Do devedesetih, svakog Devetog maja, Dana pobjede nad fašizmom, pitao sam se kako su u Berlinu četrdesetih mogli održavati one mamutske parade? Kako su mogli klicati Fireru i kako su mu u delirijumu dizali ruke začarani njegovim prijetećim govorima, urlanjima.

Pitao sam se kako su mogli slijepo slijediti i slaviti čovjeka, što je sve više postajao monstrum, koji je ubijao cijele narode, milione slao u krematorijume. Pitao se kako su poslije rata mogli kazivati da nisu znali za koncentracijske logore, za serijska ubijanja u cilju stvaranja više arijevske rase? Posebno nisam mogao pojmiti da su mnogi od tih bivših logorskiih čuvara živjeli gotovo do stotog rođendana. Jesu li imali savjest, jesu li imali noćne more? Ili su cijeli vijek bili bili bez srca i duše? 

Poslije našeg rata opet sam se pitao kako danas  mogu  mirno i čak ponosno živjeti oni što su po Bosni i Hercegovini pravili logore, mučilišta. Oni što su nemilosrdno bombardovali naše gradove, ubijali djecu i nedužne baš kao i sada u Ukrajini. Kada gledam  tu zemlju što je nemilosrdno razaraju vidim našu domovinu i sve mi je nekako poznato.

Pitao sam se kako su mogli slijepo slijediti i slaviti čovjeka, što je sve više postajao monstrum, koji je ubijao cijele narode, milione slao u krematorijume. Pitao se kako su poslije rata mogli kazivati da nisu znali za koncentracijske logore, za serijska ubijanja u cilju stvaranja više arijevske rase?

Ipak, i poslije onog vremena kada su željeli unišititi BiH, nedostajali su mi ti Dani pobjede, jer u našem ratu nije bilo pobjednika.A, svi znamo koliko je bilo fašizma, nacionalizma što i dalje buja. Posebno ovih dana kada se neki kriju iza borbe za promjenu Izbornog zakona, kao što su ovi što su od 24. februara nakon Specijalne vojne operacije najveća prijetnja planetu.

Gledao sam Paradu pobjede iz Moskve. Do kostiju su plašili razni metalni monstrumi koji su izmišljeni i napravljeni s jednim jedinim ciljem da bi se uništio čovjek. Gledao kako jedan vođa lagano postaje kao onaj iz davnih parada straha pred Drugi svjetski rat. Gledao kako mu, kao prije osam desetljeća pred najveću svjetsku kataklizmu, s radošću pružaju ruku. Kliču hiljade ushićenih  uparađenih vojnika od kojih su neki, možda, upravo stigli sa ratišta gdje se uništavaju lijepi gradovi, a u skloništima u najtežim mukama nestaju djeca, starci.

Što više mjeseci i godina ovog trećeg milenijuma prolazi, sve više osjećamo da ne svjedočimo napretku civilizacije, nego napretku nezamislivih zločina, paničnom gomilanju oružja, atomskih bombi. Više nema nijedne države na svijetu, nijedne vlade koja govori o boljem životu svojih građana, nego samo o boljem arsenalu sredstava za ubijanje. Za koje se  nemilice daju puste milijarde, dok je gladnih sve više.

Najbolje je što prije zaboraviti ovaj Dan pobjede 2022. Jer, on je bio najveći poraz onih koji su se najviše dali u pobjedi na fašizmom. Sada ga oni ovim ratom donose tvrdeći da se bore protiv neonacista. Dok gledam slike iz Ukrajine ne vidim nijednog nacistu. Samo do smrti uplašene ljude

Znam, uzalud nam ove priče, pisanja. Nemoćni smo pred gospodarima života i smrti svih nas nesretnika kugle zvana Zemlja. Možemo se ovako prazniti, lagati sami sebe da smo vlasnici svojih sudbina. A, ne možemo biti sigurni da ćemo sutra imati litar ulja, kilu brašna. 

Zato je najbolje što prije zaboraviti ovaj Dan pobjede 2022. Jer, on je bio najveći poraz onih koji su se najviše dali u pobjedi na fašizmom. Sada ga oni ovim ratom donose tvrdeći da se bore protiv neonacista. Dok gledam slike iz Ukrajine ne vidim nijednog nacistu. Samo do smrti uplašene ljude.

Sa strahom se pitajući da li  je ovo tek početak novog svjetskog sukoba poslije kojeg svijeta neće biti?!

Ili će preživjeli ponovo krenuti da se naoružavaju lukom i strijelom?

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/mr)
                                                    

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook