Dok mi se, kao i svim normalnim ljudima, srce cijepa gledajući slike beskonačnih izbjegličkih kolona iz Ukrajine, pokušavam u planetarnoj nesreći nedužnih pronaći zrnce svjetla, mrvu sreće.

Zato plovim u svoju prošlost sanjajući budućnost nekih novih mladih u kojoj bi se mogle dogoditi ljubavne priče. Nove romanse, spoj duša jedne Ukrajinke i jednog Bosanca.

Znam da je to moguće. Još me prate oči jedne Čehinje iz ljeta 1968. godine.

Zato je bolje da već krenem sa pričom.

...Ljetos sam bio u krugu sve zapuštenijeg Muzeja Revolucije BiH, kojeg sada krste Istorijskim muzejom, kao da svi muzeji nisu istorijski. Preda mnom je bio onaj moj tenk!

Oklopno vozilo što se prije nekoliko decenija uvalilo u našu raju. Samo sada starije, nekako manje i puno hrđe. Šta bi tek bilo da se na njemu porežeš? Morali bi ti davati dvostruku dozu tetanusa.

Odveo me taj tenk u davnu 1968. godinu. U vrijeme kada još nisam imao brkove. Naš sarajevski Marijin Dvor je bio pun loga, kako smo tada zvali mjesta za skrivanje. Mogao si u ponekima danima boraviti, zaljubiti se, odljubiti, a da te niko ne skuži. Svako od nas je mogao ovdje slobodno i bez gužve izabrati svoje ljubavno gnijezdo.

Moja slatka loga bila je, kao svjesnog omladinca, tik uz Muzej revolucije. Sijao je tu tek koje ljeto i još se sjećam kako je naša velika raja na ogromnim staklenim površinama nove bijele mramorne zgrade, kojom se Sarajevo šepurilo uz obližnji ocvali Zemaljski muzej, zarađivala tada velike pare skidajući ostatke farbe s većih ili manjih prozirnih okana.

Novootvoreni Muzej revolucije imao je dvije vrste izloženih eksponata. One koji su bili neotporni na vremenske prilike, naravno, smjestili su pod krov, a ove druge, kojima sarajevske kiše i snijegovi nisu mogli ništa, bili su, naravno, na specijalno uređenom otvorenom prostoru, što se lijepo uklapao u funkcionalnu cijelinu uzvišenog arhitektonskog objekta, kako su tada uzdahnuto pisali ondašnji novinari.

Izložba na otvorenom posebno je privlačila nas mlađe. Bilo je tu raznih topova, mitraljeza, bornih kola, jedrilica, pa čak i jedan aviončić. Svjedočilo je to kako su naši partizani počeli od otimanja pušaka pa završili s ovom teškom artiljerijom i avijacijom. Od svih izloženih, meni sada omraženih čuda tehnike, najviše me privlačio jedan tenk. Činio mi se većim i moćnijim od onih razvikanih ruskih T- 55. S čika čuvarom Muzeja revolucije sam se sjaranio, kada sam ga jednog dana fotografisao i poklonio mu sliku na kojoj on važno stoji usred oružanog parka s rukom podignutom na Titov pozdrav.

Jedini sam ja od raje mogao da dižem kupolu, da ulazim u tijesnu unutrašnjost željezne grdosije i da okrećem topovsku cijev u svim pravcima zamišljajući kako pucam po mrskom Švabi. Dolazio sam ovamo i po danu i po mraku. I tada mi sine. Pa ovo mjesto oko tenka u toplim julskim noćima je najmračnije od svih loga koje sam do tada poznavao. Čvrsto sam odlučio da će to od sada biti samo moja, moja i ničija druga logica.

Prolazili su dani, nedjelje, a ja nikako da isprobam svoje gnijezdo. I onda kao da mi je sami gospon Bog/Allah uputio izazov. Sjećam se kuhalo se nešto bilo oko Čehoslovačke. Bio je tada i onaj nezaboravljeni junak Jan Palah, momak što se spalio u znak protesta prema mrskom Rusu.

Poslije Jana bilo je puno Jana, ali je samo on bio – prvi. Nekoliko puta sam i na TV-u gledao kako tenkovi s istoka ganjaju goloruke demonstrante po Pragu. Gledao i brzo zaboravljao, kao što je to svijet činio i u onim našim godinama, zbog kojih smo ovdje gdje smo, dok je Sarajevo vrilo. I onda se ona ukazala! Ma, bila je kao najljepši cvijet iz Botaničke bašte obližnjeg Zemaljskog muzeja, gdje smo najviše krali japanske jabuke. Porumenila po obrazima kada me je ugledala, a čini mi se i ja.

- Zdravo – rekoh – Ja sam Pavle!
- Ahoj, Martinkooo!

Uh, bolan, što me nađe! Kako ću dalje? Malo rukama, malo nogama, malo riječima, ma, majku mu i oni su braća Slaveni i sestre Slavenke. Imamo dosta zajedničkih riječi. Poslije nekoliko dana smo se dobro sporazumjevali. Već sam uspio da je držim za lijepu, bijelu, nježnu ručicu. Shvatio sam da se s roditeljima vraćala s mora, putovali su u njen rodni Prag, kada ih je snašla, kako bi raja rekla, ruska intervencija. Kada su oni iz Moskve svim silama željeli da skinu mrskog Dubčeka. Martinka i njeni nisu dalje mogli. Smjestili su su se kod nekih dobrih ljudi tu u našem komšiluku. Dok su Rusi sipali drvlje i kamenje po tom vođi Čehoslovaka, meni je odvažni Dubček bio najdraži vođa. Da se nije pobunio ne bi bilo ni moje Martinke!

I onda je došao dan odluke. Martinkooo i ja smo se toliko zbližili, da ne kažem zatreskali, da je ona već dozvoljavala da je zagrlim i ponekada u prvim noćnim satima vodim po početku našeg Vilsonovog šetališta na obali Miljacke. Ali to nije bilo to. Ma nigdje onakvog mraka onakvog mira, onakve loge kao kod mog tenkića. I krenusmo mi polako kroz noć što je postajala sve tamnija. Još koji korak i eto mog gnijezda. Uhvatio sam je čvršće za ruku, potom zagrlio, približio obraz obrazu. Nije bilo protivljenja. Ma, vazda smo mi govorili nijedna nije kao Čehinja. Tako se pričalo i među starijom rajom što se hvalila da je lovila “knedličke” po Jadranu za samo jednu rum-pločicu.

Počela je drhtati. Prvo lagano, a onda sve jače i jače. Uh, niko sretniji od mene. Muškarčina, zavodnik! Počela je i stenjati, grozničavo prevrtati očima i tada je kriknula duboko u sarajevsku noć:

- Rus, Rus!!!
- Kakav Rus? – pitam iznenađeno.
- Tamooo, tamooo!!!

Pokazivala je u pravcu mog tenka, moje loge. Naglo se otrgla, počela plakati i trčati prema kući. Od tada više nikada nisam vidio, moju Martinkooo... Poslije 24 godine duboko sam razumio koliko se treba plašiti rata. Tada smo vikali snajper, mina, četnik!

I onda je došao mir i milion i nešto nas prosutih po ovom planetu. Mislio sam konačno je svijet došao pameti. Kad sada u rodnoj nam zemlji ponovo prepadaju sa četnik, ustaša, balija. A, tamo ni hiljadu kilometara daleko - Rus, Rus! Koji sada jače udara nego onda u Čehoslovačkoj.
Jadne, lijepe Ukrajinke posljednim snagama, suznih očiju su kao nekada moja Martinkooo. Izgubljene u bespućima izbjeglištva.

Uskoro će sijati i po našim sokacima. Valjda će ih dočekati mir i neki jaki, dragi Bosanac.
Koji neće biti lud kao ja pa ih voditi u tenkovsko ljubavno gnijezdo.
                                                                                          

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)
                                                                                            

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook