Izvor: Slobodna Dalmacija

Piše: Zoran Šagolj

Na ulazu u Gradski muzej u Helsinkiju posjetitelje dočekuje poveći pano na kojemu je možda ponajbolje opisana finska prijestolnica, ali i čitava zemlja.

Povijest grada uspoređuje se s kaleidoskopom, optičkom napravom cjevastog oblika, uzduž koje su postavljena najčešće tri pravokutna zrcala. Svaka osoba tako grad vidi drukčije, kako kroz vlastitu povijest, tako i iz perspektive svoje stambene četvrti.

Uz ovu državu na vrhu Europe i njezin glavni grad već godinama vežu se sve sami superlativi. Tako je, govore globalna istraživanja, prema turističkoj mapi rizika, a rađenoj na način da su uzete tri najbitnije kategorije – zdravstveni rizik, osobna i prometna sigurnost – ovo je najsigurnija zemlja na svijetu, pa onda ekološki najosvještenija, jedna od najšumovitijih i vodom najbogatijih, prava škola tolerancije, ali najvažnije od svega – zajednica najsretnijih ljudi.

Prije šest godina s trona su skinuli Norvežane, a iza sebe ostavili možda i bogatije konkurente, poput Danaca, Švicaraca, Nizozemaca, Kanađana... Ali u novcu očito nije sve.

Neće vam trebati dugo da se nakon dolaska u Helsinki i sami uvjerite da se ne radi ni o kakvom pretjerivanju. Opušteni ljudi na svakom koraku, neovisno vozili tramvaj, radili na hotelskoj recepciji, čistili ulicu ili, pak, vodili ovu državu s oko pet milijuna stanovnika i beskrajnim prostranstvima (od juga do sjevera čak je 1200 kilometara, a s istoka na zapad više od 500 kilometara udaljenosti).

O Finskoj, Fincima i njemu pogotovo dragim Finkinjama, godinama prije nego što sam ovog ljeta tamo prvi put boravio, govorio mi je Danijel Popović, naš proslavljeni dizajner, koji je diplomu početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća stekao na sveučilištu u gradu Oulu, šestom po veličini. Iz tog vremena datira njegov možda i najpoznatiji uradak, zvijezda petokraka na etiketi svjetski poznatog piva Heineken.

– Zemlja predivnih ljudi, pogotovo mladih, i jako čudnih regula. Sjećam se da smo jednom bili pozvani na tulum u vikendici. Prvo, naravno, što sam očekivao bila je kakva dvokatnica, beton, kamen, željezo, znate kako već kod nas ide, a dočekala nas je drvena kućica dva, ajde u vrh glave, tri sa dva.

Prije nego što ćemo tamo doći, međutim, naše društvo zaustavila su dva policajca dok smo išli uz cestu. Vidjeli su nas malo veselije i pitali jesmo li što pili, a kako sam bio s još jednim “prikom” iz Švedske na čelu kolone, ispalio sam iz topa da – nismo. Povjerovali su nam na moju riječ, ali poslije sam shvatio da je ostatak ekipe postao najednom distanciran.

STUDIJ BESPLATAN, TATA I MAMA NAKON 18. - PA-PA

Nije mi bilo jasno zašto pa sam pitao curu što se zbiva. I ona mi je rekla da je to zbog toga što sam se usudio lagati policajcima, a svi znamo što je bilo. Ostao sam šokiran – veli Popović.

Iako mu se ukazala vrhunska prilika da radi u struci ako ostane u Finskoj, čim je diplomirao vratio se u svoj Crni Lug u Gorskom kotaru, gdje i danas živi u mirovini. Vukla ga je nostalgija za jugom, ali Finsku nikad nije zaboravio.

U drugom smjeru, još kao beba u majčinu trbuhu, ratne 1991. godine otišao je Mauri Vidović. Otac mu je Zagrepčanin, majka Finkinja iz Helsinkija, a on za sebe kaže da je “pola-pola”. Tečno govori hrvatski, što mu omogućuje da studentski budžet popravi kao prevoditelj.

Iako jako vezan za obitelj, s njima ne živi još od svoje punoljetnosti. Poput tisuća svojih vršnjaka i sunarodnjaka, čim je napunio 18, odlučio se za samostalan život.

– To mi u Finskoj možemo bez većih problema. Studij nam je besplatan, možete raditi i pristojno zaraditi, a ako to ne možete iz nekog razloga, država je tu za pomoći. Jedino što godišnje platim jest nekih 150 eura za studentsku organizaciju, ali zauzvrat dobivam zdravstveno osiguranje i još bezbroj pogodnosti. Radim cijelo vrijeme i možda sam jednom ili dva puta pitao roditelje za neku manju financijsku pomoć. Stvarno nije bilo potrebe, ali dobro je znati da mogu računati na njih – kaže nam Mauri.

Do njega smo došli pukom slučajnošću, i to tako da smo tijekom obilaska muzeja na otvorenom na otočiću Seurasaari, gdje je izloženo 80 tipičnih finskih građevina, naletjeli na djevojku mu Auroru Ciccarese. Kao studentica triju humanističkih predmeta, ona tamo radi kao vodičica i hostesa. Nije joj puno trebalo da prepozna jezik koji sluša u domu Vidovićevih pa tako i sama pomalo njime barata.

– Sve vam je ovdje u porezima. Plaćate ih jer znate kamo će završiti. Ako ne vama direktno, onda vašoj djeci. Znam da vama Hrvatima to možda čudno zvuči i izgleda, ali shvaćam vas jer sam i sama napola Talijanka. Moji zemljaci s juga stalno misle da je država ta koja ih vara, da je lopovska i zato se ježe poreza. Osim toga, Finac će vam s radošću vratiti novčanik pun novca ako ga izgubite, a dolje... – zavrtjet će glavom ova pričljiva studentica.

Finska je poznata po svom obrazovnom sustavu. Ono je temeljna vrijednost pa čak i kada se financira i gradi crkva. Tako u vodiču za Temppeliaukion kirkko, jedinstvenu luteransku crkvu izgrađenu u stijeni i pod zemljom, doslovno stoji da je koštala kao jedna škola.

Visoki porezi nose i visoke cijene gotovo svega. Ne baš kao u Danskoj ili Švicarskoj, ali za prosječan hrvatski džep – malo previše. Da, prosječna plaća je dva i pol do tri puta veće od one hrvatske.

Espresso u kafiću platit ćete od 3,5 eura pa naviše, pivo u kakvom pubu nekih 5,5 eura, juhu od lososa 9-10 eura, pizzu od 12 do 15 eura, nogometnu ulaznicu kada igra Helsinki (HJK) 25 eura, a recimo povratnu brodsku kartu do Tallina, glavnog grada Estonije, koji je na točno dva sata plovidbe, ravno 27 eura (djeca upola manje).

TRAJEKT NIJE TRAJEKT, NEGO HOTEL! S PET ZVJEZDICA!

No to nije trajekt na kakve smo navikli na Jadranu, već pravi ploveći hotel sa svim mogućim luksuzom, od markiranih dućana do svima dostupnih igraćih konzola najnovije generacije, Playstation 5. Na drugu stranu Finskog zaljeva putuje se uglavnom turistički ili radi šopinga.

Kupuje se uglavnom alkohol, i to u količinama da neki sa sobom vuku kolica kakva u nas domaćice koriste za pazar. Graničnih kontrola odavno nema.

– Od svega je – reći će Mauri – ipak najskuplje stanovanje. Soba u Helsinkiju mjesečno se plaća nekih 600 eura, dok je to za cijeli stan nekoliko puta više. Ipak, rekao bih da cijene nisu tako visoke kao onda kada je prije 10-ak godina New York Times proglasio Helsinki najskupljim gradom u Europi. Sada ima skupljih, recimo Kopenhagen.

Cijenu najma posljednjih mjeseci digli su brojni Ukrajinci, ali i Rusi, za koje su Helsinki i Finska mjesto spasa i sigurnog utočišta. Iako je opće uvjerenje da se s ruskom putovnicom teško može na Zapad, demantira i ovotjedna agencijska vijest iz zračne luke Vantaa, koje su preplavili automobili, mahom ekstraluksuzni, s tablicama Moskve i drugih ruskih gradova.

Finci su na strani Ukrajinaca i to ne taje. Na svakom koraku viju se plavo-žute zastave, neovisno o tome je li riječ o državnim institucijama ili privatnim objektima.

– Mi smo kroz povijest dobro osjetili rusku čizmu, a svjesni smo da bismo, ostvari li Putin svoje planove u Ukrajini, mi mogli biti idući na redu – kažu domaći ljudi, ali odbijaju i najmanju primisao o antiruskoj klimi u društvu. Za njih je zakon – zakon, pa čak i kada moraju učiti švedski jezik u školama i polagati ga na fakultetima, iako ga govori manjina od nekih pet posto stanovništva.

SANNA, AH SANNA

Rat, ali i nedavni video s jedne prilično vesele privatne zabave, u prvi su plan doveli 36-godišnju premijerku Sannu Marin. Ona je postala činjenica na kojoj se dijeli društvo – dok je jedni gorljivo podržavaju, drugi su izričito protiv. Međutim, daleko je to od stara dva ideološka rova, bijelih i crvenih, nastalih za građanskog rata 1918. godine.

– Rekao bih da je taj omjer “za” i “protiv” premijerke pola-pola. Ja, koliko god bio liberalan, mislim da sebi to nije smjela dopustiti. Postavlja se pitanje što je iduće, hoće li na novoj zabavi izletjeti s kakvom državnom tajnom?! – pita se Mauri, koji sebe nakon diplome europskih studija vidi kao zaposlenika neke od institucija ili organizacija, a ne bi mu bilo mrsko ni novinarstvo.

Takav stav ne podržava njegova bolja polovica.

– To je njezin privatni život. To što ona radi u četiri zida nikoga ne bi trebalo interesirati. Naravno da su desni dočekali priliku i hoće je politički iskoristiti. Ne branim premijerku, bila sam protiv ulaska u NATO zbog njegovih grijeha iz prošlosti, a koji je ona jako gurala – uzvraća Aurora, ali u tipičnom finskom, miroljubivom i opuštenom tonu. 

NA DVA FINCA JEDNA SAUNA

Još jedan kuriozitet kada je Finska u pitanju: zemlja s 5,5 milijuna stanovnika ima oko tri milijuna sauna. Doslovno su na svakom koraku, pa čak i Gradskom muzeju Helsinkija.

– To je dio naše društvene kulture, isto što je Talijanima, a pretpostavljam i vama Hrvatima, kafić. Tu se nalazimo, družimo, dogovaramo poslove i sve što ide – kaže nam 35-godišnji Antti, dok smo se zajedno “pekli” na plus 85.

U sauni je tri do četiri puta tjedno. Ima je na raspolaganju i u zgradi u kojoj stanuje, ali mu je draža u obližnjem hotelu. “Pari” se uglavnom nakon posla, ali nikad poslije 20 sati jer mu, kaže, onda utječe loše na san.

– Ništa tako neće izbaciti otrove iz vašeg tijela kao finska sauna, ali i oporavit vas nakon kakva tuluma – veli.

(DEPO PORTAL/md)