Piše: Mile LASIĆ

Na moju improviziranu mini antologiju bh. antiratne priče – primarno urađenu za prosvijećenu srbijansku publiku – podsjetili su me ovih dana, svaki na svoj način, Dino Prohić i Edin Krehić, dvojica mladih bh. novinara i književnika kojima se upravo pojavljuju druge knjige. A to i jeste najteži moment u spisateljskoj karijeri, tom drugom knjigom se u neku ruku odlučuje i o profesiji i o sudbini. O njihovim novim knjigama ne mogu (još)  mogu i ovdje dotaknuti one prve, jer sam o njihovim literarnim „prvijencima“ već pisao na kultnom Peščanikovom portalu (vidjeti, M.L., BiH antiratna literatura, Pisma iz Berlina, Peščanik.net, 04.05.08.). I Dininu i Edinovu knjigu sam uvrstio, naime, u moju posve subjektivnu antologiju deset bh. antiratnih autora, poželjevši i tako dokučiti i predočiti antiratni senzibilitet Bosne i Hercegovine, u pravilu nepoznat  i u samoj BiH i u prvom susjedstvu.

Ja sam, inače, odrađivao puno, puno godina ulogu nekog malog mostića među kulturama, njemačke i bh. i srpske, pa me „Druga Srbija“ i osjeća svojim, ako tako smijem kazati, ponekad i više nego što me takvim smatraju i u Mostaru i u Sarajevu. Na tu sam svoju ulogu malčice ponosan, uostalom kao i na sve moje drage prijatelje iz te „Druge Srbije“ koji su u proteklim godinama bili, vjerojatno, najbolji dio civilnog društva u cijelom svijetu. Pri tomu ne mislim samo na Sonju Biserko, kojoj su 09. studenog o.g. i Kraljevskoj akademiji u Oslu uručili visoko norveško priznanje, nego i na druge, manje poznate. Sonja Biserko je, pak, nešto iznimno i vrlo se radujem što će početkom prosinca i studentima Filozofskog fakulteta iz Mostara u kancelariji Helsinškog odbora Srbije, u Zmaj Jovinoj u Beogradu, održati predavanje o izmirenju među zavađenom južnoslavenskom polubraćom. Moji studenti idu, naime, nakon posjeta Zagrebu i Sarajevu, i u posjet njihovim kolegama s FF-a u Beogradu, a ja bih trebao biti u njihovoj pratnji.

U onom izboru bh. antiratne literature za Peščanik.net nisam uvrstio neke drage ljude i neprijeporne umjetničke veličine, ali samo zato što sam o njima odvojeno pisao za Helsinšku povelju, Danas i  Peščanik. Uvrstio sam, dakle, u tu moju „političko-estetsku“ antologiju za srbijansku publiku – uz već afirmirane autore - i manje poznate autore i knjige, pa tako i  Prohićevu prozu „Stranci“ i Krehićev prvi roman „Čuvaj se“. Posebno sam i danas ponosan što u ovaj izbor uvrstio i dvije potresne knjige: Davora Korića „Pisma iz opkoljenog Sarajeva“ i Zlatana Čabaravdića „Ožiljci iz Sarajeva“. Prvi je moj prijatelj i, hvala Bogu, živ a „Zlaja“ je moj drug sa studija i, nažalost, odavna umro. No, ostavimo se sentimenta, od tada i pojačano pratim što rade Prohić i Krehić, dvojica mladih novinara i književnika, jedan u dijaspori i drugi u Zemlji. U međuvremenu je drugi roman  Dine Prohića „Velika prevara“ (D.P. Marketing, 2010.) i promoviran ljetos u Hercegovini i jesenas u Skandinaviji. „Poštovanom profesoru Mili Lasiću, hvala na toplim riječima o prošloj knjizi, nadam se da Vas ni ova neće previše razočarati“, napisao je Dino u Oslu 01.06.o.g., na unutarnjoj stranici svog romana, dostavljenog mi poštom. No, not at all, Dino, časna riječ. Drugi roman Edina Krehića (IK Šahinpašić) trebao bi, pak, uskoro biti promoviran u Sarajevu. Edin mi je učinio čast i bit ću jedan od promotora njegova romana. U nastavku se čitateljima DEPO portala nudi, dakle, ta moja antiratna priča s Peščanika bez ikakvih lektorskih intervencija ili drugih dopuna i izmijena...

