Izvor: Global inequality

Piše: Branko Milanović

Govor koji je Putin održao 21. februara 2022. povodom priznavanja nezavisnosti Donbasa i Luganska jedan je od najneobičnijih političkih govora našeg doba. Za nešto više od 55 minuta Putin je izgovorio oko 6.000 riječi, bez zastoja i bez ijednog lista hartije pred sobom. Koliko je to moguće ocijeniti s ove strane ekrana, rekao bih da nije koristio ni teleprompter.

U govoru su jasno izložena temeljna načela Putinove filozofije istorije, što mu je i bila namjera. Obuhvaćen je period od tačno 100 godina ruske istorije. Ponuđena verzija te istorije nije sasvim nerazumna, ali je veoma sužena. Ključni događaji sa višestrukim uzrocima i mnogostrukim značenjima pojednostavljeni su i svedeni na samo jedan uzrok i jedno moguće čitanje.

Po formi govor podsjeća na „Optužujem“, Zolin tekst o Drajfusovoj aferi. Putin govori o izdajama koje je Rusija doživjela za ovih sto godina: od strane komunista, od sopstvene elite i od navodnih prijatelja Rusije. Zato je analizu govora najbolje podijeliti na tri dijela, po jedan za svaku izdaju.

Izdaja boljševika

Izlaganje o događajima proteklog stoljeća Putin počinje osnivanjem Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika 1922. (Jedine epizode van postavljenog okvira jesu kratak osvrt na Rusiju u 17. vijeku i Brest-litovski mir iz 1918, koji je po njemu takođe bio boljševička izdaja.)

Sovjetski Savez, u obliku u kakvom je stvoren 1922, činile su etnički utemeljene republike s pravom na samoopredjeljenje do otcjepljenja. Putin kaže: „Ta lenjinistička, u osnovi konfederalna državna struktura, kao i slogan o pravu svake nacije na samoopredjeljenje do otcjepljenja, ugrađeni su u same temelje sovjetske države: ta načela uključena su u Deklaraciju i sporazum o formiranju Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika 1922, a poslije Lenjinove smrti 1924. i u ustav SSSR-a“.

To je bila bomba, objašnjava Putin, ugrađena u same temelje države već prilikom formiranja, koja će jednog dana eksplodirati, razoriti savez i proizvesti probleme s kojima se danas suočavamo. Zašto je, pita se Putin, „bilo potrebno izaći u susret beskrajno naraslim nacionalističkim ambicijama u različitim dijelovima nekadašnjeg (ruskog) carstva? Zašto su im predate ogromne novoformirane administrativne oblasti, često arbitrarno ustanovljene kao nove republike, koje sa titularnim nacijama često nisu imale nikakve veze? Ponavljam, predate su im teritorije i populacije koje su istorijski pripadale Rusiji“.

Mada Putin ne koristi tu riječ, iz njegovog govora slijedi da se takav potez može objasniti jedino anti-ruskim stavovima boljševika: dakle, izdajom. Putin zanemaruje činjenicu da je revolucija u Rusiji bila revolucija kako za društvenu tako i za nacionalnu emancipaciju i da je pored komponente jednakosti pojedinaca uključivala i jednaka prava naroda ugnjetavanih u carističkoj Rusiji. Upravo zato su boljševici u svojim redovima imali tako mnogo predstavnika različitih etničkih grupa. I zato su insistirali – naročito Lenjin – na imperativu borbe protiv velikoruskog šovinizma.

Republike su oformljene da bi se narodima bivšeg carstva pokazalo da su stekli stvaran ulog u novom socijalističkom komonveltu. U početku su vjerovali da će jednog dana, kada komunisti pobijede, čitav svijet biti jedna velika sovjetska socijalistička republika (zato u imenu SSSR-a nema geografskih odrednica). Ideja o jedinstvenoj svjetskoj socijalističkoj republici u kojoj su sukobi etničkih grupa stvar prošlosti može objasniti i zašto su baltičke republike bile pripojene 1940. (a ne zadržane kao zasebne savezničke države, kao što je učinjeno u istočnoj Evropi poslije 1945.) kao i zašto su komunisti u Jugoslaviji i, još važnije, u Kini, poslije uspješno izvedenih komunističkih revolucija predlagali da se i njihove zemlje priključe Sovjetskom Savezu.

