Piše: Gojko Berić, Oslobođenje

Zar su tolika prijateljstva bila lažna, toliki miješani brakovi promašeni, tolika poznanstva i druženja licemjerna?

Njemačka kancelarka Angela Merkel je prije mjesec objavila da je u njenoj zemlji multikulturalni koncept propao, dapače da je mrtav, jer više miliona useljenika, mahom Turaka i Arapa, nije uspjelo da se integrira u njemačko društvo, a ne vraća se kući. Iako Merkelova za propast tog koncepta nije okrivila islam, štoviše, istakla je da je islam „takođe dio Njemačke", njena izjava je na mnogo mjesta u svijetu ocijenjena kao islamofobična i rasistička. Možda će taj problem u Njemačkoj biti riješen bez većih potresa, tako da i vuk bude sit i ovce na broju. Međutim, Evropa kao da je zaboravila svoju krivicu što je u Bosni i Hercegovini topovima uništen jedan autohtoni multikulturalni koncept prema kojem ljudi nisu živjeli jedni pored drugih, već jedni s drugima. I koga je danas uopće briga što takvo društvo više nikada neće biti obnovljeno.

Ja sam svoju "multi-kulti" inicijaciju prošao u Mostaru, kao devetogodišnji dječak, na samom kraju četrdesetih godina prošlog vijeka, kad me je moj školski drug iz razreda Mehmed Begović odveo svojoj kući. Porodica Begović (majka Fatka, četiri brata i sestra) živjela je u Knežića sokaku, u mahali zvanoj Mejdan, na lijevoj obali Neretve. Mala travnata avlija bez kapije, puna cvijeća, u kojoj je mirovala pripeta koza, dijelila je onisku kuću od sokaka.

Za mene kao oficirsko dijete, stidljivo i otuđeno, sa svega tri ili četiri godine gradskog staža, prelazak njenog praga bio je doživljaj koji danas teško mogu opisati. Od tada će cijelo moje odrastanje postati vezano za tu mahalu, u kojoj je mahom živio muslimanski svijet. Porodica Begović bila je možda najsirotinjskija u cijeloj mahali, pa ipak sam u njoj pojeo mnogo zalogaja nezaboravne pite krompiruše. Od porodice su živa još trojica braće - moj školski drug Mehmed živi u Norveškoj, Ejub u Americi, a najmlađi Safet u Mostaru. Oni su mi još jedini prijatelji iz djetinjstva.

Njihova majka Fatka je bila priprosta, ali vitalna žena koja je imponovala dobrotom, spremna da uprkos svom siromaštvu svakom djetetu bude majka, bez obzira na vjeru i naciju. Njen lik je izvorište moje jake, možda i prevelike vezanosti za naš bosanski i hercegovački muslimanski svijet, pa i izvorište moje "kosmopolitske religioznosti". Kasnije, u Dubrovniku, ušao sam u novi, posve drugačiji mentalni ambijent, u kojem sam stekao više prijatelja među Hrvatima. A najmanje sam ih imao među "svojim" Srbima. Nisam podnosio njihovu retoričku agresivnost i bahatost, koja je odudarala od manira dubrovačkih gospara, i nekako spontano izbjegavao sam preveliko druženje s njima. Naravno, podrazumijeva se da je ovdje riječ o ličnom iskustvu, a ne o bilo kakvom generaliziranju, jer u svakom narodu ima i "žita" i "kukolja".

Stereotipi i mitovi, to je već nešto drugo. Krleža je davno obezvrijedio mit o srpskom junaštvu, odnosno hrvatskoj kulturi, moleći boga da ga sačuva i jednog i drugog. Boris Buden, hrvatski filozof srednje generacije, tome je dodao: "Hrvatska je kultura skončala na dnu Neretve, u vidu kamenih blokova srušenog Starog mosta." Ipak, stereotipi i mitovi i dalje žive. Jedan narod je u njegovim vlastitim očima uvijek bolji od svih drugih - najhrabriji, najčestitiji, najplemenitiji.

Drugi su "ružni, prljavi i zli", kako glasi naslov poznatog italijanskog filma. Srbi su bili uvjereni da su "u duši" najbolji narod na Balkanu. "A završismo kao najgori", kako reče književnik Vidosav Stevanović, aludirajući na zločine počinjene u ratu za "veliku Srbiju".

Sačuvao sam kratku zabilješku o gostovanju vladike Grigorija na Televiziji OBN, oktobra 2007. godine. Vladika je tokom cijelog razgovora propagirao ljubav i poštovanje među svim ljudima. Glorificirao je fenomen bosanskog komšiluka, "koji nas je održao zajedno", posebno ističući "gostoljubivost i toplinu po kojoj su muslimani bili poznati". "Kod nas hrišćana to nisu tako izražene vrline. Naši muslimani su po tome bili izrazito prepoznatljivi", rekao je vladika. Pomenuo je i veliko prijateljstvo svog oca i jednog Bošnjaka iz Vareša. Bilo bi logično da, nakon toga, voditelj emisije postavi gospodinu Grigoriju ovakvo ili slično pitanje: "Pa dobro, zašto su onda Srbi sa takvom surovošću nasrnuli na svoje komšije Bošnjake?" Ali, takvo pitanje je izostalo.

Kao što se vidi, vladika Grigorije je i čuveni bosanski komšiluk, i toplinu i gostoljubivost bosanskih muslimana, slučajno ili namjerno, smjestio u predratna vremena. "", primijetio je nedavno kardinal Vinko Puljić, valjda aludirajući na vehabije. Ovome treba dodati i poznatu rečenicu reisa Mustafe Cerića iz jednog njegovog obraćanja vjernicima: "Dosta smo se mi njima prilagođavali, neka se oni sada nama prilagođavaju." Ko su „oni"? Pravoslavci, katolici, komunjare? Nema sumnje, rat je promijenio sva tri bosanskohercegovačka naroda. Oni jedni druge više ne poznaju. Nepovjerenje među njima nikada nije bilo veće.

E sad, da li je bivši režim, po prirodi svoje ideologije, Bošnjake, Srbe i Hrvate učinio "nepodnošljivo bliskim" ili je tek rat učinio da svako od njih pokaže svoje pravo lice? Zar su tolika prijateljstva bila lažna, toliki miješani brakovi promašeni, tolika poznanstva i druženja licemjerna? Ili je neki drugi vrag u pitanju?

(DEPO/a.k.)