Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Bilo je to putovanje koje se dugo čekalo. Jusuf Hadžifejzović, Saša Bukvić i ja krenuli konačno zajedno za Beograd. Sa nama Ismar, Amer i Adis, mala filmska ekipa na zadatku snimanja dokumentarnog filma.

Dug je put do Beograda, naročito kad promašite jedan granični prelaz i imate opremu koju valja prijaviti na granici.

Film koji pravimo je priča iz vremena kad tih granica nije bilo i zove se „YU dokumenta“. Mnogima će odmah pasti na pamet da je to opet neka politička priča što više nikoga ne zanima.

Snimamo film o izložbi koja se tako zvala i dešavala se osamdesetih godina u Sarajevu. Ali, nije to bila neka obična izložba. 

Valja nam krenuti redom. Ranih osamdesetih u Sarajevo stiže Jusuf Hadžifejzović, rođen u Prijepolju, beogradski i njemački student, pun radoznalosti, ali i znanja o onome što obično nazivamo „suvremena umjetnost“. Tu je negdje Aleksandar Saša Bukvić, koji je nešto ranije završio Likovnu akademiju u Sarajevu i već bio član art grupe „Zvono“.  Imaju nove ideje, znaju šta hoće, ali nema podrške, kao ni i (javnog) prostora za djelovanje. Podršku će naći u Radoslavu Tadiću, već priznatom likovnom umjetniku u gradu i akademskoj zajednici. Njih trojica ulaze zajedno u avanturu koja će, pokazat će se, obilježiti likovnu scenu Sarajeva, ali i prostora što se tada zvao Jugoslavija.

Jusuf daje ime projektu – „YU dokumenta“. Tada i sada kaže kako je naslov dao iz ironičnih pobuda. Tadašnja „Kaselska dokumenta“, kao veliki svjetski događaj u suvremenoj umjetnosti, imaju budžet od 16 miliona njemačkih maraka. Oni imaju budžet nula tadašnjih jugoslavenskih dinara.

Prostor im daje čuveni sarajevski direktor galerije Collegium Artisticum Fuad Fuko Hadžihalilović. Bio je to samo jedan zid u cafe klubu galerije. Pokazat će se da je to dovoljno kad se zna šta se hoće.

Prvo otvaranje bilo je 25. maja 1984 godine. Olimpijada se trijumfalno završila i grad je živio od ponosa. Nižu se drugi događaji, a jedan od tih je prva izložba „YU dokumenta“. Autor je bio Boris Demur, zagrebački konceptualni i multimedijalni umjetnik, teoretičar i buntovnik. Već sa ovom izložbom dalo se naslutiti kuda streme „YU dokumenta“, na scenu je stigao novi i svježi pristup likovnoj umjetnosti. Istim putem se išlo i dalje. Hadžifejzović kaže da su imali ukupno 126 izložbi i art događaja u periodu od otvaranja do 1987. godine. Gledano iz današnje vizure, tu su izlagali ili nastupali gotovo svi najznačajni umjetnici tadašnje suvremene umjetničke prakse. Neki od njih su već bili priznati, mnogi ne, ali su danas oni i njihovi radovi povijest umjetnosti na ovim, ali i svjetskim prostorima.

 To je bila jedna od ključnih odlika umjetnika koj su pokrenuli „YU dokumenta“ – prepoznavali su nova imena i umjetničke tendencije koje su se dešavale od Vardara do Triglava. Čitav ovaj period „YU dokumenta“ djeluju u skromnim produkcijskim okolnostima. Većinom je tu bio privatni napor samih pokretača, gostujući umjetnici često su dolazili o svome trošku i spavali u privatnim angažmanima, najčešće u stanu Saše Bukvića, koji je u to vrijeme imao čuvenu slastičarnu „Jadranka“.

Kvalitet je ipak prepoznat i stiže ponuda koja se ne odbiija. Tadašnji ključni oganizator kulturnih dešavanja u Skenderiji i Domu mladih Enver Enjo Hadžiomerspahić ulazi u priču i predlaže da „YU dokumenta“ budu bijenale suvremene umjetnosti i to u svim prostorima Skenderije, uključujući i sportske dvorane. Tim se širi, umjetnici biraju kustose iz svih tadašnjih republika, stvar postaje krajnje ozbiljna. Tako se 1987. godine dešava prvo Bijenale „YU dokumenta“, koje postiže izuzetan uspjeh na čitavom jugoslavenskom prostoru. Slijedi 1989. godine drugo, još veće i uspješnije. Bilo je u planu i treće, ali je raspad Jugoslavije sve zaustavio, pa i „YU dokumenta“. Ostat će za historičare umjetnosti koji se bave teorijom i praksom spektakla kako je ovaj događaj iz ničeg postao, kao jedini iz likovne umjetnosti, upravo to. Preko 50 000 posjetilaca je danima opsjedalo prostore čitavog prostora Skenderije, dok su mediji iz čitavog regiona izvještavali o likovnom „čudu neviđenome“ koje se dešava u olimpijskom gradu.

Današnje Sarajevo, čak i ono umjetničko, malo zna o tome i uveliko ostaje i dalje umjetnička provincija bez dovoljno poštovanja prema vlastitoj kulturnoj prošlosti. Razloga ima više, ali je ključni taj što za mnoge tumače kulturne povijesti ovoga grada i zemlje, hronologija događaja počinje tek od 1996. godine.

Tako ova priča o „YU dokumentima“ danas više živi u centrima poput Beograda, Zagreba ili Ljubljane nego u gradu gdje je nastala. Tako je vodeća galerija u Ljubljani organizirala 2017.  svojevrsnu reprizu ovoga bijenala - događaj pod naslovom „Dediščina: YU dokumenta '89“ (Ostavština: YU dokumenta '89), a pod ravnanjem kustosica Bojane Piškur i Zdenke Badovinac. 

Za uglednu hrvatsku historičarku umjetnosti Ivanu Bago je ova izložba jedna od tri najveće ikada održane likovne izložbe na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

Kako današnji Beograd gleda na ovaj događaj? 

U traganju za odgovorom na ovo pitanje naša filmska ekipa je i krenula u Beograd. 

Stigavši u glavni grad Srbije, zaputili smo se pravo u Muzej savremenih umjetnosti na otvaranje velike izložbe „Jedan minut zauvek“ Austrijanca svjetskog glasa Erwina Wurma. 
Mnogi su došli zbog izložbe, ali nekolicina njih i zbog dolaska Jusufa Hadžifejzovića i Saše Bukvića. Bili su tu historičari umjetnosti Ješa Dengeri, Slavko Timotijević i Danijela Purešević, akademik Mrđan Bajić, Zoran Popović  i drugi.

Bili su to lijepi momenti – malo priče, malo snimanja i dosta hrane i pića. Kako to obično biva kad Saralije dođu u Beograd. Uprkos skepticima sa svih strana. 

Pokazalo nam se više nego jasno – unutar ovih krugova sarajevska „YU dokumenta“ imaju, kao umjetnički događaj, statusno mjesto. „YU dokumenta“ gotovo horski označavaju kao ključne za sabirni centar većine tadašnjih autorskih i kolektivnih tendencija, neku vrstu vodiča kroz suvremenu umjetnost tog ali i današnjeg vremena. 

I čitava  ova memorija i danas živi i traje. Ima svoju vrijednost ali i tržišnu cijenu. U privatnoj kolekciji Daniela i Slavice Trajković, jednoj od najvećih na Balkanu, upravo su radovi umjetnika „YU dokumenta“ na vrhu liste. 

U galeriji B2, po riječima kustosa Bojana Muždeke, okosnicu i bit programa čine upravo autori sa ove sarajevske izložbe. 

Tamo se upravo dešava izložba „Život kao umetničko delo“ jednog od onih nepriznatih umjetnika sa „YU dokumenata“ Ere Milivojevića. 

Danas je umjetnik kultnog statusa. U tome mu je posthumno pomogla Marina Avramović, koja je i sama izlagala na izložbi u Sarajevu, kada je prije izvjesnog vremena priznala njegov utjecaj na njen rad.

U Sarajevo smo se vratili kasno. 

Tamo nas je, po običaju, dočekao mrak, kiša i snijeg.  

Neće valjda prekriti priču o „YU dokumentima“. 

Zato se i snima ovaj film istoimenog naslova.

(DEPO PORTAL/akl)