I
Sve što je južnije i ne mora biti tužnije, barem kada je o literaturi riječ. Ne bilo kojoj, nego onoj dobroj be-ha literaturi, antiratnoj, možda trenutno i najboljoj u Evropi, kako ustvrdi nedavno i akademik Abdulah Sidran. Tako kao Sidran misle i govore, pak, i ugledni književni kritičari i prevoditelji iz svijeta i ne samo iz kurtoazije. Na apsurdan način tomu je doprinio upravo rat u BiH i protivu BiH, odnosno proživljeni pakao u njoj, pa be-ha literatama i ne preostaje drugo nego baviti se umjetničkom preradom i prevladavanjem proživljenog. U tom procesu, svojevrsnoj katarzi, i mnogi predratni osrednji pisci postali su dobri pisci, a oni od ranije dobri još zreliji i bolji.

Nemali broj be-ha književnika je, doduše, završio i u ideologiji bratoubilačke klanice, vjerske isključivosti i rasne čistoće. O cvijeću i cvrkutu ptica pišu i dalje, poput Mire s cvijetom u kosi, minorni pisci, loše sluge loših gospodara, kojima je sve potaman u zadanim okvirima i omeđenim vilajetima, jer nemaju smjelosti pogledati niti sopstveni odraz u zrcalu, a ne da progovore i o ružnoći vlasti na čije su se jasle ulogali.
U ovom posve subjektivnom pregledu ne radi se o čisto estetskim, nego o estetsko-političkim kriterijima, a i ne pokušava se biti lažno nepristrasan. Po mojem osjećanju za mjeru stvari i ne može se biti ravnodušan prema onomu što se desilo i kako se tko ponašao u proteklom ratu. Istina je, doduše, da sam ovdje uvrstio i neke moje stvarne ili «mail prijatelje», ali i da sam izostavio neke od njih, inače neprijeporne veličine poput Ivana Lovrenovića, Mile Stojića, kao i Stevana Tontića i Dragoslava Dedovića.

U ovaj sam pregled, pak, svojeglavo uvrstio i fra Marka Oršolića, inače i teologa i politologa, samo još nije do sada tretiran i književnikom. «Dijalog ili smrt», životna je maxima ovog «doktora ekumene», s čime se složi i uvažena historičarka Latinka dr Perović u zadnjem Peščaniku. Oni, pak, koji su bili i ostali zagovarači rata i podjele BiH nisu mogli prismrditi ovom izboru, eto im njihove «estetike» i neka se i dalje kupaju u vlastitim smradovima, o nekim drugim ljudima i sudbinama je riječ.

Kompletnije antologije be-ha antiratne lirike i proze pravit će, i bez mene, neki kompetentniji od mene, a ja želim tek skrenuti pažnju na par važnih knjiga, od kojih su neke i u BiH, a pogotovu u Srbiji, nepoznate.    

Čudesna poetika Abdulaha  Sidrana

Kada se pomene Abdulah Sidran, Avdo, kako ga se zove u krugu onih koji ga vole, neminovno se asocira i Emir Kusturica, odbjegli be-ha sin razmetni. S mukom sam naučio - moram priznati - da odvojim lik i djelo, umjetničko ili znanstveno. To nije uopće lako, a možda je i najteže  takvo što primjeniti na Kusturicu, jer se naizgovarao gluposti do mile volje, iz omiljenih mu oblasti kao što su historija, nacija i religija, identitet. I ne samo to, nego se tužakao u prošlosti, a tužaka se i još uvijek po sudovima s onima koji nisu spremni, poput mladog crnogorskog i be-ha književnika, rođenog u Sarajevu, Andreja Nikolaidisa, zaboraviti na neprijatnu  istinu po Kusturicu o njegovim problematičnim političkim i financijskim svezama s režimom Slobodana Miloševića. Je li već ovo dovoljno za novu tužbu, Emire?

Kusturica se, pak, povezuje s razlogom uz Sidranovo ime, jer je Sidran scenarista filmova „Sjećaš li se Doli Bel“ i „Otac na službenom putu“, koji su  donijeli planetarnu slavu u prvom redu Emiru. Inače su se njih dvojica razišli bolno, za vjeke vjekova amen i amin, između njih je be-ha drama i u njoj sarajevski pakao, za koju je prvi preosjetljiv, s razlogom, a drugi neosjetljiv, ili se samo pravi takvim, vrag bi ga znao. Kusturici se, uzgred kazano, u Sarajevu u dobro upisuje svih ovih godina  jedino ona čudna zabilješka o «potkovanom Rasimu», utemeljena, vjerojatno, na stidu. Pitam se, pak, kako Emir može oprostiti sam sebi potonju višegodišnju bezdušnost spram grada i zemlje u kojoj je rođen, u kojoj ga je toliko ljudi nekoć voljelo. O tomu je riječ i u Sidranovoj paraboli «Enigma zvana Pantelija S. Milisavljević», u dodatku ovog priloga, u pdf formatu, koju je Sidran objavio u januaru 1993. godine u sarajevskim ratnim «Danima». Ne, nije to Emir koji priča budalaštine i sunča se u Budvi i Kanu dok Sarajevo i Sarajlije umiru, nego njegov dvojnik P.S.M, pravi Emir je borac neke brdske brigade Armije BiH, interpretirat ćemo ovlašno ovdje ironičnu Sidranovu crticu. No, unatoč svemu tomu, Sidran još uvijek sanja kako se sa Kusturicom vozika na motoru, priznao je nedavno. U tom nadrealističkom snu Emir je za guvernalom, a Avdo se grčevito drži na zadnjem „sicu“, da ne tresne o ledinu.

Nije niti Avdo baš neki politički svetac, ako ćemo pošteno, i on se dao bezbroj puta instrumentalizirati u SDA-ovske nacionalističke igre i igrice s Bosnom, što jednom od najtalentiranijih tvoraca poetskih slika u suvremenoj BiH uopće nije bilo potrebno. Jednako loše je što se njemu - iz tko zna kojih sve razloga - učinilo da ne treba dirati u „vlastitu močvaru“, makar ne na nivou direktnoga iskaza, pa mu se znala omaknuti i amnestija onoga što se ne dade amnestirati. Pa, ipak, slično kao i neki rani Kusturičini poetični filmovi, tako će i Avdina poezija svjedočiti i kad Avdo ne bude više među živima o jednom od najvećih b-h pjesnika svih vremena. U toj njegovoj nadrealno-realnoj poetici specifičnih idioma i meke naracije Avdo je beskrajno pošten, beskompromisan prema sebi i drugima.

Objavio je brojne knjige poezije - “Šahbaza”, “Kost i meso”, “Sarajevska zbirka”, “Bolest od duše”, “Sarajevski tabut”, “Zašto tone Venecija”. Napisao je i brojne filmske scenarije, osim već pomenutih i za filmove Ademira Kenovića “Kuduz” i “Savršeni krug”. Njegova drama “U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce” je najizvođenija teatarska predstava u BiH već godinama.

“Hoće li išta o meni znati”, naslov je Sidranove pjesme, upućene nama koji prebiramo po njegovoj poeziji, pa i životu. “Hoće li čuti drhat, i strepnju srca koje misli, dok biskao bude slovo svako i redak, ko brižna majka kosu dječiju, češljem najgušćim? Hoće li išta, išta, uistinu znati? Ili jednaka će pustoš u domu njegovom da zjapi i sja, nad stolom i knjigom, dok sabran, i težak od tuge, svoje, ovu moju bude razgrtao, vlat po vlat, mrak po mrak?”

U pjesmi “Kad mlidijah umrijeti” kaže Sidran: “sretnem, u samoposluzi, jutros / pokojnog boru pejovića / još se pokatkad, među drugarima, priča / kako je, mrijući, s postelje, o branku / govorio šaptom / zagledasmo se, u čudu, među šarenim gondolama, / u stisci tijela što ištu narodni kruh / na kasi, ne stižem brojati novac / ni kusur, njegov čitajući pogled: pa zar je živ pokojni sidran?“

U pjesmi “Ljetna noć na selu” senzibilnijima se može učiniti kako Avdo i A. B. Šimić zajedno sjede u zvjezdanoj noći, gledajući u Nebo: “Vascijelu noć gledam u nebo / i ništa, ništa ne razumijem.” Avdo u svom intimnom dnevniku iz daleke 1987. godine izdvaja: “Isplovim, ujutro / iz snova: sami sretni anđeo! / Blista duša, žarom žari tijelo. / Uveče legnem: svinja doslovna. / Šta sam to činio između? / S ljudima se družio, ljudska prebiro govna.”

