Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Hvala ti, Olivere, da sam zaboravio na Milanovića, Izetbegovića, Plenkovića, Čovića, Dodika, Komšića, Schmidta. Hvala ti, Olivere, da sam zaboravio na Ukrajinu, Rusiju, Putina, Zelenskog. Na Evropsku uniju sa najlošijim političarima koji su kao djeca u vrtiću povjerovali da su plin i nafta najjeftiniji i najsigurniji kada se dobijaju samo iz jednog cjevoda. I sada plaču - daj nam krpice koje smo platili.

Hvala ti, Olivere, da sam zaboravio da u ovom sve gorem svijetu lideri zapjenušano zbore samo o militarizaciji, nabavci oružja, raketa. O uništenim gradovima, mostovima. Mrtve radosno spominju samo kao statističke brojeve pobjede. Hvala ti, Olivere, da sam zaboravio na deke i bunde koje će trebati za tešku jesen i još goru zimu što dolazi. Da sam zaboravio na gospodu vladare što obećavaju samo smrzavanja, prazne police, bolesti i vakcine bez kraja.

Hvala ti, Olivere, da još nisam zaboravio kako je bilo u našim godinama. Hvala ti, Olivere, da su se u petak u tvojoj Veloj Luci okupili pravi, mladi i stariji koji su pjesmama vječnosti pokazali da se život može nastaviti i poslije smrti.

Hvala ti, Olivere, da znam da nisi zauvijek otišao. I da si nam svojim postojanjem, baš kao u ono vrijeme kada su mnoga djeca nastajala uz taktove tvojih pjesama, donio noć iluzije da se ništa promjenilo nije. Da povjerujem da je 29. dana sedmog mjeseca prije četiri godine započeo naš novi zajednički život u sjećanjima kojim te slavi Vela Luka, Dalmacija i cijeli svijet onih koji su mogli da prate jedinstvenu feštu ljubavi. Ljubavi koja je sve jača kako vrijeme bez tebe prolazi.

Hvala ti, Olivere, da sam zbog tebe mislio na još jednu plemenitu dušu, čarobnjaka pjesme i nota, baš kao što si i ti bio. Mislio sam na tvog i našeg prijatelja velikog Kemala Montena. Hvala ti, Olivere, da i zbog tebe često vrtim onu "Nije htjela", koju si pjevao s našim Kemicom u duetu snova.

Hvala ti, Olivere, ne zamjeram ti što me u radosti zbog tebe pogađa i tuga. Tuga da moje Sarajevo ne zna ili ne želi da tako slavi svog najvećeg trubadura. Pitam se da li je u večeri ovog petka u jednom gradu što mu neki prognoziraju sve tamnije dane bilo i onih koji su kao i ja odlutali s tvojim pjesmama u život što se nikada vratiti neće.

Hvala ti, Olivere, da sam ponovo o tebi mogao pisati kao onih ljeta kada smo se ganjali oko Prokurative, još od onih splitskih fešti glazbe u kojima si zasijao s Kopakabanom. Poslije, kako su decenije prolazile, uvijek sam se pitao, ne kako pjevaš, nego kako pamtiš stihove. Tih stotina pjesama kojim si zauvijek ukrasio naš život.

Hvala ti, Olivere, i dozvoli da kažem, hvala Moke!

(DEPO PORTAL/ad)