Slika na kojoj su uvaženi Sead Hadžiahmetović (Francuska), Kemal Huseinćehajić (Njemačka) i Jan Beran (Amerika) nije samo uspješna propaganda zdravog života bez kapi alkoholnog otrova, nego i svojevrsna ilustracija za nova sociološka istraživanja. U kojima bi trebali dobiti odgovor na pitanje što me sve više muči.

Dakle, pitam se pitam zbog čega se naši ljudi, razbacani po cijelom planetu, kada konačno stignu u posjetu stazama djetinjstva i uspomena, uglavnom druže sa drugim djeliocima njihove dijasporske sudbine?!

Kao kod kuće su, kao svoji su na svome, a opet su nekako začaureni, izdvojeni iz vremena i od ljudi koji bivstvuju po ovim ulicama i sokacima. Naglašavajući takvim držanjem još veću posebnost i gorku težinu riječi dijaspora i dijasporci.

Umjesto da se pokušaju vratiti u svijet, krug prijatelja iz kojih su igrom životnih puteva istrgnuti, oni ovakvim dijasporskim druženjima kao da pokušavaju pobjeći od sebe, od svoje prošlosti.

Doimaju se kao najobičniji turisti i radoznalci koji trate vrijeme u nekoliko lokala na prometnim mjestima, sa čijih terasa užarenim očima analiziraju rijeku ljudi što im pred nosom promiče. Uzbuđeno se nadajući da će ugledati još jednog dijasporca, Facebook frenda kojeg nikada nisu uživo susreli. Obradovat će se njemu više nego prijateljima s kojima su rasli i koji nisu napuštali toplinu zavičaja. Oni se polagano ali sigurno zauvijek zaboravljaju.

Kao kod kuće su, kao svoji su na svome, a opet su nekako začaureni, izdvojeni iz vremena i od ljudi koji bivstvuju po ovim ulicama i sokacima. Naglašavajući takvim držanjem još veću posebnost i gorku težinu riječi dijaspora i dijasporci

Elem, da ne dužim, na gospodi sociolozima je da nam daju odgovore. Zašto se dijasporac i kod kuće druži samo sa dijasporcima?!

Možda je uzrok ili razlog i u teme da se u visova se uzdiže da dijaspora u našu zemlju godišnje pošalje više od četiri milijarde dolara. Milion i tristo hiljada, uglavnom, na silu otjeranih ljudi u bespuća svijeta posmatra se kroz proklete inostrane uplate. Možda bi nam priliv deviza bio još i veći da smo, kojim slučajem, po meridijanima i paralelama rastjerali još koji milion insana. Što da se muče i propadaju u sve siromašnijoj otadžbini? Jedna trećina BiH je vani, a vidite kako još teško živimo. Treba napraviti plan da se oslobodimo i druge trećine. E, onda će kod kuće teći med i mlijeko. Raji, koja je imala tu sreću da se ne pomjera, ostaće samo da čeka poštara i broji lovu što pada sa dijasporskog neba.

Drugim riječima, jedina korist posljednjeg rata je ta iseljena Bosna i Hercegovina. U njoj je mnogo onih što su merhametli duše, kapitalizam u njima još nije razvio sve prisutniji egoizam. Teško se radi, ali uvijek lako izdvaja za rodbinu, prijatelje kojima je, tamo daleko, još teže.

A šta bh. dijaspora dobija od svoje domovine? Tih četiri, pet milijardi dolara što preko banaka i u gotovom stižu najveća su ulaganju u zemlju u koju se sve manje vjeruje. Zahvaljujući političkim strukturama vruće veze Bosanaca i Hercegovaca sa rodnim gruntom polagano se hlade. Za koju godinu znatno će presušiti i dijasporska slavina.

Nostalgičari iz tuđine bivaju ismijavani, potcjenjivani. Očekuju ih zamke, zapreke. Počev od policijskih patrola, što ih proganjaju radarima za mjerenje brzina, do konobara, trgovaca, opštinskih ćata. O odnosu viših zvaničnika bolje je ne govoriti

Uz sve ovo, riječ kojom se izražava najdublja diskriminacija je - dijasporac. Posebno u ljetnjim mjesecima kada stotine hiljada onih što ih srce još vuče, posjećuju rodne krajeve. Tada današnja BiH pokazuje svoje pravo lice. Nostalgičari iz tuđine bivaju ismijavani, potcjenjivani. Očekuju ih zamke, zapreke. Počev od policijskih patrola, što ih proganjaju radarima za mjerenje brzina, do konobara, trgovaca, opštinskih ćata. O odnosu viših zvaničnika bolje je ne govoriti.

Znam, ponekada i u medijima skužim da je ministar taj i taj primio nekog predstavnika iz nekakve svjetske, čini mi se, jednonacionalne bh. dijaspore. Uz dužno poštovanje prema tim usamljenim jahačima u borbi za veću povezanost domovine i nas vani, gotovo niko od mojih prijatelja-pobjegulja, kako nas u jednoj i jedinoj krste, ne osjeća šta im to postane bolje kada funcioner dijasporac susretne nekoga iz svetog bh. trijumvirata…

P.S. Primjećujem da i ja postajem kao trio sa početka priče kada sam na ulicama Sarajeva.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook