Izvor: balkans.aljazeera.net

Piše: Lejla Kajić

Početak je novembra 2021. i prvi put sam na sarajevskoj autopijaci. Iako još nije ni 9:00, vlažan asfalt već pokriva mnoštvo crnih cerada, na kojima su uglavnom beskorisne stvari. Nekoliko prodavača zapalilo je vatru na više uglova, pa u plamenove svako malo ubacuju komade plastike, zbog čega se pijacom širi ružan miris paljevine.

Neki već nude i dozivaju. Korištene dušeke, jastuke i suđe prodaju za sitan novac, pokušavaju nagovoriti prolaznike da otkupe neki od kičastih komada namještaja. Drugi su vrlo tihi, a ispred takvih su obično razvaljene pegle, kablovi odsječeni sa ko zna čega, stare videoigrice, prljave igračke i mnoštvo drugog beskorisnog smeća. Čini mi se da su svjesni kvaliteta sadržaja, pa otud tišina.

Stišćem ruke u džepovima i šutke obilazim skromnu ponudu. U potrazi sam za jednim od starih telefona s brojčanikom, pa pažljivo posmatram sve hrpe nadajući se da ću ga negdje ugledati. Pogled mi ubrzo pada na gomilu pohabanih jugoslovenskih pasoša. U neposrednoj blizini je i hrpa crno-bijelih fotografija. Po rasporedu izloženih stvari, vrlo je lako zaključivo da se izlagač nije previše trudio da ugodi oku prolaznika. Korišteno plastično posuđe bačeno je odmah pored dijelova za gramofon, a pored njih su izgrebani CD-ovi i uramljena fotografija mladog para.

I onda ih ugledam…

Njemačka, Austrija, Hrvatska, Srbija, Italija…

Na samom uglu jedne od cerada postavljena je kutija iz koje mi maše novčanica s mnoštvom nula. Oduševljeno prilazim, izvlačim je iz gomile papira i otkrivam da se radi o milijardu dinara. Pogled mi pada na koverte iz kojih sam je izvukla, pa shvatam da je riječ o pismima. Ono što sam našla mi je na prvi, a i svaki naredni, pogled djelovalo previše vrijedno da bi završilo na takvom mjestu. Pedesetak koverata naslovljenih na Maju ukrašene su crtežima, naljepnicama, različitim imenima, adresama i poštanskim markicama. Njemačka, Austrija, Hrvatska, Srbija, Italija… Godine su 1993, 1994. i 1995.

“Nećeš vjerovati, ovdje imaju novčanicu od milijardu dinara. Znaš šta je najbolje? Za to sad ne možeš kupiti ni žvaku“, napisano je u jednoj od koverti.

Dovoljno interesantno da poželim pročitati ostatak. Podižem glavu da pogledam s kim ću započeti cjenkanje. Dočekuje me spreman pogled mlađeg prodavača. Iako nimalo iskusna u takvim poduhvatima, prihvatam izazov.

“Koliko je?“

“70“.

“Može li manje, ikako?“

“60“.

“Neću“.

“Dobro, 40 i nosi“.

“To ti je zadnja?“

Potvrdno kima glavom. Spuštam pismo u kutiju, zahvaljujem se i odmahujem mu, govorim da ću se možda vratiti. Ni dva koraka kasnije, samo što sam okrenula leđa, čujem kako me doziva i spušta cijenu na 20 konvertibilnih maraka (10 eura). Razmišljam kako bi možda moglo i manje, ali je i ovo sasvim prihvatljivo.

Kako nas je rat rasuo po Evropi

Hrpa pisama leži na mom radnom stolu. Po prostoriji se širi miris vlage, pa razmišljam o tome koliko su dugo koverte stajale na vlažnim ceradama, koliki vremenski period se niko o njima nije brinuo. Pažljivo ih otvaram, čitam i zatim razvrstavam prema autorima i godinama u kojima su stizale u Sarajevo, pa onda i u Hrvatsku, gdje je Maja provela dobar dio rata. Pisale su joj najviše prijateljice koje su od agresije pobjegle u različite evropske zemlje. Gotovo sve koverte su tada isporučivale humanitarne organizacije, pa se kroz mnoga pisma provlače riječi sumnje da su neka od ranije poslanih pisama vjerovatno i izgubljena na putu do primatelja.

Djevojčice jedne drugima pišu o izbjeglištvu. Kroz ogromnu količinu nerazumijevanja zašto se rat uopće dešava, opisuju kako se ne uklapaju baš najbolje s ostalom djecom u novom razredu. Novi jezici su teški, bilo da se radi samo o nijansama koje razlikuju hrvatski i srpski od bosanskog, ili već o kompliciranoj njemačkoj gramatici ili italijanskom izgovoru. Gotovo je nemoguće pristupiti bilo čemu normalno a da ih se ne etiketira kao izbjeglice. Sve to dodatno pogoršava činjenica da u obruču oko Sarajeva živi neko njihov, a pisma do i od Sarajeva rijetko prolaze.

Strahovito je teško čitati o ratu iz perspektive djeteta. Svaki obrađeni, novinarski ili književni, tekst je bolno sterilan u odnosu na ovaj haotično sirov sadržaj. Gotovo je bizarno koliko lako isprepliću: “Više ni ne znam ko je od naših živ“ i samo nekoliko redova kasnije: “Čak nas i simpatije gledaju uglavnom kao izbjeglice.“ I, u konačnici: “Hvala Bogu pa sam dobila vaše adrese. Jedino mi ova pisma daju snagu da nastavim dalje.“

Krema za lice i farba za kosu

Sve dodatno otežavaju pisma djevojčicine majke. Na jednom manjem papiru Crvenog krsta sasvim sitnim rukopisom, valjda kako bi što više na njega stalo, tješi kćerku obećanjima da u Sarajevu ima struje i vode, ne puca se toliko često i oni žive dosta jednostavnije nego što to Maja zamišlja. U svemu tome pronalazi prostor i da je oštro upozori da redovno nosi jaknu i dovoljno jede.

“Nemoj da se prehladiš, uz more zna da puše bura“, piše u jednom od pisama poslanih iz Sarajeva u Hrvatsku. Na koncu kratko, kao da je usput i uz premišljanje dodato sa strane: “Možeš li mi probati poslati kremu za lice i farbu za kosu? Poželjela sam kupiti, a ovdje nemam gdje. U paketima koje dobijamo nema ništa. Ali, ne moraš ako nemaš čime. Nemoj trošiti. Najvažnije je da ti imaš.“

Jedno od posljednjih pisama poslano je krajem 1994. godine u Hrvatsku. Napisala ga je Majina prijateljica koja je rat provela u Sarajevu: “Posljednjih dana ne puca kao prije. Ponovo su proradili tramvaji, to je dobar znak. Jučer sam se prvi put provozala u ‘trici’. Da mi je neko rekao da ću plakati dok se vozim tramvajem, ne bih mu vjerovala. Čula sam da dolaziš nazad. Jedva čekam, puno toga ti imam za ispričati.“

Gdje je sada Maja?

Nekoliko mjeseci nakon pronalaska pisama i dalje detaljno pretražujem internet i društvene mreže u potrazi za Majom. Prodavač sa autopijace mi nije pomogao – on je pisma našao u praznom stanu na Bistriku. Javni adresar i zajednički prijatelji također. Tek kad sam istrošila sve opcije, sinulo mi je da bih mogla obići adresu na kojoj je živjela njena majka.

Subota je poslijepodne, obilazim jedno od sarajevskih naselja u potrazi za brojem 4. U džepovima čvrsto stišćem palčeve u nadi da će na interfonu zgrade pisati prezime koje tražim. Još uvijek bez plana šta tačno želim reći i kako objasniti pronalazak pisama, a onda i želju za dolaskom na ovu adresu, prebiram prstima po tipkama interfona.

Bingo! Na jednom od njih stoji traženo prezime.

Vrata mi otvara Majina majka, nasmijano objašnjava kako Maja već dugo živi vani. Dodaje kako ne zna kako su pisma završila na Bistriku, pretpostavlja da ih je neko otuđio od porodice. Prije nego zatvori vrata, daje mi Majin broj telefona i kaže kako mi želi sreću. Ako se predomislim, mogu joj ostaviti pisma i ona će ih proslijediti Maji čim bude imala priliku. Ako ne, nada se da ću uspjeti u svojoj misiji.

Razgovor s Majom traje vrlo kratko. Vrlo ozbiljno objašnjava kako je ratno Sarajevo i sve vezano za njega ostavila u prošlosti. Iako je u kontaktu s prijateljicama koje su joj slale pisma, niti jedan od tih papira ne želi vidjeti. Predlažem joj da ih iskoristimo kako bismo napravili izložbu ili napisali tekst. Naglašavam kako ne bih voljela da propadnu. Vrlo izričito zaključuje priču: “Poklanjam Vam ih. S njima možete uraditi šta želite. Meni su previše bolna. Ja ne mogu, nadam se da shvatate.“

‘A ko to uopće ostavlja u smeću?’

Ideju o izložbi prosljeđujem muzejima. Ponavljam kako ovakvi dokumenti najbolje govore o besmislu rata, jer je svaka priča ispisana iz perspektive djeteta. Stalno pokazujem pismo u kojem je šestogodišnjakinja iz ratnog Sarajeva napisala veliku želju: “Pošalji nam sladoled i pizzu poštom.“ Ponavljam i kako je nevjerovatno da su takve želje završile na autopijaci. Izložba će se vjerovatno održati… vidjet ćemo, obećavaju.

I stalno razmišljam o nečemu što sam čula od poznanice, koja je na priču o pismima začuđeno pitala: “A ko to uopće ostavlja u smeću? Ko pronalazi i odluči preprodati? Koliko takvo nešto uopće cijene? Je li ima to neku konkretnu vrijednost?“

(AJB/DEPO PORTAL/md)