Piše: Slavo KUKIĆ

Ovih dana me ponovo – to je, ako se dobro sjećam, već drugi ili treći put u posljednjih mjesec ili dva – tretiraše sarajevska nacionalnarikača tiskovine koja skoro dva desetljeća slijedi političku filozofiju Radovana Karadžića. Problem joj je, izgleda, što – i to ne samo ja nego i svi drugi koji razmišljaju na sličan način – u javnosti nastupam kao osoba koja zagovara filozofiju političkog društva, a ne kao pripadnik jednog od triju bh. plemena. Nije, istina, ona i jedina koja je u ovom medijskom pamfletu zadužena za mene. Prethodnih pola godine to je, pod maskom tobožnjega novinara, redovito činio i bivši Karadžićev bezbjednjak naprežući se iz petnih žila pronaći argumente koji bi me svrstali u društvo onih od kojih je zadatak i dobio. A dobio ga je, da ne bude zabune, od kriminalaca koji se sakrivaju iza nacionalnih interesa kao paravana koji onemogućuje prepoznavanje činjenice da su kriminalci i ništa više. Od onih koje sam, sve prethodne godine, osobno demistificirao pred bh. javnošću. A vrli bezbjednjak, opet, od tih istih kriminalaca dobi nalog da seciranjem moga lika i djela pokaže kako između njih i mene, zapravo, i nema nekih razlika.

Kako su nam, hoću reći, kriminalne sklonosti zajednička karakterna crta. Karadžićevu bezbjednjaku, pak, nikada potrebnim nisam smatrao odgovarati. Zašto, uostalom, ljudskoj fukari pridavati značenje koje ne zaslužuje. Potrebnim, dakako, odgovarati ne smatram ni dobro plaćenoj sarajevskoj nacionalnarikači. Pitate se, pretpostavljam, zašto? Zato jer moga poštovanja vrijedne ne mogu biti osobe koje, ako je sarajevskoj čaršiji vjerovati, ne prežu ni od toga da vlastitom mužu, i to ne jednom, promijene identitet. A, o sklonosti plaćenom sluganstvu da i ne zborim.

Neka, prema tome, nacionalnarikača i dalje riga otrov za sitnu lovu. I neka se guši u vlastitom čemeru. Što se, pak, mene tiče, umjesto da se iscrpljujem s ljudskim škartom, svoju energiju i vrijeme radije ću usmjeriti na analizu društvene zbilje. A ona je, što jes'-jes', krajnje upozoravajuća. I sve ozbiljnije asocira na onu s početka devedesetih. U prilog tome, uostalom, svjedoči masa detalja. Predizbornu retoriku je, primjerice, ponovo obilježilo udaranje u nacionalne tambure. Što, istini za volju, i nije neka novina. Guslanje o ugroženosti Hrvata, Srba i Bošnjaka odavno je neizostavni dio repertoara nacionalnih usrećitelja.

Posljednji izbori, međutim, napravili su i dodatni korak prema političkoj radikalizaciji s etničkim predznakom. Prisjetimo se, naime, trijumfalizma tijekom izborne noći – u ambijentu uvjerenja nacionalnih lidera kako su nezaobilazan dio vladajuće političke nomenklature i u slijedeće četiri godine. Pljuštale su poruke koje neodoljivo asociraju na one s početka devedesetih. Pozdravljalo se iz stolnog grada buduće hrvatske federalne jedinice, o institucijama vlasti na razini države govorilo s podsmijehom, prijetilo novim referendumima i mirnim razlazom kao jedinim logičnim rješenjem.
Podsjetimo se, potom, onog što je uslijedilo nakon poslijeizbornog pijanstva i svijesti kako kombinacije za slijedeće četiri godine postoje i bez njih. Koliko preko noći nevažni  postaju postotci glasova koji su u vlastitim etnikumima osvojeni. U prvi plan izbijaju pozivi na zbijanje nacionalnih redova. Pri tome, istina, važni nisu svi koji u ime etnikuma nastupaju nego samo neki – oni s kojima se isključuje mogućnost drugih kombinacija, onih zbog kojih bi se moglo ostati i izvan planiranih državnih političkih jasala.

Jada se prvi dosjetio lider SNSD-a, političar koji se godinama poziva na ideje socijalne demokracije. Razgovori SDS-a s drugima ga prizemljuju i tjeraju na ideološki zaokret. Koliko preko noći svjetionik mu, umjesto čovjeka, ljudskog bića, postaje interes srpstva. I Republike Srpske kao, tobože, neprolazne vrijednosti. Ni trepnuo, pri tome, nije na činjenicu da istoj partiji kao on pripadaju i neki ne-Srbi – Tešanović, Radojičić, Kasipović, mnogi drugi. Istina, ni oni se ne pretrgoše u pokušajima da ga na to podsjete.

I stoga, zbog straha za vlastitu poziciju, vožd svu svoju energiju usmjeri prema partiji s kojom, koliko jučer, ni u ludilu ne bi pravio kombinacije. U tome, i to na način koji graniči s nevjerovatnim, i uspijeva. Na razini BiH se, saznasmo, kako bi se zaštitio interes Republike Srpske i Srba, formira srpski nacionalni blok. A istog, sada je već izvjesno, nema i u RS-u. SDS je, dakle, „popušio“ Dodikovu priču. I postao najobičnija krpetina u njegovim rukama.
Na priču o nacionalnom bloku, potom, nasjeda i lider nejače frakcije HDZ-a. Dodikovu dosjetku, naime, primijenio je i njegov mostarski pajtaš. I on je, koristeći svoje medijske biltene, svakodnevno, i javnost i lidere odmetnute frakcije vlastite partije, drilao pričom o potrebi zbijanja nacionalnih redova kao uvjetu opstanka vlastitog naroda. I uspio je. Svoga nekadašnjeg suparnika za stranački tron još jednom je zgazio. I natjerao ga u poziciju sredstva za spašavanje vlastite mu kože. A time su, ujedno, potkopani i temelji postojanja devedesetke kao samostalne partije. Živi bili pa vidjeli. Sačekajmo, uostalom, prve slijedeće, izbore za općinska vijeća. Pokažu li mi se procjene pogrešnima već sada iskazujem spremnost na javnu ispriku. No, do toga, siguran sam, neće doći. Sasvim suprotno – Ljubićeve brojke i slova, ako ih dotada uopće i bude bilo, postati će najobičniji prirepak starijega brata. Poput prirepaka koje Sokolov mag danas ima u osobama Lovrić, Pinjuh, Musa, Matošević, neki drugi virtualni lideri za samo njegove potrebe.

Nedostaje, dakle, bošnjački nacionalni blok pa da čitavu priču vratimo u devedesetu. Iz SDA se, ruku na srce, beskrajno trude da svoje koalicijske pregovore s SDP-om predstave upravo na taj način. Jedan od potpredsjednika SDA, primjerice, u nedavnom intervjuu „Oslobođenju“, o osovini SDP-SDA govori baš s tim, prizvukom bošnjačkoga nacionalnog bloka. A prvi čovjek SDA, kako ga osobno razumjeh, od starta – iako je to činio u rukavicama – priziva logiku konstitucije vlasti po principu 2+2+2. Pri čemu se trudi da u javnosti provuče tezu kako je sastavnica bošnjačkoga dua i stranka koja se takvom odbija prikazati – SDP.
Što je cilj prvog esdeaovca? Nakana mu je, prije svega, uvesti SDP u kolo nacionalne logike žigošući ga u javnosti kao dio bošnjačkog političkog saveza. Istodobno ne zaboravlja on ni potrebu da socijaldemokrate blokira da, okruženi nacionalistima, realiziraju bilo što od vlastitoga političkog programa. No, ne zaboravlja ni to da SDP učini suodgovornima za sve ono što vlast slijedeće četiri godine iza sebe bude ostavljala u amanet građanima. I da mu time oduzme argumente za priču kako nacionalisti i ne mogu do djelovati protiv interesa BiH i njezinih građana. Jer, eto, u čitavoj su priči i oni sudjelovali.
Što, prema tome, mora biti odgovor Lagumdžije? I čitavog SDP-a, dakako? Baš ono što ovih dana i učiniše – da postave uvjete uz koje su, na razini zemlje dakako, spremni na preuzimanje odgovornosti. U protivnom, na „velikodušnim“ ponudama treba zahvaliti a drugačiji ambijent graditi tamo gdje postoje barem minimalne pretpostavke za to. A one, ako su mi kalkulacije dobre, postoje i na razini Federacije i u najvećem broju kantona. Uspije li se, drugim riječima, u slijedeće četiri godine u njima, na red će doći i država. Nema, prema tome, potrebe srljati. Niti se, ako baš hoćete, hvatati u kolo s onima koji vam, baš ni po čemu, ne mogu činiti društvo. SDP se, hoću reći, nalazi pred istinskim povijesnim izazovom. I sam je odgovoran za izbor koji napravi. Ali i za budućnost koju bi taj izbor mogao određivati. (DEPO PORTAL)