Sintagmu iz naslova je u životu moguće sresti svaki u Boga dan. I u svim sferama čovjekova života i rada dakako. A svaki put se priča svodi na jedno te isto – da drugima, običnim ljudima, gospodarskim subjektima, državnim i javnim ustanovama i institucijama život zagorčavaju protuhe u koje se tijekom njihova života, ne zbog dobra nego zbog zla, često upiralo prstom. Da su, primjerice, ostali upamćeni kao prevaranti, da su bili loši đaci i studenti, da su upitni i magistri i doktori znanosti, da su osobe problematična morala kojima rad za opće dobro, ali i čast i poštenje ne znače ništa a uspinjanje na ljestvici moći sve, da zbog toga moralnim kriterijima pretpostavljaju slijepu poslušnost prema autoritetima, od prvog iznad sebe do onih iz samih vrhova političkih i inih piramida moći.

Takvih sam se tijekom radnog vijeka do mile volje i sam nasusretao. O hrvatskom interesu mi je, recimo, zadnjih tridesetak godina lekcije držao najveći ološ – uz dodatak, identična je priča i kod boraca za bošnjačku i srpsku stvar – oni koji svugdje gdje postoji pravna država završavaju na istom mjestu. U zatvoru. A ovdje su, prema zjakama koje prodaju sirotu svijetu, na prvoj liniji obrane svoga naroda, spremni da za njega žrtvuju i vlastiti život.

Napravi li se, pak, i površnija rendgenska snimka takvih, u pitanju su redom sumnjivi tipovi, narod bi rekao klošari koji su na čudne načine, po principu „nikad nije kasno“, završavali srednje škole i fakultete, nerijetko i doktorirali u napuštenim garažama i na benzinskim pumpama. Tipovi koji, usprkos svemu tome, odlučuju o životu svih nas, koji su u državnim i inim ministarstvima glavni stratezi razvoja, koji svakodnevno utvrđuju što je moralno a što ne – i koji temeljem toga uništavaju i ono malo nade kako bi se stvari konačno mogle pokrenuti s mrtve točke.

I čast i poštenje ne znače ništa a uspinjanje na ljestvici moći sve, da zbog toga moralnim kriterijima pretpostavljaju slijepu poslušnost prema autoritetima, od prvog iznad sebe do onih iz samih vrhova političkih i inih piramida moći

Govoriti o intenzitetu ove pojavnosti ne znači govoriti o usamljenim slučajevima. Naprotiv. Imate ih na svakom koraku i u svakom dijelu BiH. Zadnjih godina sam, recimo, znao pisati o onom što se događa na zeničkom univerzitetu, koji je prije samo sedam-osam godina slovio za jednog od rijetkih koji su se othrvali ambiciji politike da im uništi sveučilišnu, i institucionalnu i akademsku autonomiju.

No, ako političke moćnike, pored nemorala koji je kao njihova osobina gotovo pa neupitan, odlikuje išta, to je neodustajanje od želje da se vlastita šapa stavi na sve oko sebe. U slučaju zeničkoga univerziteta zadnjih nekoliko godina se to vidi i jasnije nego drugdje. O sudskim procesima, kako bi se „nepodobne“ izbacilo iz vertikale odlučivanja sam i  dosad pisao. Ono, pak, o čemu želim progovoriti ovom zgodom isto je, čak i kancerogenije jer se zarad potrebe da se kontrolira Univerzitet ne preže ni od uništenja, kako zeničkoga univerziteta tako i visokog obrazovanja ovog dijela zemlje.

Nedavno su, ako kome još nije jasno na što mislim, resorno ministarstvo i vlada Ze-Do kantona usvojili nacrt novog Zakona o visokom obrazovanju. No, da bi ga na usvajanje kantonalnom parlamentu kao prijedlog i proslijedili, morali su osigurati javnu raspravu onima kojih se zakon tiče – nastavnom osoblju, ali i studentima i svim drugim zaposlenicima zeničkoga univerziteta. I zažalili su. Jer, dobili ono što su jedino i mogli – negativan stav svih njih. Negativna ocjena nacrta je, i to jednoglasna, došla od senata, od sindikata, od unije studenata.

Ako političke moćnike, pored nemorala koji je kao njihova osobina gotovo pa neupitan, odlikuje išta, to je neodustajanje od želje da se vlastita šapa stavi na sve oko sebe. U slučaju zeničkoga univerziteta zadnjih nekoliko godina se to vidi i jasnije nego drugdje

Sve to, međutim, nije bio razlog resornom ministru da ono što je predložio još jednom proanalizira, ako ni zbog čega onda zbog činjenice da je i sam profesor, i da uz dobru ministarsku plaću honorar od nekoliko profesorskih normi kao vanjski suradnik zarađuje na preko 50% tamošnjih fakulteta.

