Uvečer se pod hitno isključujem sa Facebooka. Pokušavam izbjeći udare na moj tanani dijetalni karakter. Valja skinuti koju kilicu poslije Sarajeva i Jadrana, a kako kada te muče, izazivaju vikend kulinarskom revijom?! Prorade sve žlijezde, zaboli želudac, osuše usta, hvata vrtoglavica od pogleda na akšamska brda kušnje i poguzluka.

Uh, valja stati sa nabrajanjem zbog nadolazećeg napada gladi i straha da ću posegnuti za vratima hladnjaka nakon pet, šest dana postne patnje. U novom trendu gurmanskog virtualnog paradiranja, rastućeg kićerajskog nadmetanja, uzavrele dijetalne muke, ipak, smiruje saznanje da nije sve tako tamno kako pričaju. Jer, ako je suditi po ovalima, hastalima, prepunim tanjurima, Bosna i Hercegovina je po kvaliteti života daleko ispred najjačih zemalja Europske unije, a kamoli tek komšija u regionu.

Nema Nijemac, Holandez ili Francuz što Bošnjak na Facebook trpezi mezi i ćeifi. Nedao Bog, Allah, da oni iz Međunarodnog monetarnog fonda i raznih drugih internacionalnih banaka, kojima kukamo za pomoć, skuže naše kalorične bahanalije. Stopirali bi razne tranše, posebno još kada bi dobijali fotke kojima me jarani polagano, ali sigurno ubijaju. Ne čekaju više svjetla povečerja, akšama, nego u cik zore šalju nabubrele baklave, napunjene gustim tiritom i orasima. Nakon svake takve slike, fali mi milimetar da puknem i sve gurue dijeta pošaljem u neku stvar.

Ako je suditi po ovalima, hastalima, prepunim tanjurima, Bosna i Hercegovina je po kvaliteti života daleko ispred najjačih zemalja Europske unije, a kamoli tek komšija u regionu

Jer, znam da je svaki hrskavi ugriz u taranu rumenih baklavica kao povratak u djetinjstvo kada si jedva čekao da komšinica Sedika počne slaviti Bajram i da te daruje dženetskim kolačima. Sjećam se kako sam sebe uvijek mučio onim - još ovaj komadić i neću više. Ali, kako stati kada su te šećerli majstorice začarale za cijeli život.

Srećom, ima i onih koji poznaju patnje kroz koje prolazim nakon višemjesečnog boravka na prostorima gdje priznaju samo muškarce sa velikim trbusima. Ovdje na hladnom Zapadu Evrope, gdje više drže do linije nego do obraza, sada mi se valja ponovo vratiti u farmerke koje sam ostavio pred balkansku odiseju. Zato mi pravi frendovi ne šalju više mailove sa klopom, baklavama, ružicama, hurmašicama. Uvijek je tu nešto neutralno, slikice koje su tematski daleko od uslovljenog Pavlovljevog refleksa.

Ipak, u trenucima slabosti, koje ne bi smjele biti svojstvene bivšem Titovom gardisti iz vremena mraka i tiranije, posežem za gotovo punom tepsijom reš pečene baklave. Gledam rumene korice tanane, rukom razvučene, jufke. Čini mi se da će me miris oraha uznijeti do vrhova Baščaršije. Ponosan do neba što sam ispunio najveći dječiji san. Da zavladam tajnama Carigrada i svim njegovim rernama u kojima crvće uzavrele agde.

Nijednom na tom Bosforu nogom nisam kročio u tamošnje granape baklava. Plašio sam se da neće biti tako slatke kao iz našeg sarajevskog Carigrada

...Poslije nekoliko minuta gasim laptop, nestaje magija, nestaje iluzija koja mi je mogla pokvariti krvavu borbu pokušaja da se dekagrami oko stomaka počnu topiti.

Sutra ću možda ponovo posegnuti za digitalnim izazovom. Držaću, baš kao i na slici, tu tepsiju sjećanja iz baščaršijske slastičarne djetinjstva zvučnog imena - Carigrad. U vakat mojih kratkih hlača baklava je tu vrijedila dva dinara. I kazivali su nam da su prave carigradske.

Godine koje su slijedile pet puta su me odnijele u Carigrad Stambola. Nijednom na tom Bosforu nogom nisam kročio u tamošnje granape baklava. Plašio sam se da neće biti tako slatke kao iz našeg sarajevskog Carigrada.

Baš kao što se sada plašim da ću posegnuti za vratima frižidera. Vakat je da se ćalabrcne.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook