Sead Joldo, po zanimanju profesor njemačkog jezika, trenutno radi za „Mercedes BiH“ na Odjelu za prodaju teretnog programa. Automobili i rad na njima oduvijek su okupirali njegovu pažnju, a prije šest godina pružila mu se prilika koju je dugo priželjkivao. Naime, kupio je jedan od najtraženijih klasičnih modela „Mercedesa“ s planom da ga brzo i uz relativno malo ulaganja restaurira.

Ovo se, međutim, ispostavilo nimalo jednostavnim. Tek nakon šest godina Sead je gotov „proizvod“ imao pred sobom, a o procesu restauracije i svim pratećim izazovima, kao i satisfakciji nakon uspješno odrađenog posla, govorio je za Azru.

– Riječ je o dvosjedu kabrioletu, tip W113, model 230SL tzv. pagoda iz 1964. godine. Bio je direktni nasljednik modela 190SL i 300SL. Proizvodnja ovog modela je počela 1963. godine i trajala do 1971. Sa svojim rednim šestocilindričnim motorom s direktnim ubrizgavanjem i snagom od oko 150KS, karoserijskim dijelovima izrađenih od aluminija (vrata, poklopci motora i prtljažnika) ovaj model je u svoje vrijeme bio tehnički gledano jako napredno vozilo s odličnim upravljačkim svojstvima i komforom. Od ukupno 50-ak hiljada proizvedenih automobila više od 1/3 je izvezeno na američko tržište.

Kako izgleda proces restauracije automobila od prve do posljednje faze? Kako dolazite do dijelova?

– Perfektna restauracija podrazumijeva rastavljanje praktično svakog pojedinog dijela vozila, doslovno do zadnjeg šarafa i vraćanje vozila u fabričko stanje, bilo zamjenom za novi ili preradom starog dijela. Niti jedan dio ne smije ostati netaknut. Proces kromiranja. odnosno rekromiranja je jako mukotrpan i zahtijeva mnogo vremena, a ide se redoslijedom: hemijsko (ili fizičko) dekromiranje, prilagođavanje karoseriji, poliranje i potom ponovno hemijsko kromiranje. Ostale komponente vozila, prednji i zadnji trap, kočnice, mjenjač i u konačnici sam motor nisu ništa manje zahtjevni i iziskuju, prije svega, detaljno poznavanje materije, kako bi se doveli u fabričko stanje. Praktično više od 90% dijelova potrebnih za restauraciju je dostupno za kupiti s tim da su cijene višestruko skuplje nego za jedan „običan“ automobil, naprimjer, cijena štop svjetala je iznad 1.000 eura! Dijelove nabavljam isključivo iz Njemačke i jednim dijelom iz Amerike.

Taj automobil je sada jedini u BiH i jedini u praktično novom stanju u našoj regiji. Kolika je njegova trenutna vrijednost?

– Da, moj 230SL je jedini u ovom stanju i jedini i prvi registrovani W113 230SL u BiH. Prilikom registracije je čak nadležno ministarstvo moralo posebno dodati ovaj tip i model u sistem. Ovako opsežno i detaljno urađeni uzorci dosežu vrijednost višu od 300.000 eura s tim da je vrijednost samo u ovih šest godina porasla za više od 25%.

Šta je prvi korak nakon što dobijete finalni rezultat?

– Kada auto nakon ovoliko detaljne restauracije izvezete iz garaže, osjećaj je nevjerovatan. To je nešto što ste sami stvorili svojim rukama. Nije nimalo jednostavno zamisliti da se brzo rastanete od svog ljubimca. Prvi korak su svakako teste vožnje i detaljna uštimavanja, ali to su ujedno i momenti u kojima najviše uživate. Planiram određeno vrijeme iskusiti sve čari ovog kabrioleta i svoje kćerke naredne godine odvesti na matursko veče. Jedna završava osnovnu, a druga srednju školu.

Vjerujem da je ljubav prema automobilima prisutna odavno. Međutim, restauracija i automobili, kako ste se našli u ovoj priči?

– Oduvijek su me automobili interesovali, a ovaj model, koji je bio kao neka investicija za budućnost, tokom ovih šest godina prerastao je u neki vid strasti i uz koji sam bio prinuđen steći ogromno poznavanje tipa W113. Razmjenom informacija, kupovinom i prodajom dijelova stekao sam veliki broj poznanstava i prijatelja širom svijeta – Njemačke, Amerike, Holandije, Švedske, Poljske pa čak i Indije. Nekolicina poznatih njemačkih autokuća koje se bave restauracijama me čak zovu da potpomognem ili vodim njihove radove, no otom potom. Moj auto sam nakon duge potrage i uz mnogo sreće našao u Njemačkoj. Bio je kompletan, što je najbitnije, no, s obzirom da je bio odjavljen ranih 90-ih i od tada nekorišten, nije bio u voznom stanju. Uvoz u BiH nije bio problematičan i tako je priča krenula svojim tokom.

 Kako obično dolazite do starih automobila?

– Kako godine odmiču, cjenovno povoljnih uzoraka je sve manje. Ponuda je sve manja, a cijene sve veće. Mnoga auta su oglašena na poznatim internet stranicama i tu su cijene vrlo visoke. Informacije od poznanika koji tu i tamo znaju nekoga ko prodaje su obično najvrjednije.

Jeste li imali prilike posjetiti neke izložbe „limenih ljubimaca“?

– Njemačka je vodeća zemlja kada govorimo o sajmovima oldtimera. Nekoliko velikih sajmova se održava tokom godine. Jedan od njih je npr. Retro Classics u Stuttgartu na kojem sam bio u aprilu ove godine. Takve prilike obično iskoristim da se lično nađem s prijateljima s kojima sam inače redovno „online“ u kontaktu tokom godine.

U čemu biste se još voljeli okušati?

– Već sam u planu da nabavim slijedeći „projekt“. Kažu da je čovjek najsretniji kada svoj hobi pretvori u posao od kojeg živi. U tom pravcu izgleda ide i ova priča.

Više fotografija pogledajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)