Nažalost, ministar se odlučio za drugo, za javnu lekciju kolegama, rektoru posebice, i to na način koji, dobije li njegov plan udara potporu političke bulumente, tjera na razmišljanje kakva je budućnost prvog čovjeka zeničkoga univerziteta. Jer, u pismu ministru, a zahvaljujući medijima isto je mogla saznati i javnosti, rektor je javno demistificirao razloge zbog kojih se ide u predložena zakonska rješenja.

Nije mi, istina, nakana rektorove zamjerke poimenično navoditi. No, dvije je nemoguće prešutjeti. Ministrov je zakon prije svega, barem po sudu rektora, u suprotnosti s Okvirnim zakonom, a zbog toga je kao predlagač odgovoran ministar osobno. Njegovim se prijedlogom, potom, tako razumjeh ono što rektor napisa, definitivno stavlja stranačko-politička šapa na upravljanje univerzitetom i eliminira i ono malo autonomije koju je, usprkos atacima kojima je izložen, uspio očuvati. I stoga ministar, poručuje mu rektor, ne prođe li mu plan, ne treba kriviti njega, profesora Durakovića, nego se zapitati kome i čemu sutra treba služiti zakonsko rješenje kojeg nitko ne želi – ni profesori, ni studenti, ni ostali zaposlenici?

Što se, pak, mene tiče, ministarskom pameću kolege profesora nisam iznenađen. Naprotiv. Da mu, još konkretnije, zakon znači koliko i „lanjski snijeg“ mogao sam se uvjeriti i u drugim situacijama – i puno prije no što je zajahao na ministarsku funkciju – posebice u vezi s izborom u viša profesorska zvanja, među kojima su mu neka od prije 5-6 godina, ako dobro pročitah, razlog zašto je išao i u danas problematične zakonske zahvate.

U to vrijeme, da ne duljim, izbor u više zvanje nije dobio nastavnik s katedre za sociologiju i filozofiju zbog neispunjavanja minimuma zakonskih uvjeta. Čovjek jednostavno nije objavio znanstvenih radova koliko za izbor u više zvanje zakon propisuje. Tom izboru sam se, uostalom, i iz navedenih razloga – suprotan je zakonu – i osobno usprotivio. Današnji prvi čovjek kantonalne vlasti za visoko obrazovanje, u to vrijeme samo vjerni stranački sluga na poziciji profesora, uvjeravao je kolege, i mene među njima, da se zakona ne treba držati kao pijan plota. Da se, kako nam je pojašnjavao, zakonom crtaju idealni scenariji od kojih je realni život najčešće miljama daleko.

Pokvaren, zločest, manipulator – a sklonost manipulaciji ministar je demonstrirao i u TV duelu dok ovaj tekst nastaje – se ne postaje preko noći. To je, naprotiv, dio vrijednosti koje čovjek formira tijekom života, najčešće još u ranom djetinjstvu

Zašto tu logiku kolega poteže tada mi nije bilo jasno. No, sve što se nakon toga događalo skidalo je veo s njegovih motiva. Kasnije sam, naime, o današnjoj prvoj SDA obrazovnoj violini, mogao čuti i još štošta – i u podtekstu svega je nemoral o kakvom je, radi li se o sveučilišnim nastavnicima, teško i sanjati. Na obrani magistarskog rada komisija mu je, uvjeravali su me, dala zeleno svijetlo, ali uz usmeno preuzetu obvezu da o prijavi doktorske disertacije neće ni razmišljati, kamo li prijavu podnositi. Nažalost, i to su mi rekli, slagao je. Navodno, budući na istu komisiju, sarajevski univerzitet posebice, u budućnosti nije mogao računati, do doktorata je došao zahvaljujući obmanama njegova, da mu Bog prosti, zeničkog profesorskog patrona, ali i trikovima kojima je u nečasnu rabotu uvlačio kolege s banjalučkog univerziteta.

U odnosu na takve informacije sam, priznajem, imao rezervi, pripisujući ih zloći od koje imun nije nitko, čak ni intelektualna kasta. No, budući sam danas i sam u prilici pratiti na što je sve zenički ministar spreman, sve bliže mi je pameti da nekadašnja uvjeravanja ne treba ignorirati.

 
Jer, pokvaren, zločest, manipulator – a sklonost manipulaciji ministar je demonstrirao i u TV duelu dok ovaj tekst nastaje – se ne postaje preko noći. To je, naprotiv, dio vrijednosti koje čovjek formira tijekom života, najčešće još u ranom djetinjstvu. Zrela životna faza, hoću reći, samo nudi puno više mogućnosti da sve to izbije na površinu. A kod ministra zeničkoga obrazovanja je, kako stvari stoje, eskaliralo kad se osjetio toliko moćnim da svoj sistem vrijednosti može staviti u puni pogon. U korist sebe, a protiv svih i svakoga tko mu se na putu nađe. Pa vi, dragi zenički kolegice i kolege, razmislite s kakvim čudovištem imate posla. I s kim vam se je nosati barem do slijedećih izbora.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook