Piše: Snježana Pavić
Interview.ba

Željko Komšić prvi put je 2006. izabran u Predsjedništvo BiH uz malu pomoć hrvatskih socijaldemokrata, koji su ga došli podržati u kampanji. Zoranu Milanoviću i njegovim stranačkim kolegama tada nije smetalo što Komšić predizborni skup s Titovim slikama drži u istočnom Mostaru, bez ikakve namjere da pređe Neretvu i prošeće se do dijela Mostara i Federacije s većinski hrvatskim stanovništvom.

Ono što je zajedničko svim garniturama vlasti u Hrvatskoj u protekla dva desetljeća jest da o BiH znaju malo i ništa. Hrvatska je imala koncenzus oko ulaska u EU i NATO i uvođenja eura, i to je otprilike to što se tiče ozbiljnih politika. Osmišljene dobrosusjedske politike prema BiH nema, ne računajući usamljenički trud bivšeg predsjednika Ive Josipovića da ozbiljnim isprikama za zločine trasira zdravu budućnost regije.

Iz Zagreba izbor Komšića izgleda štetan za Hrvate u BiH, i još više za vezivno tkivo koje Bosnu i Hercegovinu drži na okupu, za sposobnost i želju suradnje svih sa svima, iz čistog interesa da zajednička država nastavi funkcionirati. Tako je i za Hrvatsku jako važno to što ima Srbe u Vladi, što se državna politika vodi uz bar minimalni konsenzus s političkim predstavnicima Srba. Iako ih je u Hrvatskoj tek 3,2 posto (u usporedbi s predratnih 12 posto). Ako želiš funkcionalnu državu, tu na granici Europske unije, dužan si uvažavati glas i potrebe slabijih.

Jako bih rado da su Hrvati u BiH sada izabrali nekog predstavnika politike dogovora i kompromisa s Bošnjacima. Jako bih voljela da je Željko Komšić predstavnik Bosne i Hercegovine dogovora i suradnje Hrvata, Srba i Bošnjaka, neke buduće građanske BiH u kojoj će svi biti sretni, kako su ga htjeli vidjeti ljevičari u Berlinu. Ali on to nije, i neće nikad biti ono što nije.

Čini mi se da se Komšićevoj pobjedi najviše mogu radovati Dodik i Čović, jer im opet daje izgovor da se predstavljaju kao zaštitnici pogaženih nacionalnih interesa Hrvata. Komšić je toliko učinio za HDZ BiH, da bi mu Čović morao dignuti spomenik ispred središnjice u Mostaru. Možda na Rondou?

Nakon Tuđmanove smrti Hrvatima u Hrvatskoj i u BiH bila je puna kapa HDZ-a. Komšić prvi put ulazi u Predsjedništvo u trenutku kad je HDZ BiH već otpisana stranka, uništena pohlepom i korupcijom, sudskim procesima i sankcijama Visokog predstavnika. Premijer Ivo Sanader pokušao je demontirati Dragana Čovića s vrha HDZ-a BiH poguravši 2006. osnivanje HDZ-a 1990. Nova stranka ukinula je politički monopol u zapadnoj Hercegovini. Samo nakratko, baš zahvaljujući Komšiću.

Da je BiH za Hrvatsku najvažnija zemlja na svijetu, mnogima se rasvijetlilo od ruske invazije na Ukrajinu. Imamo 1.500 kilometara granice s državama koje nisu u NATO-u, čiji lideri opasno koketiraju s Putinovom Rusijom. Naš je najdublji interes da BiH bude stabilna zemlja zadovoljnih građana: Hrvatska živi od turizma, ljetna Dalmacija ostala je pusta kad je 1999. NATO bombardirao Beograd.

Akutna opasnost uslijed izbijanja rata u Ukrajini natjerala je šefove država EU da ponovo posvete više pozornosti BiH. I podgrijala lažne nade da će ponovo doći neki stranci, koji će ovoga puta državu bolje urediti. Neće. Ljudi u BiH moraju to sami, razgovarati i biti sretni s dogovorenim kompromisom.

Trenutno Bosna i Hercegovina Zagrebu služi za bildanje imidža predsjednika Zorana Milanovića, koji podršku za svoj drugi mandat traži među nacionalističkom desnicom, onom koja sanja srušiti umivenog “briselskog ćatu” Andreja Plenkovića, koji je po njihovom mišljenju i HDZ i državu odveo previše ulijevo. Milanović brusi zube na BiH, sanjajući položaj budućeg lidera desnice.

Predsjednik države srećom nema ovlasti, ali verbalnim ispadima može nanijeti puno štete. Ne računajući prepucavanje s Beogradom, nema ničeg jednostavnijeg od pumpanja nacionalizma verbalnom obranom Hrvata u BiH.

Ne košta te ništa, a nosi glasove!

(DEPO PORTAL/dg)