„Ponovo se pitam: zašto su im tako darežljivo podijelili poklone o kojima ni najvatreniji nacionalisti nisu mogli ni da sanjaju? I zašto je novim republikama dato pravo na otcjepljenje od jedinstvene države bez ikakvog uslovljavanja?“ Odgovor je, zapravo, jednostavan: stvaranje sovjetskih republika nije bilo motivisano nikakvim posebnim anti-ruskim osećanjima, već revoltom protiv carističke vladavine i vizijom novog svijeta u kome su svi narodi ravnopravni.

Paušalne optužbe na račun boljševika zbog olakog dijeljenja ruskih teritorija implicitno dovode u pitanje legitimnost ne samo Ukrajine, već svake bivše sovjetske republike. Ukrajina, naravno, ima posebno mjesto u Putinovom izlaganju. On naglašava da je Ukrajinu stvorio Lenjin, da bi je Staljin zatim proširio priključivanjem dijelova teritorija Poljske, Rumunije i Mađarske poslije Drugog svetskog rata, nakon čega joj je Hruščov „iz neobjašnjivih razloga“ pripojio Krim.

Izdaja komunista

Šta je bilo dalje? „Crveni teror, tranzicija u staljinističku diktaturu, dominacija komunističke ideologije, monopol na vlast koji je uspostavila Komunistička partija, nacionalizacija i uvođenje sistema planske ekonomije – to su procesi kojima je pravo na otcjepljenje pretvoreno u floskulu i svedeno na deklarativno ali ne i funkcionalno načelo novog državnog sistema“. Pravo republika na samoopredjeljenje i otcjepljenje bilo je mrtvo slovo na papiru dok je sovjetska Komunistička partija bila centralizovana i snažna. Zato se šteta načinjena 1922. nije odmah manifestovala.

Ali sve se promijenilo 80-ih godina kada su sovjetska ekonomija i društvo zapali u duboku krizu koja je podstakla rast „apetita lokalnih elita. Da bi proširili bazu i učvrstili podršku, predstavnici elita su bez mnogo razmišljanja podsticali i ohrabrivali nacionalistička osjećanja kojima su zatim manipulisali i svima koji su ih podržavali obećavali sve što požele“. Pošto je sovjetska uprava izgubila legitimitet, novi temelj legitimnosti pronađen je u etničkom nacionalizmu. Pravo na otcjepljenje pokazalo se kao savršena alatka za ostvarivanje novih ciljeva. Ovde je Putin prilično u pravu. To je proces koji je rasturio ne samo Sovjetski Savez, već i Jugoslaviju i Čehoslovačku i tako proizveo 23 nove države, to jest, 28, ako se računaju dodatne republike. Taj proces su opisali Hélène Carrère d’Encause u knjizi L’empire éclaté (Propast carstva) i Wisla Suraska u knjizi Kako je nestao Sovjetski Savez (prikazao sam je ovdje). Ipak, teško je uočiti zašto je taj proces specifično anti-ruski. Sve elite, uključujući i onu Jeljcinovu, koja je Putina dovela na vlast, igrale su istu igru i ogrtale se plaštom nacionalizma.

Plenum Komunističke partije Sovjetskog Saveza, nastavlja Putin, izdavao je 1989. saopštenja poput: „Republike saveza imaju sva prava u skladu s njihovim statusom suverenih socijalističkih država“ i „Najviši predstavnici vlasti republika mogu na svojim teritorijama suspendovati odluke i naloge centralnih vlasti“. Poslije toga bilo je samo pitanje trenutka kada će se Sovjetski Savez raspasti. Taj raspad i nastajanje novih nezavisnih država nisu zasluga nacionalističkih lidera, objašnjava Putin, iako danas tvrde da je upravo tako bilo, naročito u Ukrajini, već su do „raspada zemlje dovele istorijske i strateške greške boljševičkih lidera i vođstva Komunističke partije SSSR-a“.

To je bila druga izdaja.

Izdaja Amerike

Rusija se, kaže Putin, pomirila s nepravičnim i neravnopravnim ishodima raspada i prijateljski se odnosila prema novonastalim državama. Zatim nabraja „dobra djela“ kojima je Rusija zadužila Ukrajinu, uključujući velike subvencije u periodu 1991-2013, procijenjene na 250 milijardi dolara, isplatu dugova Ukrajine (iz vremena Sovjetskog Saveza) i tako dalje. Sve to učinjeno je uprkos upornim nastojanjima Ukrajine da prevari Rusiju („krađom gasa“) i odbijanjem da ispuni prihvaćene obaveze (i vrati dijelove sovjetske imovine koja je pripala Rusiji).

Rusija je željela da izgradi srdačne odnose i sa Sjedinjenim Državama. Putin je ovom prilikom prvi put iznio u javnost detalj iz 2000, kada je pitao Billa Clintona kako bi Sjedinjene Države reagovale ako bi Rusija zatražila prijem u Nato. Bio je zbunjen Clintonovom veoma uzdržanom reakcijom. Kako je vrijeme prolazilo, Putinu je bilo sve jasnije da Sjedinjene Države Rusiju vide kao neprijatelja: to je jasno rečeno u zvaničnim vojnim planovima SAD-a, u kojima Ukrajina ima ulogu odskočne daska za vojne prijetnje usmjerene na Rusiju. Amerikanci su renovirali više ukrajinskih aerodroma, a uz novo naoružanje, uključujući taktičko nuklearno oružje, čitava teritorija Rusije do Urala i dalje postaje laka meta za američko oružje. Rakete tomahavk mogu stići do Moskve za 35 minuta, a hipersonični projektili za svega 5.

Sve to odvijalo se u sjenci američkih uvjeravanja da se Nato neće dalje širiti, „za koja se pokazalo da su bila prazna obećanja“. Štaviše, „kasnije su nas ubjeđivali da će se ulaskom zemalja srednje i istočne Evrope u Nato njihovi odnosi sa Moskvom poboljšati, jer će se na taj način osloboditi strahova koje je ostavilo teško istorijsko nasleđe, pa će tako nastati pojas zemalja prijateljski nastrojenih prema Rusiji. Dogodilo se upravo suprotno“.

To je bila treća izdaja.

Šta da se radi

Šta možemo zaključiti iz jednog takvog pogleda na istoriju, koji je u mnogim aspektima ispravan, ali je ograničen u tom smislu da se svi događaji tumače iz samo jednog ugla: neprijateljstva prema Rusiji. Svi istorijski događaji objašnjeni su nastojanjima da se Rusija oslabi i prinudi na pokornost. Vjerujem da su izgledi da se jedan takav pogled na svijet eventualno promijeni manjim prilagođavanjima stava zapada prema Rusiji praktično zanemarljivi. Takvo tumačenje istorije toliko je ukorijenjeno i rašireno da bi možda jedini način da se tu nešto promijeni bio da čitav svijet u narednih 20 godina sprovodi eksplicitno proruske politike. Ali to se neće dogoditi.

Jedina utjeha, ako neke utjehe ima, pod uslovom da preživimo nekoliko narednih godina bez velikog sukoba, jeste nada da će pažljivo čitanje Putinovog govora i razumijevanje da njegove stavove dijeli veliki dio stanovnika Rusije i ruske elite podstaći zapadne političare da u budućim ophođenjima sa Rusijom uvijek imaju na umu i ove istorijske traume – da bismo izbjegli slične događaje u budućnosti.

(Prevod: Pescanik.net, DEPO PORTAL/md)