Prava gospoda ovi iz EUFOR-a. U čast jubilarnog obilježavanja tridesete godišnjice velike nezavisnosti Bosne i Hercegovine poslali nam 500 vojnika. Utegnutim uniformama, glancavim oružjem i debelim šljemovima ukrasit će svečanost 1. marta. E, da smo 1992. godine imali takve zaštitnike, BiH bi bijela cijela, a ne iz dva ili, kako joj sve više prijete, tri dijela.

Svečanosti povijesne nazvisnosti, sa raznim protektorima kao što je i ovaj Šiling, prijeti duboka sjena zbog ukrajinsko-ruskog sukoba. Ipak, sreća u nesreći da maheri što se redaju po televizijima, mudro analizirajući sadašnji i budući razvoj geopolitičkih kretanja u svijetu, svako malo spominju Bosnu i Hercegovinu. Teatralno zabadajući nekakve špenadle, s okruglim crvenim lopticama na vrhu, u geografsku kartu domovine nam. I, zamislite, uopće ne spominju 1. mart  2022. nego blisku nam budućnost u kojoj bi se Jedna i jedina mogla naći u belajima u kojima je sada država predsjednika Zelinskog.

Puj, puj, duboko se nadam da fulaju. Kome je još stalo do zemlje koja što je duže nezavisna, sve manje o sebi ovisna. Naučilo nas samo da čekamo sadake od drugih, plašeći se sopstvene snage i pameti. Meni je vala dosta takvih nevolja, uvijek novih dokazivanja, prolazaka kroz rešetanja krvnih zrnaca, imena i prezimena.   

U životu sam do sada prošao razne testove, ispite, provjere. Uspone, padove. I svi su oni iza mene, osim jednog.

Da li me zbog imena i prezimena svrstavaju ili otpisuju? Tako sam se osjećao i kojih desetak dana pred taj povijesni referendum kada sam s rajom marširao sarajevskim ulicama u kolonama očajnika, u posljednim pokušajima zaustavljanja rata

Stalno je na kantaru moje domoljublje, moj patriotizam. Možda je i kod drugih, ali to i ne primjećujem, jer me ne zanima ko šta misli. Znam samo ono što me drži sva ova desetljeća kako sam ponikao u nekoj tihoj ulici u dalekoj Bosni i Hercegovini.

Gdje god su me putevi vodili, uvijek sam bio bosanac, nikada Srbin, Hrvat, Bošnjak. Zato mi je prvog marta 1992. godine uši zaparao više nego glasni uzvik – Aha, evo nam i druga, pardon, gospodina Pavla - kada sam kročio u svečano ukrašenu salu za glasanje u sarajevskoj Mjesnoj zajednici Crni Vrh.

Ljubazno nasmiješenom članu komisije na referendumu o samostalnosti Bosne i Hercegovine, namjerno ili ne, izletjelo je ono što me stalno žulja. Da li me zbog imena i prezimena svrstavaju ili otpisuju? Tako sam se osjećao i kojih desetak dana pred taj povijesni referendum kada sam s rajom marširao sarajevskim ulicama u kolonama očajnika, u posljednim pokušajima zaustavljanja rata. Poslije su mi neki nepoznati posprdno dobacivali – Đe si, mirotvorac! Nije teško pogoditi koji su to bili.

Ili, kada sam u kratkotrajnim prekidima granitaranja prvih mjeseci ljudskih patnji uspio nekako da se probijem do Sarajevske pivare da bih natočio kanister vode. Tada me za ruku povukao neki mršavi, nasmijani čovjek:

- Paja, za tebe ima i pive, a ne samo vode!

Kao da sam dobio na lutriji. Dok sam drhtavim rukama prihvatao posudu sa litrom, dvije tekućine, što je grehota bilo nazvati pivom, pitam nepoznatog čime sam to zaslužio.

Možda je i on ostao na brisanom prostoru, kao i ja. Možda je bio iz sve malobrojnije grupe što nas krste kao OSTALIMA, iako se bosancima ili hercegovcima zovemo...

- Ima tome godina i više, kada je bio onaj popis stanovništa. Kod tebe je bila moja kćerka. Skupljala podatke. Sva radosna, poslije mi je rekla da si izjavio da si bosanac, a ne...

Danas znam, pogrešna je tada bila moja radost. Tek nakon nekoliko kapljica bez ukusa shvatio sam da me je dobri čovjek, ne zamjeram mu, nesvjesno već bio klasificirao. Morao sam biti u grupi, u toru, bunio se, ne bunio.

Možda je i on ostao na brisanom prostoru, kao i ja. Možda je bio iz sve malobrojnije grupe što nas krste kao OSTALIMA, iako se bosancima ili hercegovcima zovemo...

Često sam ponavljao ovu priču proteklih godina. Danas znam kada sam u povijesni vakat, pun ponosa išao prema glasačkom mjestu, da bih zaokružio čvrsto i odlučno da sam za suverenu, nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ni u najgorem snu nisam mogao sanjati da ćemo i nakon 30 godina čekati da se suverenost i nezavisnost stvarno i osjete.

Kako su decenije tekle sve su više trzali s jedne ili druge strane. Vuku nas susjedi i susedi, uslovljvaju nam kako ćemo se ponašati u vlastitoj kući. Kroje nam izborne zakone, a onaj što je nakada, zahvaljujući važećem zakonu, bio biran na mjesto gdje je Komšić danas nije u svoje vrijeme kazivao da sistem glasanja ne valja.

Ili onaj što je glasno govorio da je bio genocid, a sada se kao ne sjeća svojih riječi, u ovim danima, kada bi se trebao slaviti jubilej nezavisnosti, sve glasnije i energičnije prijeti razlazom. Konta BiH rasčlaniti kao idol mu protkleih sedmica na Istoku Ukrajine.

Ne daju raja da ih još jednom, bar, granapdžije prevare. Na laži političara su više nego navikli. Čudo bi bilo kada bi govorili istinu

E, tako ti je to u jednoj, ne svojom krivnjom, ukletoj zemlji na brdovitom Balkanu. Poslije velikih 30 godina, kao fol, suverenosti i nezavisnosti, u strahu se prazne granapi, trgovački centri. Ponovo nestaje brašna, ulja, šećera, soli, germe. Ne daju raja da ih još jednom, bar, granapdžije prevare. Na laži političara su više nego navikli. Čudo bi bilo kada bi govorili istinu.

Tek tada im raja ne bi vjerovala.

Zato gomilaj zalihe i traži najsigurniji zaklon u kući. Može neko, slučajno da zapuca u veselju slavljenja okruglog jubileja kada je BiH postala samostalnom državom. Jadna Bosna, sirotica kleta.
 

P.S. bosanac i hercegovac namjerno pišem malim slovima, jer smo u političkoj stvarnosti Bosne i Hercegovine manji i od malih slova.
                        

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook