Piše: Mile LASIĆ

Edin Krehić: Čuvaj se

I roman-prvijenac Edina Krehića “Čuvaj se” (Rabic, Sarajevo, 2004.), govori o ratu u BiH i/ili “ratu protivu BiH”. Na njega mi je skrenula pažnju prvo moja prijateljica i bivša urednica KUN-a, kultnog kulturnog dodatka Oslobođenja, Angelina Šimić, pojasnivši da je  plakala dok ga je čitala. Njoj, inače, moram vjerovati ne samo kad je knjiga u pitanju, jer je jedne ratne noći 1992. godine iz golog očaja za izgorjelim vlastitim knjigama prošla četiri  “neprijateljske” i četiri “prijateljske” barikade, a na svakoj je mogla poginuti, kako bi se “probudila” iz transa tek kada se “opržila na još vrućem prahu” njenih knjiga u njenoj bivšoj izgorjeloj kući na Butmiru. Riskirati život da bi se opržilo na prahu vlastitih knjiga, kao Angelina Š. ili preći zabarakadirani most na Miljacki kako je to noću u transu uradio ugledni b-h slikar Afan Ramić, tražeći na Grbavici svoj već uništeni atelje, je već po sebi čista literatura, iako su samo dijelići sarajevskog ratnog “paklenog teatra” u kojem je nasilna smrt bila svakodnevnica.

U Sarajevu se četiri ratne godine i nije brižnije i ljudskije pozdravljalo prilikom rastanka do ovim pozdravom. «Čuvaj se» bio je obligatorni pozdrav svih onih koji su s brigom ispraćali svoje najmilije na ulicu, po vodu ili bilo što drugo, jer se nije znalo hoće li se vratiti, hoće li ih zakačiti snajperski metak ili neprijateljska granata. «Čuvaj se» je bio zato u ratnom Sarajevu uobičajeni pozdrav kao u isto vrijeme u Beogradu «Zdravo» ili u Zagrebu «Bok».

U Krehićevom romanu-prvijencu se radi o «paklu», o četiri ukradene godine četvorici mladića, i ne samo njima, o kronici užasa, koja se čita u dahu. U središtu Krehićeva romana je nježna, dirljiva ljubavna priča Jasmina i Lejle, odnosno tužna sudbina četvorice običnih sarajevskih mladića za vrijeme rata.

Svima im je teško, no najteže je moralo biti ćutljivom Aleksi, kojemu oni “s brda” ubijaju oca «u redu za hljeb» već na početku rata, pa i on - unatoč gorljivom povlađivanju predratnim srpskim vođama - ide u redove Armije BiH. Nekomu će se, možda, učiniti da Krehić idealizira borce Armije BiH, ali ne, on je samo «slab» prema svojim junacima, koji su, možda odreda bili njegovi drugari. Autor žali, zapravo, zbog rata koji je nametnut njegovom gradu, ojađen je i povrijeđen poniženjem koje je učinjeno njegovom mikrokozmosu. Uzgred rečeno, u redovima Armije BiH se u jednom ratnom momentu nalazilo čak 28 odsto onih koji nisu Bošnjaci/Muslimani. S tim konceptom bi - da je potrajao, kao što nije - poslijeratna BiH posve drugačije izgledala od one nacrtane u Washingtonu i Daytonu, koja je sada «ničija zemlja».

Mladom sarajevskom književniku i novinaru (rođenom 1973, trenutno na dužnosti zamjenika glodura «Oslobođenja»), se posrećilo da napiše par excellence antiratni roman o ratu. Meni se učinilo da je “Čuvaj se” svjesna, uspjela balkanska, sarajevska replika Remarqova “Tri ratna druga”.

Davor Korić: Pisma iz opkoljenog Sarajeva

Mnogo je knjiga u svijetu, pa i na njemačkom jeziku, objavljeno u prošlih petnaestak godina o našoj nesreći, pri čemu nisu uvijek one ponajbolje dobro prolazile, nego su često one lepršavije i sukladnije vladajućim pogledima na rat u BiH i u bivšoj Jugoslaviji imale “bolju prođu”. Skoro da je važilo pravilo - što ozbiljnije knjige o muci b-h ljudi, to je bio veći muk koji ih je pratio.

Bilo je i izuzetaka od ovog pravila. O uzoritim b-h piscima poput Karahasana, Lovrenovića, Jergovića, Veličkovića ili Dedovića, i još za nekolicinu, se u međuvremenu i ovdje itekako znade. I neki su dnevnici, izostavimo imena,  valjda po uzoru na  čuveni dnevnik još čuvenije Anne Frank, imali velike tiraže dok je b-h tragedija bila prisutna na zapadnim televizijama, pa je i njih pokrio muk, kao i njihove autore, ma tko bili.

No, ostavimo se toga, ovdje će biti riječi o još jednom autentičnom svjedočanstvu iz ratnog Sarajeva. Riječ je o knjizi Davora Korića “Pisma iz opkoljenog Sarajeva” (“Briefe aus dem belagerten Sarajevo”, “Fibre Verlag”, Osnabrück - Münster, 1993.), koji već desetak godina živi u Kölnu, gdje uređuje i vodi “Radio Forum”, WDR-ov politički magazin na b-h-s jezicima. Davor Korić je, pak, u “prvom životu” bio i novinar, autor, glumac  i suradnik u više sarajevskih teatara, te urednik Dramskog programa TV Sarajevo. Manje se zna da je bio i jedan od glavnih glumaca u zabranjenom filmu, snimljenom  po istoimenoj knjizi Bore Ćosića “Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji”. U tom filmu, kojeg je vjerojatno zabranila ista “pamet”, koja će poslije opkoliti i daviti Sarajevo, je mladi Davor glumio baš sadašnjeg “berlinskog apatrida” Boru Ćosića. Obojica su, pak, stigli s ratom u Njemačku, donio ih “crni val”, zapravo fašizam.

Davor je pisao dirljiva pisma, puna čežnje za normalnošću i ljubavi prema supruzi Dragani i njihovoj djeci, tada 12. godišnjoj Ani i osmogodišnjem Ivanu, ne znajući da će ih - kada se konačno spoji sa svojom obitelji u Njemačkoj - ugledati u formi knjige. Draganini novi prijatelji, tadašnji bračni par Bremer, dr Alida i dr Thomas, su i “krivci” što su se na njemačkom jeziku već te ratne 1993. godine  pojavila “Pisma iz opkoljenog Sarajeva”. Alida je napisala i predgovor uz “Pisma...”, a Thomas je Davorovu knjigu u dahu preveo na njemački jezik.

Na koricama Davorove knjige “Pisma iz opkoljenog Sarajeva” je, inače, crvenim slovima utisnuto “ i Sarajevo mora za sve platiti” (“ und Sarajevo muß für alles zahlen”). Na prednjoj korici, naslovnici, knjige stoji, pak, faksimil potvrde o Davorovom predatom pismu Crvenom krstu Stari grad Sarajevo od strane Davora Korića, rođenog 16.05.1951. godine, od oca Muhameda Korića, upućenog njegovoj supruzi Dragani Brkić-Korić, rođenoj 17.06.1951. godine, od oca Bogoljuba Brkića. Na leđnoj strani korica je, pak, faksimil sadržaja tog predatog pisma od 02.08.1992. godine. U BiH je Davorova bolna knjiga ostala neprevedena. Knjiga “Pisma iz opkoljenog Sarajeva” sadrži 22 Davorova pisma Dragani i djeci, pisana od jula 1992. do maja 1993. godine, a u njima se osim puno brige i ljubavi za najdražima, ogleda i sva tragika svakodnevnice u “olimpijskom gradu”, osuđenom na smrt.

U BiH su “šenlučili primitivci” ili su, pak, ti isti “svetkovali prazninu”, što bi rekao ugledni beogradski etnolog Ivan Čolović. Njih se uvjerilo dugogodišnjom indoktrinacijom da je u ime “velike Srbije” sve dozvoljeno, pa i opkoliti, daviti, ršiti i paliti “olimpijski grad”, baš jedan od gradova u nekadašnjoj Jugoslaviji sa najviše tzv. mješanih brakova, kakvi su bili još samo Vukovar i Mostar, pa su i oni zadavljeni. (“Miješani brakovi” su u mojem vokabularu samo tehnički izraz, inače mi mrzak i odvratan. “Mischlinge” su, u stvari nacistička izmišljotina.

I Davor je “Mischlinge”, otac mu je musiliman, Bošnjak, kojeg tek uzgred dotiče u “Pismima...”, a odrastao je u sarajevskoj hrvatskoj obitelji, njegova je supruga Srpkinja, a djeca bi mogla biti ljudi, ako budu imala sreće, koju njihovi roditelji nisu imali.

U Davorovom pismu od 23. aprila, koje nosi žig francuske vojne pošte od 05. maja 1993. godine, stoji i sljedeće: “ jedan veliki dio ovog naroda stoji iza ovih luđaka, a drugi, normalni Srbi su bespomoćni, kao što smo to i mi bili. Mnogi iz vodstva bosanskih Srba su potencijalni ratni zločinci i znaju da bi mogli dospjeti pred sud. Oni vode svoj narod u propast. Sve je moguće. Prije nekoliko dana je jedan strani novinar dobro primjetio da ovo nije rat, nego posve obično umorstvo civila, agresija jedne armije protivu stanovništva. Ali, u čije ime? Srpski fašizam mora biti zaustavljen, sa svim posljedicama po Srbiju. Ali, šta je s hrvatskim nacionalizmom, šta s našim muslimanskim ekstremistima?”

Zlatan Čabaravdić: Ožiljci iz Sarajeva

Prije 11 godina i kusur (14. februara 2007.) umro je moj kolega sa studija Zlatan Čabaravdić, autor nevelike knjige kratkih ratnih pripovijesti “Ožiljci iz Sarajeva” (“Narben aus Sarajevo”, Bosanska riječ, Wuppertal, 1993.), do danas neobjavljene na Zlatanovom bosanskom jeziku. U Sarajevu danas  živi i studira Zlatanov sin, Sanjin, kojeg Zlaja nježno pominje na par mjesta u „Ožiljcima...“, kazala mi je Zlajina supruga Sabina, vrsna novinarka RFE (Radio Free Europe), ali Sanjinove studentske kolege nisu mogle ni čuti za Zlaju, niti, pak, stariji ljudi, pa i od riječi i ugleda, uopće znaju za Zlajinu knjigu “Ožiljci iz Sarajeva”, a i tim “ožiljcima” je 15 godina.

Slično kao i u slučaju «Pisama...» Davora Korića, i Zlajini «Ožiljci...» se prećutkuju - vjerojatno - iz razloga što Zlaju neke «beretke» tretiraju i dalje «pobjeguljom», pa i poslije smrti. O kakvoj je besmislici riječ ubjedljivo svjedoči upravo Zlaja svojim minulim životom i knjigom, jer on i ona i poslije smrti čine više za be-ha kulturu u svijetu nego što će «beretke» ikada moći ili htjeti učiniti.

Zlaja je izišao iz Sarajeva „na službeni put“, krajem 1992. godine, da se u njega nikad više ne vrati. Razbolio se, podnio ostavku, pomjerao povratak i nadao se. „Ostali su mu samo ožiljci i varljiva nada da trideset i osam godina ne predstavljaju ponajveću prepreku za novi početak“, napisao je izdavač na koricama Zlajinog literarnog prvijenca, kojemu je - na nesreću - bilo suđeno da bude i njegova zaostavština.

Izdvajam detalj iz priče «Ja sam izgubio rat»: «Oni su njihov najviši cilj ostvarili. Polako i neprimjetno. Prisilili su me da budem takav kakvi su oni. Malo, pomalo, počinjem da mrzim. Branim se očajno, ali mrzim sve što je četničko. I sve koji su na četničkoj strani. I one koji tvrde da ne znaju šta čine četnici. I mrzim sebe sve više i više, jer sam podlegao mržnji. Jer bih jednog dana mogao postupiti tačno kao oni.»

Dino Prohić: Stranci

Da mladi Dino Prohić, rođen u Beogradu 1971. godine, nije suradnik «Bosanske pošte» («Bosniskpost»), izvanredno vrijednog glasila be-ha dijaspore u Skandinaviji, ne bi ni bio pomenut ovdje, jer za njega ne bi ni znao. U 17 kratkih priča Dine Prohića, koje i čine knjigu «Stranci», prvenstveno je riječ o životu naših ljudi u Norveškoj, koje je sudbina odvela na «ledenu kapu Evrope», o kojoj do tada ništa nisu znali. Iskorijenjenost naših ljudi iz svoje zemlje, kulture i jezika, te neukorijenjenost u novu domovinu, za koju se tek treba izboriti, i čine okvir za dobre i poštene Prohićeve kratke priče. Dino Prohić je dijete «miješanog braka», rođen u Beogradu, živio do rata u Foči, pa je u neku ruku bio «stranac» i prije nego što je dospio u Norvešku, gdje je i oficijelno zadobio takav status.

Možda nikad i nisam živio taj prvi dio svog života?, kazat će Prohić u pričici «Mirisi», u kojoj je ustvrdio da je sve isparilo, ali su mirisi ostali: «Miris vrbe koja lista, miris rijeke koja teče, sve me to zavitla i vrati tamo gdje ne želim da sam ikada bio. A bio sam. I onda se sjećam svega. I boja, i ljudi, i sreće, i bola. A ne želim da se sjećam ičega. Želim da nastavim živjeti taj svoj prividno dobri život. Samo ti mirisi... Da se još i njih nekako riješim, sve bi mi bilo lakše.»

Saša Stanišić: Kako vojnik popravlja gramofon

Od kada je obznanjeno u oktobru 2006. godine da je mladi bosansko-hercegovački književnik Saša Stanišić s njegovim debitantskim romanom „Kako vojnik popravlja gramofon” u najužem krugu, među šestoro autora, za „Njemačku knjišku nagradu“ ne jenjava interes za njegovom ličnošću i književnim djelom.

Historijski događaji kao što su ratovi  trebaju neko vrijeme da bi postali litaratura, pogotovu ako oni koji su užas gledali svojim očima moraju prvo odrasti, kao što je to i bilo u slučaju Saše Stanišića, koji je imao 14 godina kada se rat sručio i u njegov do tada pitomi Višegrad. Saša i njegova obitelj (otac Srbin, majka Bošnjakinja) preživjeli su početak rata u Višegradu, ali su se i za kratko vrijeme nagledali dovoljno zla. O pripadanju obje kulture svjedoči, maltene, svaki Sašin redak, a on i explicite kaže da je zahvalan roditeljima koji su mu ih darovali. O doživljajima u ratu Saša, pak, na promocijama kaže tek toliko: „Preko dana smo bili u podrumu moje roditeljske kuće i slušali kako u obližnja brda udaraju granate. Noću bi pucnjava prestala i mi bi izišli iz podruma i popeli se do naših soba. Od tada znam šta znači egzistencijalni strah. Devet je dana sve to trajalo i onda je Višegrad pao, a ja sam s roditeljima pobjegao za Njemačku.“

Sašin roman-privijenac je u međvremenu preveden na 24 jezika, u velikim tiražima, što ga je učinilo i planetarno poznatim i slavnim. Njegov je roman preveden, bogovima hvala, i na bosanski jezik, zaslugom i trudom mlade i vrijedne sarajevske prevoditeljice Hane Stojić. U romanu, kažimo ovdje tek toliko, pripovijeda mladi Alexander o realitetu brutalne ratne svakodnevnice u rodnom mu gradu, da bi u drugom dijelu romana Alexander iz Njemačke tragao za izgubljenim prijateljima u Bosni i istinom o ratu i iščezlom vremenu.

Tragikomični, vrlo blizu burleski, ovaj je roman o neobičnom djetinjstvu u neobičnom vremenu, odlučujuće obogatio suvremenu literaturu njemačkog govornog područja. Saša Stanišić poslije studija u Heidelbergu trenutno studira književnost i na Književnom institutu u Leipzigu, a upravo se sprema i na deset tjedana studijskog boravka u SAD. U SAD su mu u međuvremenu preselili ili iselili roditelji.

VEZANI TEKST: MINI ANTOLOGIJA BH. ANTIRATNE PRIČE (I dio): Čudesna poetika Avde Sidrana i javni krik Marka Vešovića

(nastavlja se...)