Arija Rizvić (28) je perspektivna mlada umjetnica, nada regionalne kinematografije i pozorišta. Iako vrlo mlada, iza sebe ponosno nosi velike uspjehe u svijetu režije i glumišta. Aktuelna predstava „Da sam ptica“, koja se izvodi i u Kamernom teatru, pod režiserskom palicom Arije Rizvić, nosi snažnu pouku. Priča o izbjeglištvu, ratu i ljubavi rasplakala je i nasmijala hiljade ljudi koji su imali priliku pogledati ovu predstavu.

O svojoj karijeri, predstavi „Da sam ptica“, životu, prošlosti i ljubavi Arija Rizvić govorila je za magazin Azra.

Arija, kako ste?

– Hvala na tom pitanju, da kucnem, dobro sam, kako Konstrakta kaže, „samo zdravlja“, a sve ostalo je manje bitno. Trenutno imam period gdje odmaram pa punim baterije za nove stvari koje me čekaju.

Život Vaše porodice je potpuno pomjeren zbog dešavanja 90-ih godina prošlog stoljeća. Kada se prisjetite djetinjstva, šta su Vam prve asocijacije?

– Moji roditelji su iz BiH, mama iz Banje Luke, tata iz Prijedora, a ja sam se eto igrom slučaja rodila u Rijeci, gdje su oni izbjegli za vrijeme rata. Jedinica sam, i toliko sam ljubavi dobila i dobijam od svojih roditelja, da nikad nisam osjetila kroz što su moji roditelji sve morali proći kao izbjeglice. Moje djetinjstvo je Rijeka, grad u kojem sam odrasla, more, prijatelji… Obilježeno je pjesmom, plesom, mama me usmjeravala u umjetnost, bez pritiska naravno, u koju sam se zaljubila i tako je sve počelo s mojom karijerom.

Kako je krenuo Vaš put umjetnosti? Odakle želja da se bavite glumom, pa i režijom?

– Već s četiri godine sam stala na pozornicu, kada sam glumila lavića u dramsko-plesnoj predstavi „Pinocchio“. To su moji počeci. Završila sam školu za klasični balet, školu solo pjevanja, pohađala dramske radionice, stalno sam bila u kazalištu i, kada sam dobila prvu profesionalnu ulogu u mjuziklu „Guslač na krovu“ u riječkom HNK, imala sam 17 godina, tada me zainteresirala režija, odnosno kao se stvara taj magični svijet na pozornici. Iako su mi svi govorili da bih definitivno trebala upisati glumu, ja sam otišla na prijemni iz kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i prošla i ostalo je povijest. Od glume nisam odustala i paralelno sam uz režiranje ostvarila uloge u seriji i u kazalištu, a tako planiram i dalje.

Između ostalog, režirali ste i predstavu „Da sam ptica“, koja u današnje vrijeme i na našim prostorima šalje snažnu poruku. Jeste li ovu priču mogli pronaći u sebi, kao ženi, ne samo kao rediteljici?

– Predstava „Da sam ptica“ moj je intiman autorski projekt inspiriran stvarnom pričom mojih roditelja koji su bili izbjeglice iz BiH devedesetih za vrijeme rata. Ta me tema dugo godina zaokupljala i kada se prije više od godinu ukazala prilika, počela sam taj projekt. Predstava tematizira izbjeglištvo i nastala je prema tekstu Nikoline Bogdanović i glavnih glumaca Darije Lorenci Flatz i Tarika Filipovića, koji su u njega utkali svoje osobne priče u vezi s ratom i BiH kao i razne situacije mojih roditelja koji su prošli izbjeglištvo. Tako smo stvorili našu fiktivnu priču o bračnom paru koji na pragu tridesetih s kćerkom napušta svoj dom i svoje snove i odlaze u Beč, gdje pokušavaju ponovno izgraditi život. Predstava je posvećena mojim roditeljima i svim izbjeglicama i danas, a svjedoci smo novog vala izbjeglica diljem svijeta i ta se priča ponavlja i dalje u mnogim obiteljima. Jako mi je važno bilo napraviti ovu predstavu. Ja sam se rodila 1993. godine, ali posljedice rata sam itekako osjećala već kao dijete na svojoj koži. Mom ocu ubijeni su roditelji i najbliži članovi porodice u ratu u Prijedoru i to je samo jedna od užasnih i tužnih priča kakvih je mnogo u raznim porodicama u BiH, a koje se ne smiju zaboraviti i mora se o njima pričati. Ne mogu vjerovati da je moja predstava „Da sam ptica“ upravo toliko aktualna danas, u momentu kada smo svjedoci novih besmislenih ratova i kada mnoge ljudske duše ponovno lutaju svijetom u potrazi za mirom i novim domom.

Nastavak razgovora čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)