Izvor: Tačno.net
Piše: Tomislav Jakić

S puno osnovane zebnje mora se postaviti pitanje: quo vadis (kamo ideš) Njemačka, quo vadis, Evropa? Kviz pitanje za milijun dolara? Ne, to je pitanje o našoj budućnosti. I o tome jesmo li je već nepovratno proigrali.

O predsjedničkim izborima u Brazilu, o upravo završenim parlamentarnim izborima u Izraelu, o skorim izborima za dio američkog Kongresa, o ratu u Ukrajini? O čemu? Ni o čemu od navedenoga.

Zašto govoriti o rezultatu predsjedničkih izbora u Brazilu, kada je i površnom promatraču jasno što se dogodilo i što će se dogoditi. Tijesna pobjeda ljevičarskog kandidata potvrdila je duboku podijeljenost u toj najvećoj zemlji Latinske Amerike, ali i ne samo potencijalnu prijetnju unutarnjim nemira koji bi bili potpomognuti i izvana. Poznati scenarij, viđen ne jednom.

Čemu trošiti riječi na vrlo izgledni povratak notornog Netanyahua na položaj izraelskog premijera? Odustajanje od koncepta dviju država (što je jedini realni model rješavanja palestinskog pitanja), a što je zastupao dosadašnji premijer Lapid, samo nas vraća u Netanyhuove godine formiranja ‘jednog, velikog Izraela’. Već viđeno, poznato. A o konzekvencama potvrđene sve oštrije podjele unutar izraelskog biračkog tijela, nepotrebno je i nagađati. Mada svojedobno ubojstvo premijera Rabina jasno ukazuje na to, kako stvari stoje.

A očito je i to da Amerika jest i ostaje duboko i opasno podijeljena, čime se pretvara u prijetnju ne samo za sebe i svoju opstojnost, nego i za mir i stabilnost u svijetu

Zbog čega se baviti predviđanjima rezultata skorih izbora za dio američkog Kongresa? I više je nego jasno da bi očekivana pobjeda Republikanaca u Predstavničkom domu, čak i bez vjerojatne pobjeda u Senatu rezultirala situacijom u kojoj bi ‘poglavica’ u Bijeloj kući postao – i u političkom smislu – nemoćni starac. Što bi – ozbiljnije nego ikada – dovelo u pitanje ulogu Sjedinjenih Država kao vodeće sile Zapada. A očito je i to da Amerika jest i ostaje duboko i opasno podijeljena, čime se pretvara u prijetnju ne samo za sebe i svoju opstojnost, nego i za mir i stabilnost u svijetu. I tu je sve jasno, barem onima koji su sačuvali sposobnost realnog sagledavanja stvari.

Najmanje ima smisla bilo što reći o ratu u Ukrajini. Tzv. demokratski svijet do te je mjere sapet u nepopustljivi zagrljaj ratne propagande što je ne samo zamijenila, nego i trajno potisnula objektivno informiranje, da poznaje i želi znati samo jednu istinu, onu svoju (koliko god da to nije istina, nego laž). Ponavljanje argumenata i upozoravanje na činjenice što ih nitko ne može opovrgnuti, ali kojih se nitko ne želi (ne smije!) ni sjetiti, bilo bi jednako onom poslovičnom ‘bacanju bisera pred svinje’.

Pa o čemu onda, dakle?

O nečemu što je prošlo – da upotrijebimo danas omiljenu frazu – ispod radara. Riječ je o Njemačkoj, mada je problem daleko širi, ima li se u vidu utjecaj Njemačke na evropsku, ali i svjetsku scenu. O tome vrijedi prozboriti, pa i staviti stvari u širi i vremenski i povijesni kontekst. Teško je povjerovati, ali istina je. I treba znati.

Kada je riječ o borbi protiv oživljavanja naci-fašizma (a to postaje svjetski fenomen!) mnogi se analitičari, uključujući i ovoga autora, rado pozivaju – u pozitivnom smislu, naravno – upravo na današnju Njemačku, na njezinu i praksu i politiku.

No, dokumenti što su ih ovih dana objavili portal ‘FragDenStaat’ i satirički (!) magazin drugog programa javne televizije ZDF ‘Magazin Royale’ dovode takvu ocjenu suvremene Njemačke ozbiljno u pitanje. Pri čemu je nezaobilazno konstatirati da te hvalevrijedne njemačke politike, ali ni mainstream medija (u tzv. Zapadnoj Njemačkoj, a potom u ujedinjenoj Njemačkoj) ne bi bilo bez najprije prisile okupacionih Savezničkih sila, a potom bez ključnog utjecaja partnera s onu stranu Atlantika.

