Srpski restoran Kafana na Manhattanu, u kojoj se uvijek traži mjesto više, ponovo se našla među preporukama New York Timesa.

„Slabo osvijetljen i natopljen nostalgijom, restoran podsjeća na seosku kafanu, sa savijenim stolicama za kafane, uramljenim fotografijama stare zemlje i artefaktima poput kase iz 1921. i starinskog znaka srpske pošte, telegrafa i telefona“, piše The New York Times, i navodi da su prvi gosti Kafane bili upravo ljudi koji su rođeni i odrastali u bivšoj Jugoslaviji.

Ipak, ističe da hrana koja se tu služi „prevazilazi nostalgiju“, čime je Kafana osvojila i drugu ciljnu grupu – ljubitelje mesa.

"Moj prijatelj Josh Ozersky, pisac koji je umro 2015, bio je prvi član te grupe", prisjeća se autor teksta.

"Josh, čija je karijera javnog zagovornika mesoždera započela vodičem pod nazivom „Meat Me in Manhattan“, napisanim pod pseudonimom Mr. Cutlets, preselio se u East Village oko 2011. i odmah se zaljubio u Kafanu. Kada mi je poslao mejl da me pita da li sam bio tamo, odgovorio sam da jesam - a onda sam napravio grešku rekavši mu da se ne mogu tačno sjetiti šta sam jeo. Josh je bio nepovjerljiv.

„Zaboravio si ćevape iz Kafane i jagnjeća rebra i prebranac?“ napisao je. "Stvarno?" To "stvarno?" me još uvijek progoni. U svoju odbranu, nisam siguran da sam zapravo probao bilo koju od tih stvari u to vrijeme. Od tada sam, međutim, počeo da poštujem Kafanin pasulj i ćevape. (Jagnjeća rebra se ponekad pojavljuju kao specijalitet)", navodi ovaj gurman.

Primjećuje da su ćevapi "sami po sebi puni ukusa" mada su jednostavno ispečeni na roštilju i servirani samo sa sjeckanim lukom, dok se prebranac služi sa domaćim kobasicama. Preporučuje i dimljenu vješalicu, dimljeni svinjski vrat koji se peče na roštilju i ima ukus "negdje između bifteka i šunke", zatim čuvenu Karađorđevu, koju opisuje kao "cordon bleu na audiciji za istočnoevropski porno film", i naravno, "odličnu srpsku verziju burgera" - pljeskavicu, stisnute tako da dođe do ivica lepinje.

"Pljeskavica se može ostaviti prazna ili biti punjena šunkom i kajmakom; u oba slučaja, gotovo je obavezan ajvar, koji se pravi od crvene paprike", dodaje autor, a konstatuje i da je Kafana poslije nekoliko godina počela da privlači i treću ciljnu grupu - vinopije.

"Kako je vrijeme odmicalo, gospodin Ocokoljić je počeo da pravi zalihe flaša iz nekadašnje Jugoslavije i dijela Italije koji se graniči sa Slovenijom. Mnogi od vinara su preživjeli komunističku poljoprivredu i rat, i ponovo su počeli da proizvode zanimljiva vina — neki prateći drevne metode, neki eksperimentalnim tehnikama. Kafana je shvatila šta se dešava u tom dijelu svijeta prije skoro bilo kog drugog lokalnog restorana. To ju je učinilo mjestom gdje su mnogi pili svoje prvo narandžasto vino, svoje prve berbe odležane u amforama obloženim pčelinjim voskom, prvu flašu Movia, Gravnera, Keltisa, Prinčića ili Radikona", ističe se u tekstu.

(Nova.rs, DEPO PORTAL/md)