Marko Vešović: Smrt je majstor iz Srbije

Kada sam u Sarajevu uvijek svratim u “Buybook”, kao što sam nekada u Titovoj svraćao u knjižaru “Svjetlost”, jer u ovoj u međuvremenu kultnoj sarajevskoj knjižari, koja je okupljalište kulturnog i liberalnog svijeta, može se kao nekoć “kod Stipe” naći sve što izlazi dobroga u svijetu knjige, uključivo s prostora bivše Jugoslavije, a to je, nažalost, i dan danas sve drugo samo ne puka normalnost. Pregledam i kupim gomilu knjiga, a uvijek mi se čini malo je. No, knjige su izuzetno skupe, više se ne može. Pitam se, tko to u Sarajevu može dati, primjerice, za sjajnu Vešovićevu knjigu “Smrt je majstor iz Srbije” (Naklada Zoro, Zagreb-Sarajevo, 2003) cijelih 38 KM? Naravno da ima i onih koji mogu, ali takvi rijetko čitaju knjige.

Marko Vešović je tijekom rata i poraća u Sarajevu postao „živa legenda“, moralni autoritet prvog reda, čovjek za kojeg se veže samo lijepo i ljudsko u očima njegovih sugrađana. Barem onog preostalog liberalnog dijela u ovom gradu, jer se Marko u međuvremnu usudio da raskrinkava i razne aktualne ublehe i ublehaše iz bošnjačkog političkog i duhovnog establishmenta, uključivo oca i sina, akademika Muhameda zvanog Tunjo, i sina mu nadobudnog Nenada, Filipovića, svojevrsnih unereditelja sarajevske javne scene. A dirnuti u Tunju i sina mu je u Sarajevu danas isto što dirnuti u Dobricu ili Matiju ili Kusturicu u Beogradu, dakle skopčano s velikim i različitim rizicima.

Marko Vešović je do rata život proveo među knjigama, kao profesor u srednjoj školi i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U ovoj knjizi sabranih članaka iz perioda 1992-1994, zapravo javnih krikova protivu nepravde i ludila, ima i jedan dijalog njega i njegove kćerkice, koja je sada studentica muzike u Zagrebu, koji možda ponajbolje odslikava njegovu moralnu poziciju. Maleno dijete pita svoga tatu, naime, bi li i oni bili četnici da su otišli u Beograd? Ne bi, kaže Marko, ali bili bismo pizde!

Posebno dirljivo je, inače, kako Marko rezonira o nesretnim mješancima, koje je ne samo propaganda s Pala, nego i kratkoumlje u Sarajevu, proglašavalo za šljam, maltene ljudski otpad. Marko se poistvojećuje s identitetom svog djeteta, jer mu je majka slučajno Hrvatica, što, zapravo, moraju da čine svi čestiti ljudi sličnih sudbina.

Primarna vrijednost knjige “Smrt je majstor iz Srbije” nije, dakako, efektno poigravanje u naslovu s naslovom knjige njemačkog Židova Paula Celana “Smrt je majstor iz Njemačke”, nego u demontaži zla oličenog u srpskoj nacističkoj ideologiji, kako onoj s Dedinja, tako i onoj s Pala, koja je ljude otjerala u grobove ili u razne nedođije. Nitko, mislim, od vremena Bogdana Bogdanovića i njegovih “Mrtvouzica” nije s toliko lucidnosti razotkrio mehanizme manipulacije priprostim srpskim pukom od strane obrazovanih političkih satrapa, tj. vođa, koji, naravno, u međuvremenu i sami počinju da vjeruju u svoje notorne laži. “Kosovski mit” u službi nacističke osvete prema “ostacima turske vladavine” - to je, po Vešoviću, suština srpskog ludila, srpskog nacizma. Pri čemu treba kazati da nitko nije ni mogao tako kao Vešović demontirati nesretnike poput Nikole Koljevića, Biljane Plavšić, Rajka Petrova Noge, Radovana Karadžića, Vojislava Maksimovića ili Velibora Ostojića, jer se Marko s nekima od njih godinama družio, a s nekima od njih poput nesretnog Nikole Koljevića i prijateljovao.