Kada je riječ o borbi protiv oživljavanja naci-fašizma (a to postaje svjetski fenomen!) mnogi se analitičari, uključujući i ovoga autora, rado pozivaju – u pozitivnom smislu, naravno – upravo na današnju Njemačku, na njezinu i praksu i politiku

Poražena Njemačka bila je, naime, nakon 1945. sklona tome da ‘zaboravi’. Nitko nije ‘znao’ za nacističke zločine, nitko nije u njima sudjelovao, svi su samo ‘obavljali svoju dužnost’. Proces nacističkoj političkoj i vojnoj vrhušci u Nuernbergu prisilio je Nijemce da se suoče s istinom o prošlosti i istinom o sebi u toj prošlosti, mada je istodobno ‘dalo krila’ tezi kako pobjednici sude poraženima samo zato što su oni pobijedili. Bilo kako bilo, početak Hladnoga rata prekinuo je to njemačko suočavanje s prošlošću, jer je Zapad (SAD u prvome redu) u dojučerašnjim nacistima (ponekada čak i u onima koji su izravno sudjelovali u masovnim zločinima) vidio korisne saveznike u sučeljavanju sa Staljinovim Sovjetskim Savezom.

Trebala je stasati jedna posve nova generacija Nijemaca koji nisu prihvaćali ni tezu kako je suđenjem u Nernbergu sve riješeno, ali ni šutnju o prošlosti svojih roditelja i djedova i baka, generacija koja je počela postavljati ono danas već legendarno pitanje: ‘Što si radio u ratu, tata?’ I tražiti odgovor na to pitanje, razgovarajući, istražujući, prekopavajući arhive, ali i podrume i tavane s obiteljskim dokumentima i fotografijama. Sve to vrijeme, međutim, kao ‘zadana veličina’ kroz javni se izričaj u Njemačkoj (i na političkoj, i na medijskoj sceni) provlačila formula kako je najveća opasnost za demokraciju lijevi ekstremizam, da bi se tek uz njega (i nakon njega) naveo i onaj desni, mada on nikada nije sišao sa scene (i ne samo s njenih margina).

Ta formula o jednakoj opasnosti dvaju ekstremizama, pri čemu je onaj lijevi uvijek, ali baš uvijek bio na prvome mjestu, počela se mijenjati tek početkom ovog stoljeća, kada se više nije moglo zatvarati oči pred rastućim rasizmom (odnos prema izbjeglicama s drugih kontinenata), ali i antisemitizmom. To je pak neodoljivo podsjećalo na ‘zlatno doba’ nacizma i tisućugodišnjeg Reicha koji je potrajao tek dvanaest (!) godina, ali je uspio isprovocirati Drugi svjetski rat i sučeliti čovječanstvo s Holokaustom – do tada nezapamćenim zločinom planskog uništavanja cijeloga jednog naroda.

Pa je tek početkom 21. stoljeća njemačka politika napokon prihvatila (i od tada je dosljedno ponavlja) tezu kako je desni ekstremizam glavna opasnost za demokraciju i slobodu. I logično bi bilo pretpostaviti da je podloga takvoj ocjeni bila aktivnost institucija zaduženih da vode brigu o unutarnjoj stabilnosti, o miru i sigurnosti, dakle – kolokvijalno govoreći – policije, tajne policije, obavještajne službe, pravosuđa. U slučaju Njemačke – u prvome redu Službe za zaštitu ustavnog poretka, što postoji na saveznoj razini, ali i na razini pojedinih pokrajina. I tu počinje skandal. Ne samo da Služba za zaštitu ustavnog poretka nije izvršnu vlast upozorila na rastući desni ekstremizam, ne samo da je propustila istražiti desno-ekstremističku scenu, nego nije postupala ni na osnovi informacija što ih je o toj sceni imala.

Sada dolazi ono što je, s obzirom na dugogodišnje jasno antifašističko držanje relevantnih njemačkih i stranaka i pojedinaca na javnoj sceni (koje je, valja naglasiti, nastavljeno i nakon toga), ne samo nevjerojatno, već i – doslovno – zvono za uzbunu

Prije punih deset godina ministru unutarnjih poslova pokrajine Hessen, Borisu Rheinu, dozlogrdilo je i zatražio je izvještaj o tome kako se Služba za zaštitu ustavnog poretka nosi s desnim ekstremizmom, što je znala, što je poduzimala. Imao je dobar razlog da to učini. Do tada su naime, akti nasilja, pa i ubojstva mahom imigranata pripisivani obračunima unutar imigrantskih skupina. No, godine 2011. dvije su pripadnice nacističkog podzemlja u svojem skrovištu počinile samoubojstvo, ali su ostavile i oproštajno pismo – priznanje iz kojega je posve jasno proizlazilo da na ulicama njemačkih gradova strance, ‘obojene’, napadaju i ubijaju Nijemci, zadojeni idejama nacizma.

I sada dolazi ono što je, s obzirom na dugogodišnje jasno antifašističko držanje relevantnih njemačkih i stranaka i pojedinaca na javnoj sceni (koje je, valja naglasiti, nastavljeno i nakon toga), ne samo nevjerojatno, već i – doslovno – zvono za uzbunu.

Nastavak komentara čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)