Novinarka, filmska i TV rediteljica, aktivistkinja, feministkinja, umjetnica, žena sa hidžabom,... Sve ovo i mnogo više od toga je Nejra Latić Hulusić koja je uvijek otvoreno i bez ustezanja govorila čak i ono o čemu se glasno šuti. Za projekat Oslobođenje grupacije "Ja sam žena" Nejra je govorila o ličnoj borbi protiv stereotipa i predrasuda. U životu su je često "etiketirali", ali njena pobjeda leži u tome što nikada nije dozvolila da joj etiketu i prišiju. Hrabro je svakog puta stresla sve sa sebe i nastavila dalje. Kaže da je najviše oblikovalo "odrastanje u nezavidnim okolnostima za razvoj jedne mlade žene i umjetnice", a osim toga otkrila je za Oslobođenje šta je ona mijenjala kao žena.

- Morala sam vrlo rano naučiti glasno da se izborim za pravo da očuvam svoj identitet žene, muslimanke, umjetnice u zemlji u kojoj se na ljudska prava gleda vrlo selektivno i dosta tradicionalno. Kao žena, smatram da nisam promijenila dovoljno. Moj uzor je generacija moje majke i nane koja se izborila za svoju, Bogom datu, a ljudskom rukom uzetu, ravnopravnost u puno težim okolnostima nego što su ove koje je moja generacija dočekala. Znam samo da nema odustajanja dok svaki insan u ovoj zemlji ne bude ravnopravno hodio pod nebom.

Osim Vašeg životnog poziva i karijere, Vi ste i aktivistkinja i žena koja ulazi u sferu feminizma i otvoreno priznajete da ste feministkinja. Međutim, ljudi na pogrešan način interpretiraju taj pojam. Sa druge strane, hidžab uglavnom vezuju samo za religiju i nerijetko u negativnom kontekstu, dok se izostavlja njegova snažna veza s feminizmom i njegovim ispravnim značenjem. Kako to komentarišete?

-Naravno da se javno deklarišem kao feministica i jako teško mogu da shvatim žene kojima feminizam nije prirodno stanje. Zašto neko zdrave pameti ne želi da ima ista prava koja imaju muškarci. Rekoh maloprije, ako nas Stvoritelj posmatra u obavezama i pravima jednako, ne razumijem zašto neko na Zemlji želi da bude neko manje vrijedan, podređen… Hidžab jeste vjerska praksa i treba biti precizan u razdvajanju hidžaba kao tradicionalne nošnje i slijeđenja vjerske prakse. Međutim, ja sam pokrivanjem potpuno ponovo otkupila pravo na vlastito tijelo, na pravo da ga otkrivam onoliko koliko ja to želim, a ne onoliko koliko često konzumerizam svega, pa i ženskog tijela, zahtijeva od žene.

Bez ustezanja pišete, objavljujete, ukazujete na neke društvene anomalije, ali koliko je to zapravo teško činiti u današnjem društvu? Je li to “borba sa vjetrenjačama”?

-Moja uloga i moj posao na svijetu kao umjetnice jeste da analiziram, shvatam i govorim o „stanju svijeta“. Mi, umjetnici, smo nešto kao dijagnostičari. Postoje dva puta u našem poslu, da procjene i dijagnoze o stanju duha i društva izgovorite glasno i ispunite svoju ulogu i krenete putem liječenja ili da šutite pacijentima, a primate mito za tu šutnju i proizvodite besmislene "l'art pour l'art" radove. Ja sam izabrala ovaj prvi način.

Nisu rijetke situacije u kojima ste zbog marame koju nosite bili “žrtva” diskriminacije i stereotipa, jedna takva situacija dogodila se i prošle godine u Tuzli. Kako se suočavate i borite sa etiketiranjem i predrasudama, budući da nikada niste dozvoliti da Vam etikete zaista i “zalijepe”?

-Izbačena sam sa Panonskog jezera, koje sam pola sata prije izbacivanja javno pohvalila na svojim društvenim mrežama jer sam se kupala u kupaćem kostimu koji pokriva tijelo do članaka i na glavi imala silikonsku kapicu koju većina bazena zapravo zahtijeva da se kosa ne bi mrsila u filtere. O diskriminatornom pravilniku koji zabranjuje kupaće kostime na osnovu količine tijela koje pokrivaju, a ne na osnovu vrste materijala, raspravljalo se i na Gradskom vijeću Tuzle jer sam se glasno suprotstavila tom poniženju. Uprava je odbila da mijenja pravilnik. Elem, ja dobro poznajem prije svega svoja, pa onda i tuđa prava pred zakonom ove zemlje i nikada nisam dopustila da me se ponižava i diskrimira tamo gdje je zakon na mojoj strani. Ne možete se u životu oslanjati na milost i nemilost nečijeg ličnog mišljenja, afiniteta i sklonosti. Ljudi su u principu nemilosrdni kada se radi o bilo kome ko je iole iskočio iz kutijice u koju te neka sredina proba smjestiti.

Šta savjetovati ženama u svijetu generalno naklonjenom muškarcima, kakav biste im savjet s vaše pozicije dali, biste li ih usmjerili u pravcu još boljeg obrazovanja, rada na sebi, biste li im savjetovali da se bore za jednakost?

-Ne treba odustajati od sebe. Nije bitno jesi li muškarac, žena ili svoj rod prepoznaješ kao neutralan. Važno je boriti se za sveukupnost svog identiteta, za ono što si samo ti. Taj identitet može prepoznavati danas rod, godine, vjerovanje ili nevjerovanje, seksualnu orijentaciju, važno je prepoznati šta jesi i boriti se na način na koji tvojoj ličnosti odgovara da budeš ono kakvim te Bog stvorio, a ne kakvim te komšiluk namaštao da budeš. Ne mora svaka borba biti glasna i javna, to je moj identitet, moj način izražavanja i borbe, nekada su te borbe tihe, privatne ali jednako važne i možda veće nego moja.

(Oslobodjenje.ba, DEPO PORTAL/md)