Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Ne bira se vrijeme kada su srce i emocije na udaru. Ovih dana gledao sam, nakon puno godina, epizodu svoje emisije „Čekajući 2001 Sarajevo“, koju smo snimali 1999. godine. Epizoda se zvala „Putovanje muzejom suvremene umjetnosti“ i bila je posvećena monumentalnoj izložbi Ars Aevi u sarajevskoj Skenderiji. U njoj gotovo čitavo vrijeme na omanjem industrijskom viljuškaru po velikoj dvorani Skenderije „putuju“ i vode divan razgovor o suvremenoj likovnoj umjetnosti Nisvet Džanko i Jusuf Hadžifejzović. Gledao sam tu emisiju prije nekoliko dana, na godišnjicu smrti mog druga Džanke, sa kojim sam u to vrijeme počeo kreirati dokumentarni serijal „Pozitivna geografija“. 

Ali prije nego što se Džanko pojavi u toj, kao i drugim epizodama tog serijala, ide najava Segmedine Srne. Više puta sam pogledao tu najavu koju smo uradili iznad Sarajeva, dok se u dubini vide poredani sarajevski mostovi. Pošto je emisija bila posvećena likovnoj umjetnosti, imao sam ideju da i najava bude u tome vizuelnom ključu. Zato je snimatelj Hakija Topić snimao kao da smo negdje pored pariških mostova i nju kao Mona Lisu. 

I sada, kada sam gledao taj kadar – stvarno mi je izgledala kao Mona Lisa, dok u pozadini dominiraju mostovi Miljacke. Davno je to snimano i ekran, veliki ili mali, dozvoljava tu vrstu proizvodnje vizuelne iluzije.

Naredni dan stiže vijest da Segmedina više nije sa nama. 

Ne bira se vrijeme kada su srce i emocije na udaru.

Upoznali smo se na stanici Marijin Dvor usred rata čekajući autobus koji je vozio do „sivog doma“. Bila je već zvijezda magazina „Rat Art“, kultne emisije koja je mnogima tih ratnih dana bila svjetlo u mraku opsade, smrti i tuge. Bila je popularna i po čitavoj BiH, za mnoge je bila ne samo lijepo lice televizije, već jedna od heroina medijske odbrane Sarajeva.

Tako je moj prijatelj Zijad Bajrić neposredno nakon rata otvorio kafić sa nazivom „Rat Art“ i njenom velikom slikom u njemu. Podsjećala ga je na momente kada bi se, kao vojnik Armije BiH, vraćao kući sa prve ratne linije i kada bi Srnu gledao na tv ekranu. Zbog nje je, jer je bio vješt u tome, napravio malu turbinu za proizvodnju električne energije kako bi mogao gledati televiziju. U stvari, kako bi mogao gledati nju. Ona mu je bila svjetlost u mraku rata.

Kada sam jednom sa njim snimio video art uradak „Čuvar ljepote“, premijeru emisije je u jednoj bugojanskoj diskoteci čekalo i gledalo nekoliko stotina ljudi. Čekali su to zbog Zije, ali i da vide kako će prilog najaviti Srna. Za njih je ona bila već tada simbol i prvo lice državne televizije.

U to vrijeme, negdje od 1998-2000-te, radili smo zajedno emisiju „Čekajući 2001 Sarajevo“. Bila su to teška vremena za rad – sa malim platama, skromnom produkcijom, ponekad i pod pritiscima raznih uprava što su se tih godina smjenjivale po „sivom domu“. Bila je oličenje ljepote, ali i nekoga ko ima čvrst stav i karakter.

Kada sam, pod burnim političkim i medijskim okolnostima, izabran za generalnog direktora RTVFBiH, ona je bila dio našeg najužeg tima, da ne kažem – štaba. Radila je tih godina sve najveće projekte FTV-a: zabavne magazine, i kvizove, muzičke i druge televizijske spektakle kojih u to vrijeme nije falilo. Bila je urednik i voditelj jedine emisije FTV-a gdje smo dozvoli da ime urednika-voditelja bude u naslovu – „Subotom uveče sa Segmedinom Srnom“. Sve je to radila krajnje profesionalno i u interesu kuće. Znala je da u televizijskom poslu nema više i manje vrijednih poslova.

„Sivi dom“ sam napustio krajem 2008-e.  Nedugo iza toga napustila ga je i Segmedina Srna. Puno toga se promijenilo u toj zgradi, kao i u čitavom medijskom okruženju, i bilo je vrijeme za nove izazove... Godine kada smo radili zajedno na FTV-u bile su posljednje godine kada je rtv servis bio medijska sila u eteru i kada je sama televizija bila televizija. Naši projekti i emisije koje smo radili u to vrijeme imali su stotine hiljade gledalaca iz sedmice u sedmicu. I prvo lice te televizije bila je Segmedina Srna.

Srna je potom hrabro ušla u politiku, noseći crvenu zastavu antifašizma, antinacionalizma i socijaldemokratije, opet na prvoj liniji odbrane vrijednosti Sarajeva i BiH. I tako do posljednjeg dana svog života.  

Zapravo, uvijek je bila na prvoj liniji fronta – u godinima rata i opsade Sarajeva, u svome postratnom medijskom angažmanu i u politici.

I mnogi od nas će zavijek pamtiti njen osmijeh na tv ekranu, ali i iza njega. A ja posebno osmijeh sarajevske Mona Lise sa mostovima Miljacke u pozadini uhvaćenog u kadru naše emsije „Čekajući 2001 Sarajevo“.

To će biti iluzija koja se ne zaboravlja.

(DEPO Portal)