je odrješito zapovjedio: 'Odmah ga likvidirajte.' Tada su ga vojnici utrpali u vozilo i više ga nisam vidio”

Nije to, međutim, bio jedini pokušaj da se toga dana zaustavi moj tekst. Rano popodne, želeći biti potpuno siguran da ono što će u petak izjutra osvanuti na naslovnoj stranici Ferala zna i glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, nazvao sam njegov ured. U Gajevoj 30a u Zagrebu, u službi za odnose s javnošću, vladao je uobičajeni zazor prema novinarima, tako svojstven svim državnim institucijama. Tajnica me, naravno, opet nije mogla spojiti s državnim odvjetnikom. Glasnogovornica Martina Mihordin nije ni poslušala što sam je htio zamoliti, već je glasom automatske sekretarice kazala da sve što imam reći napišem i pošaljem faksom. A moje pitanje bilo je posve jednostavno i nije zahtijevalo napora da se dobije odgovor: je li prošloga tjedna glavnom državnom odvjetniku jedan mladi Osječanin, bivši branitelj, potanko ispričao što se početkom rata događalo u garažama osječkog Sekretarijata za narodnu obranu, nadomak ureda Branimira Glavaša? Je li mu rekao da su onamo bili privođeni civili koji su ispitivani i mučeni, a neki od njih i prisiljavani piti sumpornu kiselinu iz automobilskog akumulatora? Ali, Martina Mihordin nije me željela saslušati, pa sam pitanje napisao i poslao ga faksom. Za nekoliko trenutaka, na broj telefona koji sam zabilježio na kraju fax-poruke, nazvao me osobno Mladen Bajić. Pristojnim me glasom upitao: „Gospodine Hedl, možete li za dan-dva odgoditi objavljivanje teksta? Ne smijemo u pitanje dovesti sigurnost tog mladog čovjeka. Moramo ga staviti pod zaštitu. Radimo na tome i treba nam vremena.”

Iznenađen Bajićevim pozivom, rekao sam da u tekstu ne otkrivam ime osobe koja mi je ispričala jezivu priču iz garaža. Uputio sam ga kako sam u dogovoru s tom osobom izostavio detalje koji bi joj mogli otkriti identitet i da će iz samoga teksta biti teško razabrati tko je bio moj sugovornik. No, Bajić je svejedno opetovao molbu. „Ne smijemo dovesti u pitanje sigurnost svjedoka”, rekao je.

„Tekst sam završio i za koji ću ga trenutak poslati u redakciju”, odgovorio sam. „Ja o tekstu više ne odlučujem; morat ćete razgovarati s mojom urednicom. Ali ne vidim u čemu je problem: imate sve mehanizme da zaštitite svjedoka. Znate gdje živi i gdje ga možete naći. Imate više od 24 sata da se za njega pobrinete.”

Ponovno sam zaronio u vlastiti članak, pažljivo čitajući da mi ne promakne neki neželjeni detalj. Izostavio sam oznaku stražarskog mjesta koju je spominjao moj sugovornik, vrstu oružja iz kojeg je pucano, neka imena što ih je u priči spominjao. Bio sam svjestan šoka koji će tekst izazvati u javnosti, no i posve siguran da ga treba objaviti. Dok sam na kompjutoru u mojoj radnoj sobi toga sparnog popodneva otvarao Outlook Express i spremao se poslati tekst u redakciju Ferala, javila se glavna urednica Heni Erceg. „Zvao me Bajić i molio da ne objavimo tekst”, kazala je. „Ali, rekla sam: 'Tekst ide.'”

Heni Erceg i Mladen Bajić znali su se iz Splita. Poznanstvo, možda čak i prijateljstvo, nije ju spriječilo da ne zaustavi tekst. Lagano sam kliknuo mišem na ikonicu Send i gledao kako članak koji sam pisao dva dana u djeliću sekunde optičkim kablom putuje u Split. Osjetio sam olakšanje, svjestan da ono neće dugo trajati.

Bilo bi zanimljivo znati koga je sve, vraćajući se neplanirano u Osijek u srijedu, 13. srpnja, putem nazivao Branimir Glavaš. Ispis telefonskih brojeva njegovih sugovornika zacijelo bi bio važan putokaz istrazi koja će ubrzo uslijediti. No, možda je, oprezan i paranoičan kakav je bio, već mislio kako ga prisluškuju, pa nije htio ostavljati tragove. Možda se šutke vozio autocestom kroz uspavljujuću slavonsku ravnicu, gledajući polja s kojih su kombajni netom požnjeli žito. Tisuće misli vrzmalo mu se glavom. Stotinama puta vozio se tom cestom, no tih 280 kilometara od Zagreba do Osijeka vjerojatno mu se nikada nije činilo duljim.

U Tiskari Zagreb, kasno navečer 14. srpnja 2005 – igrom slučaja baš na godišnjicu pada Bastilje – štampao se novi broj Feral Tribunea. Tek otisnuta boja mirisala je s naslovnice s velikim Glavaševim portretom, nadnaslovom „Svjedočanstvo pripadnika Branimirove bojne” i krupnim crvenim naslovom „Ubijali smo po Glavaševu naređenju”.

Svjedok Krunoslav Fehir

Šokantno svjedočenje nekadašnjeg Glavaševog vojnika, Krunoslava Fehira, čije ime još nije bilo objavljeno, a čija će ispovijest sutradan osvanuti na novinskim kioscima, promijenit će mnoge živote, ponajprije Glavašev i Fehirov. Ono što je na Feralovim stranicama ispričao
Fehir sutradan je poput zemljotresa prodrmalo Hrvatsku.

Mjesec dana prije toga, 16. lipnja, dok sam trpao stvari u kofere radujući se dugo planiranom putu u Peru, zazvonio je telefon, a ono što sam čuo sličilo je na scenu kakve se gledaju u akcijskim filmovima. „Imam priču koja bi vas mogla zanimati”, rekao je glas s druge strane žice. „Sjećate li se onog teksta iz Slobodnog tjednika o atentatu na Glavaša. Bio sam tamo kad se to dogodilo. Znam detalje, znam cijelu priču.” Iako sam bio usred priprema za daleki put i za nekoliko sati trebao krenuti na zagrebački aerodrom, pa zatim u Frankfurt, Sao Paolo i Limu, rekao sam sugovorniku da se odmah možemo naći i kratko popričati. Za desetak minuta na terasi kafića „Aroma”, tik uz tramvajsku prugu bučne Ulice Josipa Jurja Strossmayera i nadomak zgrade u kojoj stanujem, razgovarao sam s mladićem kojega nikada prije nisam vidio. Ne bih mu dao više od dvadeset i pet. Kratko ošišan i preplanuo, djelovao je nekako zbunjen, gotovo uplašen. Iz plastične vrećice počeo je vaditi ratne fotografije. „Ovo sam ja”, rekao je, gurajući mi pod nos sliku golobradog mladića u crnoj uniformi i s beretkom na kojoj je stršalo slovo U. Lijeva ruka bila mu je ispružena i u njoj je držao bedž HOS-a. U pozadini vidio se snajper i na zidu slika ustaškog poglavnika Ante Pavelića.

„I ovo sam ja”, rekao je vadeći iz vrećice još jednu sliku. Na njoj je bio pred osječkom Katedralom, u maskirnoj uniformi, s onim istim snajperom, ali sada je desna ruka bila uzdignuta u nacistički pozdrav. U njoj je držao metalno slovo U koje se caklilo na suncu.

Imao sam dojam da mi slike ne pokazuje zbog toga da bi me impresionirao, već da bih vjerovao u ono što će mi ispričati. „Na slikama koje sam vam pokazao imao sam šesnaest i pol godina”, nastavio je Fehir. „Sada znam da sam bio još dijete, ali se tada nisam tako osjećao. Bio sam ponosni pripadnik BOB-a, Branimirove osječke bojne, jedince u koju me doveo moj otac Josip. One večeri kad je ubijen čovjek koga su prozvali atentatorom na Glavaša, osiguravao sam zgradu Sekretarijata za narodnu obranu. Nije to bio nikakav terorist, nikakav atentator. Bio je civil koga su, zajedno s još jednim, tog popodneva doveli, zatvorili u jednu od garaža i mučili. Tukli su ih palicama i šakama i na kraju natjerali piti sumpornu kiselinu iz akumulatora odloženih u garaži. Sve sam to vidio jer sam na tom mjestu čuvao stražu. Onda je iznenada jedan od dvojice civila, u samrtnom hropcu, izletio iz garaže i ja sam zapucao, jer sam imao naređenje otvoriti vatru ako netko pokuša bježati. Pogodio sam ga, zateturao je i pao. Nastala je poprilična panika; iz ureda Sekretarijata istrčali su vojnici, a onda sam vidio i Glavaša. Izbezumljeno me upitao: 'Gdje je onaj drugi?' Odgovorio sam da je ostao u garaži, a on je odrješito zapovjedio: 'Odmah ga likvidirajte.' Tada su ga vojnici utrpali u vozilo i više ga nisam vidio”, izgovorio je Fehir u jednom dahu. „Htio sam vam sve to ispričati jer ste pisali o tome i jer sam vidio da vam manjkaju ključne informacije što se toga dana stvarno događalo u dvorištu i garažama Sekretarijata za narodnu obranu u kojem je bio Glavašev ured”, rekao mi je, pomalo zbunjeno, mladić kojega sam toga dana prvi put sreo.

Da je postojao ijedan način da odgodim dugo planirani put u Peru, učinio bih to bez krzmanja i razmišljanja. Jeziva Fehirova priča uklapala se u dijelove mozaika koji sam mukotrpno skupljao i sklapao, no oni ključni kamenčići, nužni za potpunu sliku, nisu mi bili poznati.

Sada ih je Fehir, u samo nekoliko minuta, poslagao u jasnu, jezivu cjelinu. „Nažalost, nemam više vremena”, rekao sam. „Ako možeš, pričekaj dva tjedna i kad se vratim, sve ćeš mi potanko ispričati. A do tada, molim te, nikome ništa ne govori.”

(Nastaviće se)